„Sve bum vas tužil“, veli Pupi
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Studeni 2025 15:03
Topli svršetak listopada, možda i zato što su stotine tisuća svijeća već i prije Svih svetih grijale zrak na grobljanskim uzvisinama i zemlju u kojoj počivaju pokojnici. Na Mirogoju čuvene arkade i nadalje odijeljene žičanom ogradom, kao da je potres bio jučer. A u njima dobar dio hrvatske povijesti, osobe znamenite.
Uoči Svi svetih odjeknuo pronalazak zemnih ostataka nekolicine hrvatskih branitelja, osobitu pozornost privukao Jean Michel Nicolier, mučen i ubijen na Ovčari. Možda je ta posebna pozornost unekoliko nepravedna prema pobijenim, a sada pronađenim Hrvatima, ali mladi Francuz svakako zaslužuje ljubav hrvatskoga naroda, do početka devedesetih njemu nepoznatoga. Naravno, kako to već u nas biva, našlo se onih koji mrze i uspomenu na nj, pa se lajalo i lajkalo naveliko, a u središtu se našla politička lija - lajkala s osmijehom na nečiju tvrdnju da je Nicolier bio plaćenik, kojega je sramota i spominjati. Ovo sa sramotom je prešućeno, pa je u medijima ostalo samo navodno zanimanje, to jest plaćenik. I jest, platio je životom svoju hrabrost, kao i romantično povjerenje u Ženevske konvencije. Ma kakve konvencije, nije za to čula srpska soldateska, a nekmoli četnici. Nastavili bi oni i danas da mogu, na tlu Hrvatske ne mogu, pa potiho noću teroriziraju Hrvate u Vojvodini, pročelja kuća farbaju im crvenom bojom, krvavom, zlosutnom, bunjevački pretvaraju u jezik koji nije hrvatski, a u vrtiće koje je sagradila Hrvatska za male Hrvate uvode „paralelno“ srpski. Ništa se u Srbiji nije promijenilo, niti ne će. Može studentarija možda srušiti Vučića, ali će doći novi Vučić, a ostati stara i neiskorjenjiva „ljubav“ prema Hrvatima i Hrvatskoj – ta imaju študenti profesore, koji ih podučavaju da su Hrvati ništa drugo nego katolički Srbi. Jedan narod, jedan jezik, a glede vjere nije tako važno, svi smo kršćani, je li.
Imaju pristaše i nadalje, sve manje naoko, i u Hrvatskoj. Taj dio srpske manjine uvijek je užasno ugrožen, njihov se vođa redovito pojavljuje na Hrvatskoj televiziji s tako patničkim izrazom lica kao da je upravo stigao s Golog otoka, vrlo žalostan kada mu spominju braću četnike ili pitaju gdje je dr. Šreter, jedan od 1740 i nadalje nepronađenih, nestalih pupovacHrvata, a pitaju ga zato što je u strašnim vremenima imao vrlo dobre veze sa srpskim teroristima, inače ne bi mogao „intervenirati“ u Šreterovu slučaju. Na žalost neuspješno, i otud ta duboka tuga na njegovu licu. Ima na sreću i onih poput Predraga Mišića, koji točno misli da pupovci škode Srbima, a burno reagira i kada bivši savjetnik bivšeg hrvatskoga predsjednika, Dejan Yo, hladnokrvno kaže da je Oluja bila genocidna.
Taj dio kojemu pripada Dejan promiče svoju verziju novije povijesti, krivotvorenu. A kada se suoči s činjenicama, naglo se vraća u Drugi svjetski rat i tadanju ratnu hrvatsku državu, kao utočište. O toj je državi, režimu i osobito Jasenovcu bilo riječi na okruglom stolu u izmještenom Saboru, te se potom digla kuka i motika s mnogo strana, tužit će Milojadni jednoga od govornika, možda i sve, prijeti on, i opet patničkim izgledom. „Sve bum vas tužil“, veli Pupi, s obrazloženjem da su umanjivali broj žrtava u jasenovačkom logoru. I bilo bi to normalno, da se nisu uključile i druge opcije, pa i šef pozicije s upitnom izjavom da je okrugli stol – provokacija.
Potraga za povijesnom istinom, bilo kojom, ne može biti provokacija, radilo se o stolu u Hrvatskom saboru, u nekom institutu, udruzi, na akademskoj, stručnoj razini, ili u privatnim istraživanjima. Jer živimo u slobodnoj zemlji, valjda, u kojoj je dopušteno sumnjati u „službene istine“. Kao što nije bilo dopušteno Franji Tuđmanu, Bruni Bušiću, Vladimiru Žerjaviću ili Ljubi Bobanu, a ipak su u olovnim vremenima „provocirali“ istraživanjima, statističkim, demografskim i tako jasenovacdalje, te umanjivali i na kraju drastično smanjili beogradske brojke. Što im je škodilo, naravno, pa neki platili glavom, neki zatvorom – ako potonjima u optužnicama i nije spomenut taj dio njihova posla, u stvari, u biti, bio je to njihov najveći krimen. Ta provokacija.
Da, ne odnosi se samo na polje politike i povijesti, nego znanstvenici diljem svijeta „provociraju“, nalaze nove dokaze koji ponešto ili snažno mijenjaju zaključke njihovih predšasnika. U fizici, kemiji, antropologiji, u povijesnim znanostima pogotovo. I nitko ih ne naziva revizionistima, dobivaju nagrade, recimo Nobela… Da ponovim rečeno u prošloj kolumni: bez ozbiljnih arheoloških istraživanja i bez dostupnih dokumenata i nadalje se nameću dvojbe. Dokumenti su u Beogradu, dobro štićeni i skrivani. Pa ako Srbija doista želi u Europsku uniju, što je također dvojbeno (no recimo da je tako), onda Hrvatska kao članica treba postaviti niz uvjeta. Prvi treba biti sudbina nestalih hrvatskih branitelja u srpskoj agresiji devedesetih, drugi: povrat Zagrebu svih dokumenata koji se tiču zbivanja na tlu Hrvatske, među njima i dokumenata odnesenih iz Jasenovca poslije Drugoga svjetskog rata. Tek će tada istina biti više ili manje neupitna. Predlažem da do toga trenutka stanemo na loptu.
Idemo dalje, u naše doba. Prije Svih svetih ubojstvo u Sloveniji, u Dolenjskoj, dotično u Novom Mestu, prekipjelo našim susjedima jer ih teroriziraju neki Romi, ne svi, znači, ali ih teroriziraju. Tuku, mlate, pa sada i ubijaju. Imamo i mi u Hrvatskoj takvih problema, od Zagreba do Međimurja, a kako im doskočiti – eh, teško, ali ne i nemoguće. Pravilo prvo treba biti: nije važno radi li se o romskoj ili neromskoj bandi, banda je banda, pa ako je i romska treba djelovati i policija i pravosuđe. Jesu li ravnopravni građani, ako imaju hrvatsko državljanstvo, ili nisu? Ako jesu, prema njima, kao što rekoh, kao i prema svima koji krše zakon, a ne gledati im kroz prste samo zato jer su – Romi. Kažu da je riječ o maloljetničkim bandama. Možda, ali iz prakse znamo da im je mozak obično neki staroljetnički mentor. Pa i kada je riječ o zlostavljanju životinja u romskim naseljima, osobito jadnih pasa.
„A Cigani i kradu“, reče Tor. „Odakle ti to?“, pitam cucka. „Iz prakse“, kaže on, „kada si stavio pred vrata onaj stari sudbojler, došli su Cigani i maznuli ga.“ „Ne pričaj gluposti“, velim, „i stavio sam bojler da ga odnesu. Skupljaju staro željezo i stare uređaje, pa prodaju, zarađuju. Imaju i sve bolje kamione. Čujem da ima i bogatih Roma iliti Cigana.“
Tako mi razgovaramo, i o podrijetlu, tumačim im da su Romi došli iz Indije, a ne iz Egipta kako se prije znalo čuti. A sada dolaze migranti također, između ostaloga i iz Indije. „To me je navelo na moguće rješenje prometa u Zagrebu“, reče Mak, koji je pozorno slušao. „Naime, koje prijevozno sredstvo ne zagađuje zrak, ne stvara velike gužve i slično? Rikša! Pa zašto ne izbacimo aute i motocikle, a uvedemo rikše. Migranti bi dobro zarađivali, a Zagrepčani uživali. I tako barem sada i u bliskoj budućnosti, a kada oni pretegnu, onda će Zagrepčani njih voziti u rikšama. A Nepalcima će nositi ruksake na vrh Sljemena.“ Izbacio sam mačka na dvorište, ali kada dobro promislim, ima Mak pravo, vidovita životinja.
Kada se Mak vratio kroz prozor, nastavili smo razgovor o kulturnom polju. Tor je negdje pročitao da ljevica postoji još samo u kulturi, ali i to zato što ju desnica, odnosno srednjica, obilno financira. No ima i pomaka, drastičnih. Eto recimo slučaj Sedlar. Ako me oko ne vara, u tijeku je rehabilitacija filmskoga redatelja Jakova Sedlara, kojega je ljevičarska klatež desetljećima progonila i demonizirala, a desnica odnosno točnije srednjica, nije mu davala ni lipe, u srdačnom skladu s ljevicom. Kadli odjednom obrat, preokret! Ne još u financiranju, ali je medijski obrat vidljiv: daje Sedlar životni intervju čitanim novinama, reklamira se njegov novi igrani film 260 dana na nacionalnoj televiziji, hvali taj film čak i pofukovski tabor. Rehabilitacija. Nakon (Filipa) Lukasa nova. Ha.
Možda je parakulturna klatež bila na duhovnoj obnovi, tko zna, čuda se događaju, ne samo u Međugorju. Eto recimo iz političkoga polja: Milanović. Nakon što je bio u Vatikanu i malo porazgovarao s papom Lavom, odmah postao poniznim i skromnim u rašomonu oko veleposlanika, valjda i u drugim poslima. Suradljiv. Više ne želi biti predsjednik i premijer istodobno, prošlo ga. Poslije Rima otišao u Egipat, kao Josip s Marijom, čudo Božje.
A sada malo vedrine
U Zagrebu je premijerno prikazan film Nevena Hitreca Drugi dnevnik Pauline P. Vizualno atraktivan (Markoni), dinamičan, sjajni glumci (i profesionalni i dječji), glazba (Hajsek), nenasilni gegovi, grafičke dosjetke, vedra priča s tu i tamo dobro tempiranom sjetom. Scenarist Ivan Turković, po romanu Sanje Polak. Za publiku koja više nije mala, a još nije velika. Baš kao briljantna jedanaestogodišnja Katja Matković u ulozi Pauline.
Prvi film o Paulini P. imao je u kinima nešto manje od sto tisuća gledatelja. Drugi će imati nešto više od sto tisuća.
