Frankestein 2.0
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 16 Studeni 2025 19:11
Zanima me, da li bi Milorad Pupovac i bratija mu, ikada došli položiti cvijeće i vijence na taj i takav spomenik, kao što su, još do nedavno, teatralno vodviljski, bacali baš u Vukovaru, cvijeće i vijence u hladni Dunav, i to baš na sami dan 18. studenog, insinuirajući da su tu, u Vukovaru, ubijani i klani Srbi i bacani u Dunav. Ne gospodo Frankensteini, nisu. To je vaša specijalnost. Bila i ostala!
Ratni fotograf Zoran Filipović Zoro na svojoj se Facebook stranici osvrnuo na politički položaj Milorada Pupovca i njegova SDSS-a. Objavu koji je naslovio 'FRANKENSTEIN 2.0' prenosimo u cijelosti.
"Otvorena ljubav Milorada Pupovca (SDSS) i Vlade Republike Hrvatske započela je, ispravite me ako griješim, u vrijeme početka vladavine 8. predsjednika Vlade Republike Hrvatske Ive Sanadera, čiji je mandat trajao od prosinca 2003. pa do srpnja 2009. godine. Ovo zbunjujuće ljubavno udvaranje započelo je na pravoslavni Badnjak 6. siječnja 2004. - zajedničkim lomljenjem 'česnice' (tradicionalne pravoslavne božićne pogače) u koju se, opet tradicionalno, umijesi i novčić, pa onoga kojemu se u lomljenju pogače zalomi ta kovanica, vjeruje se, sreća prati cijelu tu godinu. U ovome višestranom ljubavnom ritualnom klinču zavođenja sudjelovali su tada, osim premijera Sanadera, još i prethodni premijer Ivica Račan, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, te i mnogi, mnogi drugi. Živo se sjećam tih slika, a osobito degutantne primitivne nehigijenska gesta jedenja Božićnog slatka istom žličicom gradonačelnika Milana Bandića s predsjednikom SDSS-a Miloradom Pupovcem. Tko je tada u česnici izvukao novčić – ne znam, samo znam da je predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca i njegovu stranku od tada krenulo u životu", prisjetio se.
"SDSS je postao najstabilnija konstanta svih budućih hrvatskih vlada, što javno, što tajno, od tada, pa sve do sada, a benefiti koje je za sebe i svoju malu odabranu etno skupinu inkasirao Milorad Pupovac iz Hrvatskog državnog proračuna odavno su prešli granice i najsmionijih predviđanja, i mjere se u stotinama milijuna EUR-a. Ova iznenadna obostrana ljubav, koja je u meni tada izazivala dvojake osjećaje; u isto vrijeme i najdublje gađenje i zebnju, jer je SDSS politički i pravni sljednik protuhrvatske ratnohuškačke stranke SDS-a (Srpske demokratske stranke), ali i neku vrstu radosti i olakšanja jer je, ipak, započelo neko lascivno stanje relaksacije srpsko-hrvatskih odnosa, i to mi se, tada, ipak učinilo dobrim. Od tadašnjeg suzdržanog sramežljivog flerta do sadašnje javne protubludne radnje prošlo je punih dvadesetak i kusur godina", napisao je Filipović.
"Prema posljednjem popisu stanovništva, održanom 2021. godine, Republika Hrvatska ima ukupno 3.871.833 stanovnika, od kojih muškarci čine 48,17 posto, a žene 51,83 posto stanovništva. Usporedimo li ovaj popis s popisom održanim 2011. godine dolazimo do zaključka da se broj stanovnika RH smanjio za 413.056 osobe ili za - 9,64 posto. Prema nacionalnoj strukturi udio Hrvata u ukupnom broju stanovnika Republike Hrvatske iznosi 91,63 posto, Srba 3,20 posto, Bošnjaka 0,62 posto, Roma 0,46 posto, Talijana 0,36 posto i Albanaca 0,36 posto. Prema vjerskoj pripadnosti katolika je 78,97 posto, pravoslavaca 3,32 posto, muslimana 1,32 posto, dok osoba koje nisu vjernici ili su ateista ima 4,71 posto. Prema materinskom jeziku koji govore, njih 95,25 posto govori hrvatski, 1,16 posto govori srpski, a osoba koje govore nekim drugim materinskim jezikom manje je od 1,00 posto. Statistika je opasno štivo – sve se vidi, tko je zna iščitati", dodao je.
'Strateški ciljevi za Hrvatsku'
"SNV – Srpsko narodno vijeće ima nekoliko kanala svojega javnog djelovanja u Republici Hrvatskoj: politička stranka SDSS – Samostalna demokratska Srpska stranka, SKD Prosvjeta – Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Srpsko privredno društvo Privrednik, TV Vida, P-portal.net, List 'Privrednik', tjednik 'HOBOCTN' te, od nedavno, 40 Srpskih kulturnih centara razasutih po cijeloj Hrvatskoj, čak i u mjestima koja su, poput Vukovara ili Petrinje, tijekom Domovinskog rata bila u potpunosti, do temelja razorena srpskim granatiranjem, raketiranjem i paležom. Ti se objekti Srpske kulture, unatoč svemu navedenom, u pravilu, ipak nalaze u najstrožim centrima tih naselja. Po statutu SNV-a, koji je uknjižen kao vlasnik tih vrijednih nekretnina (stečenih novcem hrvatskih poreznih obveznika), u Članku 33. stoji: 'U slučaju prestanka djelovanja SNV-a, njegova imovina, nakon namirenja vjerovnika i troškova likvidacije, sudskog i drugih postupaka, daje se na upravu i čuvanje Srpskoj pravoslavnoj crkvi'", istaknuo je.
"Knjiga skupine autora 'Protokoli velikosrpske ideologije - Temeljni dokumenti antihrvatskog pokreta od Načertanija do Memoranduma II', donosi najvažnije srpske dokumente iz te kategorije: 'Načertanije' Ilije Garašanina, 'Srbi svi i svuda' Vuka Karadžića, 'Do istrage vaše ili naše' Nikole Stojanovića, Statut i poslovnik organizacije 'Ujedinjenje ili smrt', 'Smrt je naša narodna igra' tekst Ljubomira Micića iz časopisa Zenit, 'Iseljavanje Arnauta' Vase Čubrilovića, 'Homogena Srbija' Stevana Moljevića, 'Memorandum SANU I', te rekonstrukciju teksta 'Memorandum SANU II'. U ovome posljednjem tekstu, u poglavlju 'Strateški ciljevi za Hrvatsku', na stranici 361 navode se sljedeći ciljevi/protokoli:
- Protokol 39 – Stalno inzistirati u Hrvatskoj na opasnosti od obnove NDH.
- Protokol 40 – Uvijek i na svakome mjestu uz Hrvatsku isticati ideje Ustaštva, zločine, logore NDH, njihov radikalizam, ekstremizam i svirepost. Za tu svrhu koristiti medije i angažirati što veći broj hrvatskih intelektualaca podmićivanjem uslugama ili ucjenama.
- Protokol 41 – Koristiti incidente za argumentiranje teze o ugroženosti Srba i stalno javno podgrijavati tezu o Hrvatskoj kao nastavku NDH, a incidente prikazivati kao posljedicu takve politike mržnje prema Srbima.
- Protokol 42 – Uvijek i na svakome mjestu navoditi da je Ustaštvo, radikalizam i hrvatski klerofašizam bio jedini i osnovni uzrok rata u Hrvatskoj.
- Protokol 47 – Stalno naglašavati i prikazivati međunacionalne incidente kao dio plana ili državnog sustava ili nekih paramilitantnih političkih, veteranskih, navijačkih ili klerokatoličkih i klerofašističkih organizacija koje djeluju uz suglasnost i prešutnu potporu vlasti", nabrojao je Filipović.
"Frankenstein je književni lik stvoren iz pera britanske književnice Mary Shelly. Mladi liječnik, znanstvenik Victor Frankenstein, u trenutku inspiracije, pronalazi način kako neživoj materiji povratiti život. Potpuno opsjednut otkrićem, Viktor počinje od raznih dijelova mrtvaca slagati kreaturu koju namjerava oživjeti. Njegov je cilj da biće bude prekrasno, ali kada ga oživi - razočaran je, jer biće je odvratno, preveliko i unakaženo. Užasnut, Victor odluči uništi stvorenje koje je sam stvorio ali, ono je već pobjeglo. Tada se čudovište pobuni protiv svoga stvoritelja, te mu ubija brata. Čudovište mu zatim ubija i najboljeg prijatelja, a naposljetku i Victorovu zaručnicu. Želja Victora Frankensteina za vraćanjem mrtvoga u živo – moći koju ima samo Bog, na posljetku završi tragično po sve aktere ove priče. Prepoznajete li prizore iz našega današnjeg svakodnevnog života u ovoj priči? Poruka je jasna. Tko je razumio – shvatit će!!!", napisao je.
Tri sporna slučaja
"Put u pakao, rekao je veliki Dante Alighieri, popločan je dobrim namjerama. Sve hrvatske Vlade, od 2003. pa na ovamo, na ovaj ili onaj način, što javno, što tajno, traže uporno u Miloradu Pupovcu i njegovom SDSS-u faktor svoje stabilnosti, što im Pupovac i daje, ali cijena njegove 'lojalnosti', svaki sljedeći puta raste sve više i više, dok u ovih zadnjih 40 Srpskih kulturnih centara nije eskalirala na nevjerojatnih nekoliko stotina milijuna EUR-a. Ali to još nije sve. Preko ovih 40 centara premreženih preko cijele Hrvatske Pupovac & Co je dobio besplatnu neograničenu platformu za svoj ni od koga kontrolirani promidžbeno-specijalni rat. S ovih 40 Srpskih kulturnih centara Pupovac više ne treba pomoć svoga stvoritelja – Vlade Republike Hrvatske. Potpuno se odmetnuo kontroli, pa svome stvoritelju radi ogromne probleme koje Hrvatsko stanovništvo više nije u stanju ni u mogućnosti zanemariti i tolerirati, kao što su to do sada radili. Masovnim izlaskom na ulicu, ljudi su jasno poručili što misle o toj i takvoj politici", nastavio je.
"SLUČAJ PRVI - Srpski kulturni centar u Puli otvoren je nedavno hommageom obitelji Dedić, uz izložbu slika Milutina Dedića i glazbeni program posvećen Arsenu, Gabi i Matiji Dediću, insinuirajući u programu njihovo srpsko porijeklo. Milutin Dedić se izjašnjavao kao Srbin, ali Arsen Dedić, Matija Dedić i Gabi Novak nisu. Bio je već ranije jedan jadan pokušaj svojatanja obitelji Dedić, kad je performer Siniša Labrović insinuirao da je Arsen Dedić bio Srbin po kojemu se gazi u Hrvatskoj. Gabi Novak je na to oštro reagirala govoreći im da je to zadnji put da to rade. Sada kada uže obitelji Dedić više nema: ni Arsena, ni Matije, ni Gabi, nema ih tko više uzeti u zaštitu. A sva sila hrvatskih političara koji su tu večer u Puli nazočili tome primitivnom činu, kapitulirali su nad tim primitivcima, i pognuli glave, da se kome ne zamjere", prisjetio se.
"SLUČAJ DRUGI - Dana 7. studenog 2025. u prostorijama Srpskog kulturnog centra u Zagrebu, koji se nalazi u Preradovićevoj ulici, u samome centru grada Zagreba, uz prosvjede mnogih nezadovoljnika, otvorena je izložba posvećena Dejanu Medakoviću. Za one koji to još ne znaju, Dejan Medaković je, u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, bio predsjednik SANU – Srpske akademije nauka i umetnosti, te je koautor i supotpisnik zloglasnog Memoranduma SANU – koji je bio politička i ideološka platforma za agresiju Srbije na teritorije Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dana 23. studenog 1991. godine (5 dana poslije pada Grada Heroja Vukovara), na redovitoj sjednici SANU donesena je izjava koju je objavio tadašnji glavni tajnik SANU Dejan Medaković (naš laureat), a kojom se SANU ograđuje od proturatnih izjava svojih 18 redovitih članova akademika, koji su početkom studenog 1991. izašli u javnost s 'apelom za mirno rešenje sukoba u Jugoslaviji'. Medaković je tada rekao da je to stajalište pojedinaca, a ne Akademije. Da bih izbjegao svaku pristranost u opisu ovoga događanja, posjetio sam u prošli utorak 'mjesto zločina' i pogledao inkriminiranu izložbu, koja je sva u znaku hommagea spomenutom srpskom 'velikanu'. Osim spomenutih slika, koje su 'smokvin list' ove izložbe, tu je i gomila raznih memorabilija koje su pripadale dotičnom slavljeniku i njegovoj obitelji. Uz velike panoe na samom ulazu u Galeriju, koji veličaju lik i djelo Dejana Medakovića, tu je i obilje obiteljskih fotografija, ordenja, te osobnih predmeta koji su mu pripadali. Tu je, također, izložen i njegov originalni pisaći stol s pripadajućim pisaćim priborom na kojemu je, pretpostavljan, slavljenik radio na rukopisu zloglasnog Memoranduma SANU. Dakle, definitivno, tu se ne radi ni o kakvom kulturnom događanju ili likovnoj izložbi već o iritirajućem hommageu notornom velikosrbinu Dejanu Medakoviću?", zapitao se.
Zašto baš studeni?
"SLUČAJ TREĆI – U srpskom kulturnom centru, još do nedavno do temelja porušenog Grada Heroja Vukovara, koji je nakon pada Grada 18. studenog 1991. godine, uz pjesmu 'Druže Slobo šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!' potpuno, do posljednjeg, 'oslobođen' od svih svojih hrvatskih sugrađana, i kada se u Danima sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje odaje pijetet za 2.717 poginulih i nestalih hrvatskih branitelja i civila, trebao je u utorak 11. studenoga 2025. godine biti održan „kulturni program“ otvorenja izložbe fotografija i promocije knjige 'Srpkinja – heroina Velikog rata' srpskog autora Dimitrija Vujadinovića iz Beograda, Srbija. Podsjetimo, organizatori ovoga 'kulturnog' događanja su Srpski kulturni centar Vukovar, ZVO - Zajedničko vijeće općina Vukovar, te Generalni konzulat Republike Srbije – Vukovar. Za one koji nikada do sada nisu niti čuli za ovoga autora, ne brinite se, niste neinformirani ili neuki, za ovoga 'važnog' autora nisu čuli niti u Srbiji. Ova knjiga je prvi puta tiskana i objavljena u nakladi nakladnika 'Balkankult' 2017. godine, kada je po prvi puta i premijerno predstavljena javnosti, zamislite gdje – u Domu vojske Srbije, u Beogradu, u travnju 2017., te ponovno u Središnjem vojnom klubu 2024. godine. Knjiga je doživjela i drugo izdanje, te je njeno drugo i posljednje predstavljanje, prije ovoga vukovarskog, bilo u Klubu RTS-a (Radio televizije Srbije), u Beogradu, lipnja 2024. godine. Ako se netko, s razlogom, zapita zašto se ovaj novitet iz 2017. godine koji, osim Beograda, nije pokazan i promoviran nigdje drugdje u Srbiji, niti u Kragujevcu, Šapcu, Nišu, ni u Pančevu, Surdulici, a evo ga, baš sada, stiže ekspresno preko veze u naš Vukovar. Kako to da se nitko od onih kojima je posao da pitaju, nije zapitao i nad ovom i ovakvom činjenicom. Ili možda jeste, ali je to morao, u višem interesu, zanemariti. Bilo kako bilo, ovo 'važno' događanje je, 'dobrom voljom i razumijevanjem' organizatora, odgođeno za, kažu, mjesec prosinac, kao da i u prosincu nisu padale hrvatske žrtve i hrvatske glave. Sjetimo se samo malenog mjesta Voćin u kojemu je 13. prosinca 1991. godine izvršen stravični masakr nad 84 osobe, uglavnom starica i staraca koji su ostali zarobljeni u selu nakon srpske okupacije. Pobijeni su svi, uglavnom hladnim oružjem – klanjem ili udarcem sjekirom u potiljak glave. Znam to jer sam i sam nazočio tome stravičnom prizoru kada sam, dva dana poslije, ušao u selo s Hrvatskom vojskom. Skupljali smo zaleđena tijela ubijenih po cijelome selu. Neki su bili ubijeni na ulici, neki u dvorištu svoje kuće, neki na svome kućnom pragu, neki u svojoj skromnoj seoskoj kuhinji, a drugi, nepokretni, u svome krevetu", napisao je.
"A kada vas pitaju, a zašto baš ne u studenom, zašto je studeni drugačiji od svih ostalih mjeseci u godini (mada baš i nije, jer svi su mjeseci za nas gotovo slični, ako ne i isti, jer je u svakome od njih pala po neka nedužna žrtava), pokažite im samo ovo, ovu reduciranu tablicu popisa srpskih pokolja izvršenih u Hrvatskoj nad nedužnim hrvatskim civilima i nenaoružanim hrvatskim braniteljima tijekom mjeseca studenog 1991.:
- 02. studenog – pokolj 59 osoba u Lušcu
- 04. studenog – pokolj 80 osoba u Petrinji
- 07. studenog – pokolj 10 osoba u Poljanku
- 07. studenog – raketiranje Bizovca, ubijeno 10 osoba
- 09. i 11. studenog – pokolj 20 osoba u Erdutu
- 10. studenog – pokolj 133 osobe u Bogdanovcima
- 12. studenog – pokolj 29 osoba u Saborskom
- 15. studenog – pokolj 16 osoba u Kostrićima
- 18. studenog – 264 osobe na Ovčari
- 18. studenog – pokolj 86 osoba u Škabrnji
- 19. studenog – pokolj 14 osoba u Nadinu
- 1991. logor Velepromet, Vukovar – 700 nestalih", nabrojao je Filipović.
"Ako se poslije čitanja ovoga 'štiva' zapitate zašto se to, i zašto se to baš tako događa, zar to tako uistinu i treba i mora biti, i tko to u ime nas o tome odlučuje, a da nas o tome uopće nije niti pitao - vjerujem da ćete vi s lakoćom uspjeti pronaći i neke odgovore, ali samo ako se zapitate, samo ako vam je stalo. Onaj koji sve te odgovore već zna, nadam se da će nam ih jednoga dana i priopćiti, svakako prije nego za to bude prekasno. Je li u pitanju neka izvanjska prisila ili je to jednostavno tek mala i obična veleizdaja – doznat ćemo, nadam se, jednoga dana, a možda i prije. A do tada, čitanjem iz tiska, doznajemo da su neki vodeći članovi srpskoga vodstva u Hrvatskoj pohodili sjedište BIA – srpske Bezbednosno-informativne agencije. Što se to tamo govorilo i dogovaralo, pitanje je za našu obavještajnu zajednicu. Također, dvostruki kriteriji u vrednovanju i sankcioniranju djela počinjenih s motivom nacionalne i vjerske mržnje. Dok se srpski počinitelji i njihova djela tretiraju kao nestašluci, dotle se Hrvatska djela tretiraju i sankcioniraju kao ustašluci. Unatoč mojoj želji i glađu za istinom, još uvijek nisam doznao kakva je sudbina zadesila brata Srbina koji se prošloga ljeta u Glini zaletio svojim autom, u punoj brzini, u oveću skupinu biciklista iziritiran hrvatskim zastavicama na njihovim biciklima. A također i sudbinu dva mlada vragolana koji su se svojim, opet autom, nasilno probili u strogo čuvani objekt Hrvatske vojske – kakva je sudbina i njih zadesila. Tko ih to tako moćan tako snažno štiti da to još uvijek ne znamo, a trebali bi znati. I, eto, još samo nešto o Danima srpske kulture koji se odvijaju u Srpskim kulturnim centrima diljem zemlje. Netko će reći – ne vjeruj Danajcu ni kada ti darove nosi. A ne nosi, već uzima, i to obilato. Do kada?", zapitao se.
Hrvatski branitelji srpske nacionalnosti
"A naši tihi, lojalni, pristojni braća Srbi koji su, zajedno sa svima nama, stali na branik svoje jedine domovine Hrvatske i za nju dali dijelove svojega tijela, a mnogi od njih i svoje živote - što s njima, jesmo li i njih izdali gajeći i snažeći, svojom voljom, Frankensteina u svojem dvorištu? Pristojno bi bilo da im se, barem simbolično, odužimo postavljanjem spomenika, negdje na Mirogoju, u braniteljskoj aleji, s prigodnim tekstom koji bi moga biti ovakav, ispisan ćirilicom i latinicom: 'Hrvatskim braniteljima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti, koji su položili svoje živote na braniku svoje jedine Domovine Hrvatske! Vječna im slava i hvala! Nikada vas nećemo zaboraviti!", naglasio je.
"Zanima me, da li bi Milorad Pupovac i bratija mu, ikada došli položiti cvijeće i vijence na taj i takav spomenik, kao što su, još do nedavno, teatralno vodviljski, bacali baš u Vukovaru, cvijeće i vijence u hladni Dunav, i to baš na sami dan 18. studenog, insinuirajući da su tu, u Vukovaru, ubijani i klani Srbi i bacani u Dunav. Ne gospodo Frankensteini, nisu. To je vaša specijalnost. Bila i ostala!", zaključio je Filipović.
