Srpske su provokacije pale u bunar, hrvatski narod opet korača jedinstven
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 19 Studeni 2025 17:06
U prošlom tjednu pomalo jezivo toplo, ali bit će bolje. Svršetkom tjedna velika vijest: nogometna reprezentacija nakon pobjede nad ovčarima plasirala se na svjetsko prvenstvo u Americi. Bit će ondje naravno i Luka Modrić, koji je prve nogometne korake učinio u vrijeme Kolumba.
Inače, kad smo već pri nogometu, nastavlja se fašizacija Hrvatske. Možemovci su prosvjedovali glede činjenice da imamo U-19 reprezentaciju, pa čak i U-17, što je neprihvatljivo, to više što je riječ o mladima, a ne o starim ustašama. Vidim i primjedbe da su nogometni navijači odjeveni u crne jakne. A što ćete kada su muške jakne u dućanima uglavnom crne ili tamnosive, i ja imam crnu, a to govori da se fašizacija Hrvatske provodi već u prodavaonicama odjeće, čemu treba stati na kraj. Crne jakne treba izbaciti s tržišta, a nogometne navijače odjenuti u ružičaste, s različitim cvjetićima i sličnim aplikacijama, te odrediti dio tribina za elgebete skupine, u Zagrebu za ljubitelje Porfirija. Kojemu će SNV ako prestane postojati, ostaviti svoju imovinu stečenu hrvatskim novcem, odnosno ne baš Porfiriju, nego Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Što se ne će dogoditi jer su SNV, SDSS, Novosti i ostali oblici većinskih manjinaca blago RH, te će nošeni na rukama svake hrvatske vlasti živjeti vječno, pouzdani partneri, koji samo tu i tamo malo odlutaju, osobito u studenom.
Još se vuku repovi tih sitnih i beznačajnih akcija i operacija, od kojih je hrvatskim vlastima zasmetao samo nesretni akademik Medaković. A ima tih medakovića, ili ih je bilo, i u kronici srpske agresije devedesetih – slučajno iz nekih razloga proučavam povijest Domovinskoga rata, kadli naletim na Medakovića, nekog „hrvatskog“ Medakovića koji je prijetio Saborskom iz Plaškog, a zatim je Saborsko, kao što znate, spaljeno do temelja. Možda i zato što ima taj naziv, koji podsjeća na Sabor, odnosno Hrvatski sabor. Jest, praktički od srpnja 1991. do svršetka te godine raspamećeni (veliki) dio Srba vrlo je uspješno uz pomoć jugosoldateske razarao i ubijao, klao malu djecu (Kostrići), u studenom posebno inspiriran s vršnim točkama u Voćinu, Tovarniku, Škabrnji i Vukovaru, te još nebrojenom nizu naselja. Nastavio granatiranjem gradova. Sav taj razbojnički pohod na sve hrvatsko rezultirao je – međunarodnim priznanjem Hrvatske, što raspamaćeni nikako nisu mogli razumjeti. Ma kako to, pa mi smo hteli posve nešto drugo, jadali su se, a eto nesvesno pomogli braći Hrvatima. Nismo ih dosta poubijali, počinili istu grešku kao 1945. kada ih nismo dosta pobili, sledeći put moramo biti pametniji, mudrije slijediti upute II. Memoranduma SANU, koji nas tješi da nije sve izgubljeno. Do tada trebamo kulturno djelovati, najbolje početi od Dubrovnika, jer je tu situacija čista, to jest od dubrovačke književnosti kao dokaza – jesu li svi ti gundulići pjevali štokavski, jesu, znači da su Srbi i tu nema dvojbe… Prokleti Hrvati, kako su nas samo uspjeli pobijediti u Hrvatskoj, u Bosni smo ipak bolje prošli, imamo zemljicu srpsku i nije da nismo ipak malo HB RHostvarili veliku Srbiju. Dobro je Milošević pregovarao u Daytonu, to je bio vožd a ne ovaj slinavac u Beogradu. Hrvate u BiH pospremio u bošnjački entitet, pa se kuhaju, a mi imamo svoj, svoji na svome. I Sarajevo smo dobro držali, lijepo i dugo opsjedali, pa i dobro zarađivali: od vikend četnika iz Srbije dolazećih nismo mnogo uzimali, ta svoji smo, ali to smo nadoknadili od Talijana i još nekih. Talijani su i inače voljeli loviti na ovim širinama, ptice osobito, a kako ne bi masno platili za ljudske ptičice, djecu malenu. E, tu smo ih odrali, za djecu sarajevsku tražili više nego za žene ili muškarce. Novaca imaju, bolje snajpere od nas, nije im teško odvojiti za užitak, koji im se tako nenadano nudio. A blizu im, ne moraju na safari u Afriku.
Tako je bilo. U sadanjem vremenu podsjet na tragediju Herceg Bosne: nakon 18 godina iz zatvora pušten Bruno Stojić, ratni ministar obrane Herceg Bosne. I nadalje u zatvoru Jadranko Prlić. Osudili ih međunarodni idioti za „zajednički zločinački pothvat“, to jest za Herceg Bosnu, koja je morala nestati, valjda da bi BIH živjela. Ali ne će to tako završiti, kažem vam, kad-tad doći će do preokreta u glavama zluradih političkih amatera u svijetu velikih sila, i Hrvati će dobiti svoj entitet. Za sada zanimljivost: Hrvate puštaju iz zatvora uvijek u studenom. Kao Gotovinu i Markača prije 13 godina.
U Hrvatskoj prošli tjedan započeo provokacijom. U sklopu Dana srpske kulture održana spektakularna zagrebačka premijera filma Jakova Sedlara 260 dana, srećom bez incidenata. U publici mnogo znanih faca iz devedesetih, a zašto nije došao Pupovac, vrag će ga znati, valjda u Lipiku traži dr. Šretera. Da Sedlar provocira već godinama, poznato je i Ministarstvu kulture i HAVC-u, eto je sada našao Hrvata, koji je kao dijete od deset godina boravio što u srpskom podrumu, što kao rob komšija, obitelj mu zlostavljali na razne grozne načine. Pa je li to moguće? Tako dragi ljudi, ma što im je došlo?
Pričao sam o tome Maku i Toru, oni konsternirani. Mak štoviše reče: „Ja nemrem bilivit.“ Postao je nervozan i srdit, izjurio na dvorište da se ohladi, jedva sam ga na miran način integrirao u kućni poredak. Kada se smirio, mudri je interloibermačak ipak rekao: „Treba smanjiti tenzije i povećati mirovine.“ A Tor je glede opće situacije zaključio slično, da je hibridni rat uvijek bridni pravi rat, pa treba na vrijeme djelovati. Čudo Božje kako su životinje pametne, odnosno ljudi glupi.
Onda su me zvijeri htjele pratiti na Interliber, ali sam odbio. Ostao sam ondje neko vrijeme, knjiga do knjige književnost, što hrvatska, što prevedena. Puno školske djece, a tu i Školska knjiga, koja ima i svoje novine tiskane za Međuknjižje. Na naslovnoj stranici rečenih luksuznih novina treće kolo djela mladoga pisca Krleže, o kojemu će se još čuti, pa Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji Mitje Ferenca i Uroša Košira iliti Smrtopis jugoslavenskoga komunizma, slijedi Staljinova osveta Nikolaja Tolstoja, ali i Božanstvena komedija stanovitoga Dantea, o kojemu će se još čuti, s Doreovim ilustracijama nad ilustracijama, u prijevodu na hrvatski jezik prevoditelja nad prevoditeljima Mate Marasa, velikana. U donjem desnom! kutu roman autora Hrvatskih kronika, Rex Croatorum, za neupućenu publiku dometnut Tomislav.
„Kaj si ti napisal roman o Tomislavu?“, pita me Mak navečer dok sjedimo pred televizorom. „Pa jesam, ispričavam se, omaklo mi se. Vidjet ćete u Dnevniku HTV, ili u najmanju ruku u Vijestima iz kulture, ako meni ne vjerujete.“ I tako mi sjedimo, ali o Rexu ni riječi. Nacionalna televizija, a 1100. je obljetnica, pa ipak ništa. Sutradan u svim dnevnim novinama navodno hrvatskim i opet ni riječi. Nije važno. To jest bilo je o Tomislavu, ali crvenom zagrebačkom Senfu, ljubitelju Thompsona. „Gazda, tebe baš ne vole“, reče Tor. „Eh, dragi moji, treba se vratiti na postanak, svršetkom osamdesetih i početkom devedesetih, pa razumjeti zašto me ne vole, a neki i mrze iz dna duše“, velim. „Ja sam, znate, rexjedan od onih deset luđaka koji su prekinuli hrvatsku šutnju, a sada mi se to osvećuje na isti način – prešućuju me gdje mogu. Nova hrvatska šutnja. “ (Uzgred, desetak dana prije bila je premijera filma mojega sina Nevena Drugi dnevnik Pauline P. O tome događaju nigdje ni riječi, a bit će kinohit kao i prva Paulina. Kad nije saznao HTV, odnekud doznali u – Estoniji! Pa žurno pozvali redatelja i film na A festival u Talinu. Tako se omraza prenosi na sljedeći naraštaj, duboka tišina plitke države. Krivo prezime, premda slavensko, hrvatsko, zagorsko štoviše. Možda nekoga Hitrec asocira na neslavenskoga Hitlera. Prije podosta godina odsjeo sam u bečkom hotelu, dajem recepcioneru putovnicu, a njemu se lice ozari, Herr Hitler promuca on, pročitavši krivo, morao sam mu reći da pogleda bolje.)
Vraćam se Tomislavu. Za istinu rijet: nije Rex Croatorum prvi roman o kralju Tomislavu, ali je barem prvi u 21. stoljeću, vjerojatno i zadnji. Naime, početkom dvadesetoga (1903.) objavljen je roman Velimira Deželića starijeg Prvi kralj, kažu da je bio vrlo čitan, u vremenu kada se još čitalo, posebno 1925. Bio je Velimir sin onoga Đure Deželića, čija je bista sada ispred nemoguće zgrade Muzičke akademije, sačuvaj Bože, zmaj i dogradonačelnik zaslužan za vodovod i vatrogastvo u ta stara vremena, ali i prvi koji je počeo akciju da se kosti Zrinskoga i Frankopana prenesu iz Bečkoga Novog Grada u Zagreb, u katedralu. Velimir stariji imao je sina Velimira mlađeg, a i taj se dao u pisanje.
Zaključno: glede 1100. obljetnice nismo se baš proslavili, sve je to bilo nekako mlako i na refule, iskoračila izložba u Zagrebu naslovljena U početku bijaše Kraljevstvo. Umjesto o kralju Tomislavu, dnevne su novine imale feljton o – Tomislavu II. od Savoje i Aoste, kojemu je Pavelić namijenio hrvatsku krunu, ovaj ju s gnušanjem prihvatio, ali je na tome ostalo, Bogu hvala, Hrvatsku nije vidio. Za radoznale: u velikom nizu naslova, Aimone je imao i ovaj: vojvoda Dalmacije, Tuzle (!) i Knina. Da, i Knina.
X x x
Pišem ovo u nedjelju, za dva dana Kolona sjećanja u Vukovaru. Druga u Škabrnji. Srpske su provokacije pale u bunar, hrvatski narod opet korača jedinstven u slavu žrtava i hvalu onih koji su besprimjernim junaštvom iz privremenoga poraza doveli Hrvatsku do pobjede. Zapalite svijeće za mrtve i baklje da osvijetle put, već sada ponešto rasvijetljen zadnjim podatcima o sve većem broju rođene djece. Još Hrvatska ni propala.
