Mora da je strašno živjeti u zemlji koju prezireš
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 23 Listopad 2025 11:54
Što dalje vrijeme odmiče, češće dolazim do jednog zaključka: mora da je strašno živjeti u zemlji koju prezireš. Nema sumnje da se tako osjećaju oni koji su dušom, srcem, ali i djelima zapeli u državnoj tvorevini koju smo napustili početkom devedesetih. I to na najteži način: krvlju, logorima, ubijenima i nestalima. No, Domovinski rat neki silno žele zaboraviti. Trude se iz petnih žila izbrisati njegove tragove.
“Hej, više od 30 godina je prošlo!” – kažu. Njima je valjda stiglo vrijeme za stvaranje neke nove Jugoslavije. Ali, ti isti ljudi nikako da iz glave izbiju ustaše iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Vide ih svuda, u svemu i svakome. No, u Hrvatskoj 2025. valjda više ništa nije čudno.
‘Antifašisti’ protiv Thompsona
Tko o čemu, antifašisti ovih dana opet o uzviku “Za dom spremni” u sklopu pjesme Bojna Čavoglave. Održali i pressicu. Pozivaju se na sve moguće sudove. Jesu li čitali obrazloženje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske iz lipnja 2020. godine? Vjerujem da jesu, već puno puta, pa nema smisla ponavljati premda je ponavljanje majka znanja. Iskreno sumnjam da, primjerice, gospodin Pusić nije čuo za navedenu pjesmu onda kad se mogla čuti na radiju i televiziji, početkom devedesetih. Tada mu nije smetala? Nije valjda da je prvi put saznao za Bojnu Čavoglave u srpnju ove godine, kad je bila glavna medijska tema? Zašto mu smeta tek sada, u listopadu?
Zar Antifašistička liga, Documenta i udruga VeDRA nisu shvatile da su ’91. domoljubi bili spremni umrijeti za svoj dom? Tu je početak i kraj svake priče na temu sporne im pjesme.
Prijavu, uz ove udruge, protiv pjevača podiglo je i, citiram, “troje građana Republike Hrvatske koji su preživjeli ustaške i nacističke zločine”. Ponavljam: “troje građana”. Slovima i brojkom: troje (3).
Drugovi u zemlji koju preziru
Između glazbenog ukusa i ideoloških pogleda na svijet nipošto ne mora stajati znak jednakosti. No, razumjeti vrijeme Domovinskog rata, točnije – njegovu obrambenu stranu, hrvatsku stranu, može se i kroz glazbu, sve i da nisi obožavatelj žanra.
Da, Bojna Čavoglave je nastala u strašno doba hrvatske novije povijesti, poput brojnih domoljubnih pjesama tog vremena. Da, uzvik “Za dom spremni” bio je i ostao simbol postrojbi HOS-a i braniteljski pozdrav. Ljudi su, dakle, bili spremni dati život za svoj dom. Za svoju kuću, ulicu, grad, domovinu. Za svoju obitelj, susjede, prijatelje, sugrađane. Ako ovo nekome nije jasno, taj ima problem. A ako mu je jasno i upravo u tome vidi problem, onda prezire ovu zemlju. Trećeg objašnjenja nema.
Ima i političara (naravno da nismo zaboravili) koji se smatraju i nazivaju drugovima, a dokumentirano je da itekako znaju tekst pjesme Bojna Čavoglave. (Pjevali ljudi, više puta.) U obraćanjima se, pak, međusobno nazivaju drugovima i drugarčinama. Valjda im je tako lakše evocirati uspomene na Jugoslaviju. Ili se osjećaju nadmoćno zamišljajući da predsjedavaju sjednicama CK SKJ?
Kako bilo, svi ti današnji drugovi nesumnjivo podupiru tužbu u ime “troje građana koji su preživjeli ustaške i nacističke zločine”. No, baš ovih dana, kada teče posljednji mjesec uoči obljetnice Vukovara i Škabrnje, Hrvatska se prisjeća zločina koji su nad hrvatskim žrtvama (daleko više od troje) počinili drugovima ideološki (pa i obiteljski!) bliski pripadnici iz redova JNA i velikosrpskih postrojbi.
Gdje su tužbe protiv onih koji su zvjerski mučili i pobili 56 civila u selu Baćin?
Ima li tužbi protiv onih koji su posijali hrvatska tijela po Ovčari?
Tko će odgovarati za silovanja i mučenja žena, djevojaka i djevojčica po Vukovaru i okolici?
Ima li imena odgovornih za 402 ubijena djeteta u Domovinskom ratu?
Tko će polagati račune za sudbine naših logoraša?
Kada će se pronaći više od 1.700 nestalih osoba?
Kada će Hrvatska dobiti milijarde eura ratne odštete od agresora?
Ma, kada će se konačno kažnjavati one koji besramno pljuju po temeljima ove države u kojoj preziru sve, osim novca kojega od nje dobivaju?!
I tako dalje. I tako dalje, drugovi.
Strah od “klime s Hipodroma”
“Mi sada živimo u jednoj lijepoj i sređenoj zemlji koja ide dobrim putem. Zašto to ometati i kvariti?”, upitao se ovoga ponedjeljka jedan od gore navedenih tužitelja, na konferenciji za medije, referirajući se na “ustaško nasljeđe”.
Ma, odlično je sređena. Očito po običajima iz komunističke prošlosti. Doduše, još se koju stepenicu ide prema cenzuri (koja je, usput rečeno, zabranjena Ustavom) svih onih koji ne misle, ne govore i ne djeluju unisono, ali valja naći načine za ušutkati pojedince i teme koje iziskuju odgovore i istinu. “Zašto to ometati i kvariti”, recimo, i ovom kolumnom?
Iako prolaze mjeseci od koncerta na Hipodromu, magla se i dalje ne razuđuje, a drama poprima sve veće razmjere. Posjetitelji koncerta bez posljedica su prozvani kopitima, na noge se digla vojska plaćenih medija, a jugoslavenske mrvice – umjesto da ih rasprši vjetar, kotrljaju se jedna za drugom da stvore što veću kuglu. Strah od klime s Hipodroma ne jenjava. I može nas odvesti samo u dva smjera. Ili kolektivno otvaranje očiju ili, pognute glave, politički korektna šutnja. Ako odluka padne na drugi izbor, ubrzo ćemo stajati “postojano kano klisurine”.
Ljudi koji ne vole Hrvatsku
Drugova još uvijek ima na svakom koraku. Od novinara koji se jeftino prodaju, preko naizgled bezveznih, ali uredno nepotističkih radnih mjesta, pa sve do vrha gradova i županija, institucija i saborskih klupa. Drugovi i dalje kroje javno mnijenje, kulturne manifestacije, programe i pravilnike, pa i zakone.
I nakon tri desetljeća samostalne Hrvatske, još ima onih koji ovu zemlju duboko preziru. I ne samo da je preziru, već javno i sustavno rade protiv nje. A mi sve to još i plaćamo svojim novcem.
No, zapravo nije stvar u onima koji Hrvatsku ne vole i to javno pokazuju. Stvar je u nametnutoj društveno-političkoj klimi koja im to dopušta.
Jer, prezirati Hrvatsku i sve s njezinim predznakom, očito je društveno poželjna i financijski isplativa referenca za uspjeh. Možda je to naivnim domoljubima poput mene strašno, ali je javno dozvoljeno, pa i nagrađivano. I sve dok ne postane drukčije, preostaje nam da i dalje budemo “čuđenje u svijetu”.
