Šarić: Bezveznjak Siniša Labrović ima partviš i lopatu, sada konačno može pošteno raditi
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 24 Listopad 2025 12:56
Tobože cijenjeni „umjetnik“ Siniša Labrović, izuzetan kadar stranke Možemo, a saznat ćete i zašto, te kandidat na nedavnim parlamentarnim izborima, počastio je za vikend Zagrepčane s još jednim svojim „umjetničkim djelom“ koje moderna umjetnost naziva performansom. Što je performans, već sam ranije pisao u svojim tekstovima u kojima sam zalazio u plitkoće i bijedu suvremene umjetnosti.
Ukratko, to je jedno veliko ništa, izraz nedostatka talenta te ogledalo siromašne duše.
Performans nije umjetnost, stoga i „djela“ Siniše Labrovića nisu umjetnost te se on umjetnikom niti ne može zvati. U redu, može se on tako zvati jer živimo u vremenu kada se svatko identificira kako hoće. Zovu ga tako lijevo-liberalni mediji samodopadnih novinara koji su uvjereni da su stup demokracije i branitelji naših sloboda. Zovu ga tako i njegovi istomišljenici koji se dive Gotovčevoj goloj stražnjici. No društvo vidi da je car gol, a u Labrovićevom slučaju to je često i doslovno tako.
Javni novac za razne bezveznjake
Sve je započelo u Velikoj Gorici gdje se zapravo dogodilo – ništa. Nekakve nepoznate feministice otkazale su nepoznat festival koji nosi ime Oglede. Potaknute „građanskim ratom“ koji traje u Hrvatskoj, kako piše postjugoslaven Dragan Markovina, uplašile su se ustaškog duha iz boce kojeg je tobože pustio Plenković dozvolivši koncert na Hipodromu. Tomašević je obećao nikad više! On ga je dopustio samo taj jedini put.
Kako je narod sve svjesniji da se državni i lokalni novac troše na bezveznjake koji figurativno, a ne isključujem i doslovno, izmetom mažu sve što možemo nazvati hrvatskim tradicionalnim i kršćanskim vrijednostima, javnost i branitelji iskazali su legitiman i nenasilan otpor takvoj praksi.
Potaknute činjenicom da se u Šibeniku i Benkovcu bezveznjacima koji nariču za prošlim vremenima ništa nije dogodilo, velikogoričke hrabre žene koje ruše svjetski patrijarhat naprasno su otkazale festival drugih bezveznjaka pod izgovorom da se ne osjećaju sigurno niti mogu jamčiti sigurnost kako kolega bezveznjaka, tako i publike koja bi eventualno došla zapljeskati tim bezveznjacima.
Ustaški duh na povratku iz Dalmacije zastao je u Velikoj Gorici
Na jedno veliko ništa upecali su se mediji i raspisali o festivalu za koji gotovo nitko nije čuo. Zasigurno je i policija u tom gradu slijegala ramenima i podizala obrve na spomen velike opasnosti za publiku i bezveznjake koje netko navodno ugrožava.
Je li se neki azilant planirao automobilom zabiti u masu kao što je to božićni običaj u Francuskoj ili Njemačkoj? Tko je planirao masovni pokolj u Velikoj Gorici? Možda branitelji? U Šibeniku i Benkovcu nikome se ništa nažao nije dogodilo, štoviše, uplašena Melita toliko se bojala da se cerila braniteljima u lice i svašta im dobacivala.
Kakav su horor očekivale organizatorice? Prijeteći grafit čijeg autora nikad nećemo upoznati, kao niti onog koji je nacrtao dvadesetmetarsku svastiku na Poljudu?
Nakon niza pitanja, u konačnici su otkrile da je na njih, nisu rekle kako, izvršen pritisak da cenzuriraju performans Siniše Labrovića. Pritisak je u svakom slučaju bio strašan, premda ništa ne znamo o njegovoj prirodi, ali glavno je da znamo da ustaški duh uznemiruje ne samo Zagreb, već i Dalmaciju, a na povratku iz Šibenika zastao je i u Velikoj Gorici gdje je noću plašio feministice i šaptao im protiv Labrovića.
Ustaški duh iz boce žestoko se protivi Labrovićevim bezvezarijama! Performans pod tobože originalnim nazivom „Zastave svih zemalja, ujedinite se“ navodno je zasmetao sve hrvatske fašiste u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. To je jednostavno tako, feministice su rekle, Labrović je potvrdio, mediji zapisali i to je tako. Još samo da Faktograf potvrdi i imamo dogmu!
Kada Labrović poliže stopalo, što je to nego umjetnost?
Nedugo nakon tih nemilih događaja kada se dogodilo – ništa, Labrović je za Pupovčevu VIDA televiziju napao svoje fantomske neprijatelje ustvrdivši da oni ništa ne razumiju, a pogotovo performanse i umjetnost. Kada vide natpis “PIVA” na boci, oni misle da je piva, rekao je tako nekako „umjetnik“, želeći sebe i svoju djelatnost prikazati kao dubinu nedokučivu braniteljima ili kojim već duhovima koji njega i feministice sada uznemiravaju.
Kada Labrović izvodi svoju bezvezariju, uz to dolazi pojašnjenje koje onda tobože njegovom djelu daje na važnosti i publici razlog za pljesak i divljenje. Tek kada saznate zašto je Labrović lizao stopala publici, tada sve ima smisla. Umjetnost. Tko ne razumije, taj je branitelj s pivom ispred trgovine.
Tako smo konačno saznali i što znači njegov „zabranjeni“ performans koji mu nitko nije zabranio. Ubacivši marksističku parolu u naslov, uspio je u prvom naumu – isprovocirati. Drugi korak je napasti one koji reagiraju na prvu: „Vi ne znate što je umjetnost. Shvatili ste to pogrešno, jednostavno ne razumijete jer ste glupi i nikada niste bili u kazalištu”. Dok mu mediji drže ljestve, Labrović gradi imidž neshvaćenog i velikog umjetnika koji ide kontra struje, a u Hrvatskoj to znači na teret proračunu.
Labrović s partvišem i lopatom
U subotu, 18. listopada, ugroženi Labrović, kao i njegovi kolege koji su ostali bez javnog novca uslijed otkazivanja bezveznog festivala, pojavio se nasred glavnog zagrebačkog trga, usred bijela dana, s namjerom da izazove reakciju i u konačnici dobije javni novac za bezvezariju. Ili je nevjerojatno hrabar što u hipodromskoj Hrvatskoj izlazi na glavni trg fašizirane Hrvatske ili je lud. Možda niti jedno niti drugo. Zna da mu se ništa neće dogoditi i da je čitava priča o ugroženosti umjetnika u Hrvatskoj jedna velika laž.
Naime, kada „umjetnici“ koji ostavljaju svoje smeće po ulicama nariču o ugroženosti, jedino što je zbilja ugroženo jest njihov tekući račun koji se puni novcem poreznih obveznika.
Labrović, veliki umjetnik koji tobože izaziva divljenje u svijetu, donio je partviš i lopatu, na koje je zataknuo nepalsku i hrvatsku zastavu. Kakav genij! Podižem prste s tipkovnice i nakratko ću zapljeskati. Pa kako se toga uopće sjetio? Očito se moraš roditi s tim talentom…
Bezvezarija Siniše Labrovića
Oni koji ne znaju za njega, nisu niti znali da promatraju “umjetnost”. Jesu li ga uopće primijetili? Svakakvih se tipova danas nađe u centrima velikih gradova, više nikoga ništa ne iznenađuje. Srećom, tu su bili fotografi agencija i medija pa je slučajni prolaznik mogao zaključiti da se tu nešto događa. Labrović je potom počeo mesti i poput Tomaševića, kada je obukao radno odijelo Čistoće, pravio se da nešto radi. Sav taj trud i kupovina novih alata kako bi podigao svijest o podcjenjivanju rada i činjenice da iste poslove i Hrvati rade u drugim zemljama, koje Nepalci rade kod nas. Duboko!
Tko o čemu, Labrović o radu
Ironično, Labrović ne vidi vlastito licemjerje. Dok pošteni ljudi zarađuju za svoj kruh čisteći ulice, što je važan posao, Labrović svoj kruh „zarađuje“ izvodeći gluposti na cesti. Labrović stoji na Cvjetnom trgu s golubom na glavi i „zarađuje“. Skine se gol i Urša Raukar mu ljubi stražnjicu te on tako „zaradi“. Pljuje po Meštrovićevom paviljonu i „zaradi“.
O radu govori čovjek koji zapravo ništa ne radi, barem koliko vidimo po njegovom „umjetničkom“ angažmanu. Njegov je „rad“ potpuno beskoristan društvu, a puno nas košta. Njegov „rad“ ovo društvo ne treba niti ga je tražilo, no mora ga plaćati, a ako ga ne bude plaćalo, Labrović će Pupovčevim medijima, koje također ne trebamo niti smo ih tražili, govoriti o tome koliko je ugrožen. Sada ima novi partviš i lopatu, konačno može nešto korisno i pošteno raditi! Ali neće…
Goli ministar (ne)kulture
Postoji i druga mogućnost za ovog „umjetnika“, ako konačno zavlada zdrav razum i političari mu prestanu davati novac za skidanje u javnosti, lizanje, pljuvanje i ljubljenje raznih predmeta. Na sljedećim izborima Celakoskog može zamoliti da ga stavi na prvo mjesto u nekoj dobroj izbornoj jedinici. Ako Možemo osvoji vlast, mogao bi postati ministar (ne)kulture.
Zamislite ovog velikog umjetnika i kulturnjaka kao ministra kulture. Na otvorenje Vinkovačkih jeseni mogao bi doći gol i tako poslati neku snažnu poruku. Njegovi zamjenici ljubili bi mu stražnjicu, a dok traje sjednica Vlade mogao bi gurati zgradu za bolji uspjeh. U slučaju da se posvadi s premijerkom Benčić, uvijek mu ostaje opcija pljuvati ili iz inata polizati stopala kipa Franje Tuđmana.
No, da ne ispadne da je Labrović baš potpuni bezveznjak, pohvaliti ga moramo iz razloga što je uspio smeće i ništavilo prodati kao umjetnost, pa makar i državi koja je s novcem odgovorna kao petogodišnje dijete. U jednom performansu u kojem se neprekidno cerio 24 sata na glavnom zagrebačkom trgu, a da vidite koliko su mediji time bili oduševljeni, bljeskali su aparati kao da je najveća holivudska zvijezda stigla u Hrvatsku, Labrović se, ja to tako tumačim, zapravo smijao u lice čitavom društvu i državi koja ga financira. Zamislite da i vi tako dobro živite dok metete ulicu dvije minute u kontekstu performansa? Doduše, morate i lizati, pljuvati te davati stražnjicu Urši, no shvaćate poantu.
Nikad nije kasno bezveznjacima uskratiti javni novac
Kako objasniti građanima da plaćaju Labrovićeve bezvezarije? Kako im on to objašnjava, osim da su glupi i ne razumiju tu duboku djelatnost? Umjetnost ima dva temeljna stupa na kojima počiva, a to je sadržano i u etimologiji riječi u više jezika. Ona bi trebala biti lijepa i proizvod vještine. Ona nadahnjuje, opušta čovjeka i pokušava nam dočarati ono što je iznad nas samih.
Kod Labrovića niti ima ljepote niti vještine. Očito nema ni talenta. To što on „radi“ može raditi bilo tko i bilo gdje. Njegova „djela“ su prazna, besmislena, u najbolju ruku banalna, ali umjetnost svakako nisu. To je antiumjetnost, izvrtanje umjetnosti, parodiranje umjetnosti. Tražeći od poreznih obveznika novac, Labrović zauzvrat daje ružnoću i banalnost, odnosno – bezvezarije.
Nikad nije kasno bezveznjacima uskratiti javni novac i dati im partviš i lopatu. Ionako bi se u tom poslu Labrović i bavio svojom „umjetnošću“. Smeće je ono što nudi, mogao bi ga sada i pokupljati za sobom.
