Europa bez velikih vođa
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 02 Studeni 2025 17:04
Međutim, gotovo pet stoljeća kasnije slika je posve drukčija. U današnjoj Austriji najbrže rastuća skupina stanovništva jesu građani bez vjere, dok u velikim gradovima naglo raste i broj muslimana. U bečkim državnim školama muslimani su već danas najbrojnija vjerska zajednica, što snažno naglašava kontrast između nekadašnje obrane Europe i njezine današnje duhovne i demografske preobrazbe.
Mjesec listopad za kršćansku je Europu mjesec s dubokim povijesnim i duhovnim značenjem. Upravo u ovome mjesecu, točnije 7. listopada 1571., odigrala se bitka kod Lepanta – pomorski sukob koji je, s pouzdanjem možemo reći, odlučio sudbinu zapadnoga svijeta.
Naime, toga povijesnog dana, savezna kršćanska flota porazila je moćnu osmansku mornaricu, a pobjeda je pripisana zagovoru Blažene Djevice Marije zbog čega je papa Pio V. uveo blagdan Gospe od Krunice, poznat i kao Gospa od Pobjede.
Taj događaj, stoga, nije bio samo vojni trijumf, nego prekretnica u povijesti civilizacije – trenutak u kojemu je Europa, razdirana političkim i vjerskim podjelama, još jednom otkrila snagu zajedničke vjere. Zato listopad u katoličkoj tradiciji nije tek jesenski mjesec, nego mjesec molitve, obrane i sjećanja na duhovno jedinstvo Zapada.
Duhovna poruka Chestertonova „Lepanta“
Držim, stoga, veoma prikladnim upravo u ovome mjesecu prisjetiti se poeme Lepanto engleskoga književnika Gilberta Keitha Chestertona, napisane davne 1911. godine, a koja je u svojoj dubini iznimno aktualna i danas. Riječ je o svojevrsnoj himni katoličkome viteštvu te bogoslovnim krjepostima vjere i nade.
Apostol zdravoga razuma, kako se Chestertona često naziva, stvarao je ovu poemu u doba modernizma – razdoblju obilježenome rastućom sekularizacijom, gubitkom vjerskih uporišta i imperijalnim napetostima koje su, samo nekoliko godina kasnije, dovele do Prvoga svjetskog rata.
I to je, dakle, bilo razdoblje velikih razdiranja – ne samo političkih i društvenih, nego i duhovnih. Dok su europske nacije chesmahnito marširale prema novome krvoproliću, Chesterton u stihovima Lepanta podsjeća kako se prava borba ne vodi samo mačevima, već, prije svega, u srcu čovjeka i naroda koji zaboravlja svoje korijene, kao i odgovor na temeljno pitanje tko je. U kauzalnome nexusu, mogli bismo reći, mačevi nastupaju tek kada se izgubi ta unutarnja bitka.
Iako se možda na prvi pogled čini kako je riječ samo o pjesničkome slavljenju jedne davne pomorske bitke, ovdje se zapravo radi o alegoriji duhovne borbe za identitet Europe. I doista, dok promatramo današnju Europu, teško je ne primijetiti sličnosti. Kontinent koji je nekoć branio vjeru i kulturu sada se suočava s novom krizom – za sada još uvijek ne oružanom, već onom koja na neki način prethodi oružanoj, duhovnom i civilizacijskom.
Međutim, postoji jedna bitna razlika u odnosu na 16. stoljeće o kojemu je riječ u poemi, a upravo ona odlučuje o opstanku duhovne snage europskoga kontinenta. Ta je razlika, naime, u tome što današnjoj Europi nedostaju odlučni vođe – ljudi vjere, hrabrosti i vizije – sposobni prepoznati prijetnje koje razaraju njezine duhovne temelje i ujediniti kontinent u obrani istine i smisla.
Don Juan Austrijski i papa Pio V.
Polazeći od intencije komparacije s današnjim okolnostima, vrijedi se zadržati na dvjema ključnim ličnostima koje Chesterton ističe u svojoj poemi Lepanto – Don Juanu od Austrije i papi Piju V. Njihova uloga nije samo povijesna, nego Pio Vjpgi simbolična jer upravo kroz ove dvije povijesne ličnosti Chesterton prikazuje dvije sile koje su i danas presudne za opstanak civilizacije – snagu djelovanja i snagu duhovnosti.
Don Juan od Austrije, zapovjednik flote Svete lige i polubrat španjolskoga kralja Filipa II., u Chestertonovoj je poemi prikazan gotovo mitski – kao viteški ideal i „posljednji trubadur“, simbol hrabrosti, mladosti i vjere. Imao je tek dvadeset i šest godina kada je poveo ujedinjenu kršćansku flotu protiv Osmanlija kod Lepanta.
Zastanemo li samo na trenutak pred ovim podatkom i zamislimo današnjega dvadesetšestogodišnjaka, spoznaja je bolna jer između te mladosti i ove naše, u velikome broju slučajeva, zjapi ponor smisla i odgovornosti. Dok Don Juan od Austrije, kako ga vidi Chesterton, nije ratnik iz mržnje ni ambicije, nego iz ljubavi prema Bogu, Crkvi i civilizaciji koju brani, postavši tako arhetipom kršćanskoga junaka; današnji vršnjaci nerijetko su uronjeni u bespuća virtualnoga svijeta i boj vide samo u videoigrama.
Papa Pio V., s druge strane, za razliku od mladoga vojskovođe, predstavlja duhovnu i moralnu vertikalu kršćanske Europe. Svjestan ograničenosti svake zemaljske sile, on okuplja narode u Svetu ligu i poziva ih na molitvu, osobito na krunicu. Njegova vjera u Božju providnost postaje protuteža Don Juanovoj snazi – nevidljivi temelj svake istinske pobjede. U njemu se ponovno potvrđuje ona duboka uzročno-posljedična povezanost između srca i mača: bez pobjede u duhu, nema trijumfa ni na bojnome polju.
Europski identitet na ispitu: Beč danas
Bitka kod Lepanta 1571. godine nesumnjivo je označila prvi veliki poraz osmanske sile na moru, nanijevši ogroman psihološki udarac temeljima moći pred kojom je do tada drhtala čitava Europa. Taj događaj donio je prekretnicu u konstanačinu razmišljanja tadašnje kršćanske Europe i probudio novu svijest o potrebi zajedništva pred prijetnjom koja ju je nadvila.
Podsjetimo, godine 1453. Osmanlije osvajaju Carigrad i pretvaraju slavnu baziliku Aja Sofiju u džamiju. Nakon toga nezaustavljivo nadiru prema srcu Europe – preko Grčke, Balkana i Ugarske – sve do samih vrata Beča, koji su neuspješno opsjedali dvaput, 1529. i 1683. godine.
Međutim, gotovo pet stoljeća kasnije slika je posve drukčija. U današnjoj Austriji najbrže rastuća skupina stanovništva jesu građani bez vjere, dok u velikim gradovima naglo raste i broj muslimana. U bečkim državnim školama muslimani su već danas najbrojnija vjerska zajednica, što snažno naglašava kontrast između nekadašnje obrane Europe i njezine današnje duhovne i demografske preobrazbe.
„Novo misionarsko doba“
Potrebno se, naravno, osvrnuti i na današnjega poglavara Katoličke crkve, što se, s obzirom na komparativnu intenciju koju sam istaknula, samo po sebi nameće.
Kako se za sada čini, današnji poglavar Katoličke crkve, papa Lav XIV., svojim riječima i gestama jasno pokazuje kako nastavlja liniju svojega prethodnika. Iako sam, želeći zadržati određenu distancu, namjeravala barem godinu-dvije promatrati njegove odluke i poteze prije nego što donesem zaključke o naravi pontifikata, po njegovim je posljednjim izjavama sasvim razvidno kako nastavlja izrazito promigrantski smjer pape Franje. Crkva je, kako tvrdi novi Papa, pozvana na „novo misionarsko doba“.
Odgovor na pitanje što je novo misionarsko doba dao je sam Lav XIV. pozvavši vjernike da „otvore svoje ruke i srca, dočekujući ih [migrante, op. B. D.] kao braću i sestre, bivajući im prisutnost utjehe i nade“. U svojemu govoru 30. rujna mihrantiosvrnuo se i na imigracijsku politiku Sjedinjenih Država, dovodeći u pitanje njezinu sukladnost s pro-life naukom Crkve, što je izazvalo burne reakcije u konzervativnim krugovima.
Smatram kako se kritički potrebno osvrnuti na ove Papine izjave jer kršćansko milosrđe ne smije se instrumentalizirati nauštrb opstanka i sigurnosti europskih nacija. Uostalom, riječ je o izjavama koje nisu izrečene ex cathedra, odnosno ne obvezuju katolike na razini papinske nepogrješivosti, već imaju prvenstveno pastoralni i moralni karakter. Kritika pritom ide u dobronamjernome smjeru jer je riječ o vrlo ozbiljnome pitanju koje nadilazi dnevno-političke rasprave i dotiče samu opstojnost kulturnoga i duhovnoga tkiva Europe.
Podatci o bečkim školama, gdje su muslimani već najbrojnija vjerska zajednica, više su nego alarmantni. Iako danas nije riječ o oružanoj borbi kao u 16. stoljeću, situacija je znatno kompleksnija – radi se o tihome preuzimanju i postupnome nestajanju europskog identiteta.
Postavlja se pitanje: bi li papa Pio V. u svojemu vremenu pozvao kršćansku Europu da otvori svoje srce i granice te dočeka Osmanlije kao „braću i sestre“? Neki će, dakako, smatrati usporedbu današnjih migracijskih tijekova s osmanskim osvajanjima pretjeranom, no uzme li se u obzir ponašanje pojedinih migrantskih skupina – koje nerijetko ne pokazuju poštovanje prema zemljama domaćinima, njihovoj kulturi i zakonima, niti iskazuju stvarnu namjeru integracije – tada pitanje poprima mnogo ozbiljnije značenje.
Ovdje, svima bi dobronamjernim ljudima trebalo biti jasno, nije riječ o demoniziranju ljudi, nego o potrebi razboritoga promišljanja granica kršćanske gostoljubivosti, tj. promišljanje kako bi ona mogla djelovati u duhu evanđeoske ljubavi, a da pritom ne ugrozi opstanak i identitet europskih naroda.
Nedostatak velikih vođa
U povijesnome kontekstu bitke kod Lepanta, papa Pio V. mogao je računati na vrlo ograničenu pomoć drugih kršćanskih zemalja. Francuska, podijeljena vjerskim ratovima s hugenotima, i Engleska, pod protestantskom kraljicom Elizabetom I., nisu se odazvale, dok je Španjolska bila raspršena u dalekim kolonijalnim ekspedicijama. Chesterton to slikovito sažima u stihu: „Hladna engleska kraljica gleda se u zrcalo“, što jasno upućuje na odustajanje od vlastitih kršćanskih korijena i neangažiranost u obrani Europe.
I danas su se zapadne zemlje, na sličan način, odrekle svojih kršćanskih korijena te se suočavaju s dubokim identitetskim i političkim krizama. Mnogi europski državnici, mogli bismo reći, metaforički se gledaju u to isto zrcalo. Francuska – često nazvana najstarijom kćeri Crkve – samo je jedan od primjera: vlada je ostala bez ministara tek dvanaest sati nakon što je premijer Sebastien Lecornu predložio novi kabinet, što je već treći pokušaj formiranja vlade u ovoj godini. Riječ je o najvećoj institucionalnoj krizi od osnivanja Pete Republike. Stanje u Francuskoj, dakako, samo je jedan od pokazatelja posljedica odustajanja od vlastitih duhovnih i kulturnih korijena.
U konačnici možemo zaključiti kako postoje brojne sličnosti između tadašnjega i današnjega stanja Europe što se prije svega odnosi na unutarnje podjele i prijetnje opstanku identiteta. Međutim, danas Europa nema vlastitog Don Juana Austrijskoga niti Pija V. koji bi ujedinili i vodili kršćanski kontinent. Ipak, u kršćanskoj nadi vjerujemo kako teške okolnosti mogu iznjedriti nove junake – ličnosti poput onih koje je Chesterton slavio u Lepantu – koji će u srcu Europe ponovno braniti vjeru, kulturu i civilizaciju.
Barbara Dijanović
