Zvonimir R. Došen: Ovo su “antifašistima” u amanet ostavili njihovi komunistički idoli
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 31 Listopad 2025 13:00
Prije dva mjeseca neki jugoportali objavili su “važnu vijest” o posjetu Zorana Pusića, Vesne Teršelič, Drage Pilsela i još nekih drugih jugofilskih nakaza iz tzv. Antifašističke lige grobu Milana Levara u Gospiću gdje su sami sebi održali govore o “velikom zločinu” njegova ubojstva, snimili nekoliko selfija i otišli natrag u svoje jazbine.
Nu, naravno, nisu se sjetili usput posjetiti i Široku Kulu na grobove 40 nevinih ljudi, staraca, žena i djece, koje su pobunjeni posrbljeni Vlasi pod aureolom “antifašizma” na zvjerski način pobili. Njima se ( u mislima ) pridružio i “hrvatski branitelj” jugooficir Luka Džanko.
Evo jednog od tisuća primjera koje su “antifašistima” u amanet ostavili njihovi idoli Titini komunistički krvnici.
Svjedočenje Nade Ćaćić Milinković o tragičnoj sudbini njezine obitelji Ćaćić iz Gospića
( Objavljeno u Ličkim novinama 2023. godine )
“Moji roditelji, otac Ive Ćaćić, rodom iz Trnovca i majka Manda, rođena Mažuran, rodom iz Brušana, imali su osmero ženske djece. Otac je bio financijski preglednik pa je zbog prirode posla često mijenjao prebivališta. Službovao je u Hercegovini, u Nevesinju i Posušju, te u Karlobagu, Šibuljni kod Starigrada Paklenice, Ninu i Gospiću. U Hercegovini su se rodile kćeri Anđelka, Nevenka, Ljubica i Katica, pa Nevenka u Ninu, Zdenka u Šibuljni, Ljerka u Karlobagu i ja, Nada, u Gospiću. Sestra Nevenka rođena u Hercegovini umrla je vrlo mala.
Gospić, ličko upravno središte bio je prije Drugoga svjetskog rata grad mladih, službenika, obrtnika i težaka. Zbog državnoga terora Kraljevine Jugoslavije nad Hrvatima stanje je bilo neizdrživo, posebice nakon Velebitskog ustanka. Među školarcima, napose gimnazijalcima i učenicima učiteljske škole, zbog nesnošljivosti učenika srpske nacionalnosti koje mi u Lici zovemo Vlasima, vladala je velika napetost, često osim prepirke bilo je i tučnjave šakama, kamenjem i letvama. Učenici hrvatske nacionalnosti bili su izbacivani iz škole sa zabranomškolovanja u Gospiću, a nekima i na prostoru cijele države. Bilo je i zatvaranja, pa je tako među inima i Vlade Grospić bez suđenja interniran u kaznionicu u Lepoglavi, pa potom u Konclogor Kruščicu.
Moja sestra Anđelka bila je također politički vrlo djelatna. Sučeljavala se sa srpskim (vlaškim) nacionalistički nastrojenim učenicima i učenicima komunističkoga uvjerenja, posebice s Pajom Kosovićem i Vladom Plećašom. Pajo Kosović bio je zaljubljen u nju, udvarao joj se, odbila ga je, što ga je jako povrijedilo. ( Kasniji učitelj Pajo Kosović, “hrvat” iz Ličkog Novog pokraj Gospića, bio je poslie završetka 2. svj. rata jedan od najvećih komunističkih ubojica nevinih ljudi u Gospiću ( op. Z.R.D.).
Život u Gospiću u doba Nezavisne Države Hrvatske
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske Anđelka se vrlo aktivno uključila u Ustašku mladež, čiji stožer je bio u prostorijama današnjega Pučkog otvorenog učilišta dr. Ante Starčevića u Gospiću. Često je boravila u stožeru. Sučeljavala se s orjunašima, četnicima i komunistima, posebice sa školskim kolegama već spomenutim Pajom Kosovićem i Vladom Plećašem. U večernjim satima pjevala je i preko razglasa zabavljala šetače na gospićkom korzu. Zbog njenog čestoga izbivanja iz kuće mama se jako ljutila.
Anđelka Ćaćić-Rošo drži u naručju sestru Nadu
Kada je Anđelka završila učiteljsku školu, kao učiteljica je službovala u Trnovcu, tatinom rodnom selu. Upoznala je hrvatskoga vojnika, ustaškoga tenkista Ivu Rošu koji je bio rodom iz Šibenika. Zaljubili su se, bila je to neraskidiva ljubav na prvi pogled. Oženili su se uz negodovanje naših roditelja. Roditeljima njena udaja nije bila po volji, rat je i bilo je nesigurno doba. Kada su bolje upoznali Ivu, prihvatili su ga kao sina, a on naše roditelje kao svoje, nas pak kao svoje sestre. Anđelka je zatrudnjela i rodila sina Ivicu, koji je nažalost 1945. vrlo malen preminuo. U to doba Anđelka i Ive stanovali su u Donjoj Kaniži, predgrađu Gospića.
Ratno stanje bilo je vrlo teško. Anđelka je pošla u Trnovac posjetiti roditelje i oprostiti se od njih. Rekla im je da gubimo rat te se mora s ostalim izbjeglicama povući u Austriju ili Italiju. Sve je spremila za povlačenje. Muž Ive već je sa svojom postrojbom bio napustio Gospić i povlačio se preko Pazarišta prema Senju.
Anđelka je bila u visokom stupnju trudnoće, pred porodom. Roditelji su je odvraćali od povlačenja, jer kako se u tako poodmakloj trudnoći može izložiti nesigurnosti i naporu pri povlačenju.
Preokret i život u Titovoj Jugoslaviji
Kada je Anđelka namjeravala iz svoga stana u Donjoj Kaniži uzeti ruksak u kojemu su bile stvari pripremljene za povlačenje, u njezinu je sobu ušla susjeda i rekla joj da bježi i sakrije se, jer se partizani, koje vodi Pajo Kosović, vide na cesti. Anđelka je ostavila pripremljeni ruksak i potrčala u susjednu kuću. Kratko doba iza nje ušao je i jedan partizan. Pitao je, tko je Anđelka Ćaćić Roša? Javila se. Rekao je da pođe s njim, treba ju Pajo Kosović. Odgovorila je da samo treba uzeti kaput. Odgovorio je da ne treba, više ga ne će trebati.
Preko polja odveli su je na obalu rijeke Novčice na Brkljačićevu baricu. Strahovito su je mučili i izmasakrirali. Nakon zvjerskoga iživljavanja bacili su ju u Novčicu. Na tome mjestu ubili su popa Kargačina, župnika iz Ličkog Novog i gimnazijskog profesora matematike Krilova. Pop Kargačin i prof. Krilov tu su i pokopani. Vjernici iz Ličkog Novog voljeli su svoga župnika, krišom su ga otkopali i pokopali u groblje u Ličkom Novom. Profesor Krilov i danas počiva na mjestu ubojstva i ukopa.
Ne znam koliko je prošlo dana od Anđelkinoga ubojstva do otkrivanja njezina leša. Otkrila ga je neka žena koja je došla ispirati rublje u Novčici. Javili su nam da je iz Novčice izvučen Anđelkin leš. Tata i sestra Nevenka izbezumljeni su pohitali do obale na kojoj je ležala mrtva Anđelka. Odjeća joj je bila rastrgana, na jednoj nozi imala je cipelu. Ubodne rane i posjekotine od bajunete bile su po rukama, glavi, vratu, grudima, trbuhu, nogama, po cijelom tijelu. Bio je to užasan prizor za od bola slomljene i izbezumljene tatu i sestru. Tata je sav smeten i dotučen pošao izmoliti dozvolu od partizanske vlasti da mu dopuste Anđelku pokopati u groblje u Trnovcu. Dopustili su mu. Dok je tata oblijetao oko partizanske vlasti uz mrtvu Anđelku ostala je sestra Nevenka, od velike boli gušeći se u plaču. Tata i Nevenka Anđelku su umotali u plahtu i odvezli je u Trnovac. Pokopali smo ju u Trovačkom groblju, gdje počiva sa svojim sinom Ivicom. Od Anđelkina zvjerskoga ubojstva do otkrića njezina leša moralo je proteći više dana. Najveća partizanska zvjerstva u Gospiću su jenjala. Uspostavila se partizanska vlast, pa je tata mogao tražiti dozvolu za preuzimanje njenoga tijela i ukop.
Povratak Ive Roše iz zarobljeništva i njegova ponovna ženidba
O povlačenju Ive Roše gotovo ništa ne znam. Mojim roditeljima javio se iz Zagreba i molio ih da mu pošalju malo hrane i vunene čarape, jer da gladuje i da mu je jako hladno. Pretpostavljam da je bio u nekom zagrebačkom logoru, ne znam u kojem i kada je izišao. Po izlasku vratio se u rodni Šibenik. Sjećam se da je često iz Šibenika dolazio k nama. Moji su ga primali kao svoga sina, a on njih kao svoje roditelje. Ja sam dugo mislila da je on moj brat. Kada je Anđelka ubijena nisam imala ni tri godine, pa kada sam saznala sve ovo o čemu svjedočim, doživjela sam strahoviti šok od kojega se nisam nikada oporavila.
Ivo je od mojih uzeo cipelu koja je ostala na nozi mrtve Anđelke. Cipelu je držao u sobi na izdvojenom mjestu. Često bi se zatvorio u sobu, sjedio ispred cipele i pričao kao da razgovara s Anđelkom. Kada je bio u takvom stanju, nikom od svojih nije dopustio da uđu u sobu. Prilikom jednoga Ivinoga dolaska k nama, devet godina nakon Anđelkine smrti, zamolio je tatu da pođu u sobu nasamo razgovarati. Molio je dozvolu da se može ponovo oženiti. Tata mu je rekao da s njegove strane nema, niti može biti zapreke. Ivo se oženio s Vandom, dobilisu sina Vojmira. Vanda i sin Vojmir znali su za njegovu ljubav prema Anđelki i za česta zatvaranja u sobu, kada bi sjedio ispred cipele i govorio kao da razgovara s Anđelkom.
Sin Vojmir htio ga je iskušati kako bi se ponio prema njemu kada bi on ušao u sobu. Ivo je zgrabio tešku staklenu pepeljaru i bacio je na njega, srećom nije ga pogodio. Vanda i Vojmir shvaćali su da je njegova duša ranjena zbog smrti Anđelkine i svega u ratu proživljenoga. Osim kada je bio u takvom stanju prema njima je bio brižan muž i otac. Nakon ženidbe Ivo i Vanda dolazili su često k nama kao svojima, a i mi smo se prema njima tako ponašali. Bili su divna obitelj. No, Ivina duša bila je ranjena. Gubitak Anđelke, poraz Nezavisne Države Hrvatske, pa ponovo krvavi Domovinski rat su ga slomili. Traume su bile velike, digao je ruku na sebe, objesio se.
Nada Ćaćić-Milinković u Vukovaru
Život nakon završenoga školovanja
Učiteljsku školu u Gospiću završile smo Anđelka, Ljubica, Nevenka, Ljerka i ja, Nada, sestra Katica je završila gimnaziju u Gospiću, a radila je kao učiteljica, a sestra Zdenka medicinsku školu. Anđelka je bila učiteljica u Trnovcu, Ljubica u Mišljenovcu kod Lapca, a potom u školi u Kapelni na granici s Mađarskom, Katica u Ostrvici i Brušanima, Nevenka u Počitelju, Ličkom Osiku, Brušanima i Dugom Selu. Zdenka, medicinska sestra, zaposlila se u bolnici u Karlovcu, Ljerka učiteljica u Krunoslavlju, a ja, Nada, u Čaglinu kod Požege, Velikoj Plani, Ličkom Novom i Gospiću. Ja sam rođena 1942. u Gospiću, u kući obitelji Oros, u ratu smo iz Gospića pobjegli u Trnovac. Živjeli smo u župnom stanu, potom smo se preselili natrag u Gospić u Kanišku ulicu.
U doba kada sam bila učiteljica u školi u Ličkom Novom, stanovali samo muž, sin i ja u kući gospođe Mare Stilinović. Jednoga dana moj muž Nikola, svi ga zovemo Nidžo, u susjednom je dvorištu popravljao kamion Tome Svetića. I ja sam bila u tome dvorištu, stajala sam naslonjena na plot do ceste. Vidjela sam kako mi se približava crveni fićo karlovačke registracije. Radosno sam pomislila da mi u posjet dolazi sestra Zdenka, glavna medicinska sestra u karlovačkoj bolnici. No, nije bila sestra, u fići su bila dva muškarca. Vozač je bio izuzetno ružan, čupav i sav musav, prava nakaza. Pitala sam Tomu Svetića, tko je? Odgovorio je da je to Pajo Kosović. Kada sam čula to ime i vidjela ubojicu moje sestre, skamenila sam se, bila sam izbezumljena. Noge su mi otkazale, pa sam se grčevito držala za krunu bunara, koji je bio do plota. Kao valovi izmjenjivali su se u meni osjećaji prezira, gnjeva, mržnje i srdžbe.
Prije nego se fićo zaustavio, guma mu je uz prasak eksplodirala. Iz fiće je izišao suvozač Boro Božinov. Kada je zamijetio moga muža Nidžu, radosno je rekao da će gumu on popraviti. Ljutito sam rekla kako mu Nidžo neće otkloniti kvar. Krvnik Pajo Kosović shvatio je da nije dobrodošao, vjerojatno je i znao tko sam. Bio je smeteniji od mene. Počeo je sam traljavo skidati kotač, Tomo ga je odgurnuo i rekao mu da će on kvar otkloniti. Pitao ga je: „Što se tako treseš“?
Očekivala sam da će me zbog ovoga incidenta izbaciti iz škole, jer Pajo Kosović u onome sustavu nije bio bilo tko! No, na sreću sve je prošlo bez posljedica. Znam da danas čitateljima nije jasno zbog čega sam se bojala. Drugo je to bilo doba, danas novom naraštaju neshvatljivo. U onome zločinačkom sustavu teško je bilo biti Hrvat. No, ne ponovilo se to doba više nikada!
Kada smo mi djeca završili školu i zaposlili se, moji roditelji nastanili su se u Brušanima u maminoj rodnoj kući. U tišini doma živjeli su sa svojom tugom. Muž mi je preminuo, i tako i ja, slabovidna, živim danas sa svojim uspomenama u svojoj kući u Gospiću uz pažnju sina, snahe i unuke. Moja sestra Nevenka, tada petnaestogodišnja djevojka, ostavila je iza sebe zapis o toj našoj obiteljskoj i narodnoj (nacionalnoj) tragediji.
“Možeš li zamisliti kako ti je kada ti jave da ti je sestra mrtva, te da ju je izbacila rijeka Novčica. Tu divnu sestru koja je u sebi nosila novi život. Oboje su mrtvi. Umrla je – ubijena je na najstrašniji način, jer je voljela svoju zemlju. Ubili su je partizani Pajo Kosović i Vlado Plećaš. Nad tim strašnim činom partizani likuju – ubili su trudnu ženu i bacili ju u rijeku Novčicu. Ubijaju do koga stignu. Plutaju leševi rijekama Bogdanicom, Novčicom i Likom, a partizani igraju đikac, to je njihovo kolo, kolo slavljenja ubijanja, pustošenja i mučenja hrvatskoga naroda.
Ponašaju se kao razularena rulja koja uništava sve pred sobom. Ubijaju ljude, žene i starce, ubijaju i malu, nevinu djecu. Sve kuda prođu ostaje pustoš. Sama, potpuno sama, sjedim pokraj mrtve žene, moje sestre, divne i hrabre žene. Odjednom postajem hrabra, a petnaest mi je godina. To mrtvo tijelo daje mi hrabrost. Tijelo voljene sestre unakaženo ubodima noža i izbočena oka kojim je prošao metak. Paralizirana sam, šutim, gledam, ne plačem. Odjednom vrištim i vičem: „Nećete nas uništiti, dođite, ubijajte. Igrajte đikac nad mrtvom ženom i nerođenim djetetom“.
I dolazi naoružan partizan, a ja ga se više ne bojim, tjera me. Obadvoje plačemo jer zbilja je užasna: on, naoružan, mrtva žena i uplakana sestra. Ne bojim se. On plače jer vidi kome pripada, pripada najvećim ubojicama 20. stoljeća, jer oni ne prezaju pred ničim, svi zločini su im dozvoljeni. Kanižari, ti dobri ljudi, povlače se u kuće. Strahuju i ne mogu pomoći ni sebi ni drugima. Svima je isto. Ubijeni su im očevi, muževi i sinovi. Svud tuga, suze i jecaji. Odjednom se javlja hrabrost, nečuvena hrabrost. Svi su složni, povjerljivi su. Ništa ne govore a jednako misle i nadaju se spasenju od Boga u kojeg silno vjeruju. Podnijet ćemo i opet ćemo ustati.
Anđelka moja, sestro moja, tvoj nestanak nije nestanak. Uvijek ćeš biti uz mene i uspomena na tebe neće dozvoliti da skrenem s tvog puta s vjerom u ostvarenje tvojih i mojih ideala.”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
