Tko o čemu? Srbi o mitovima i to našim
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 19 Studeni 2025 12:14
Za sljedeće dane srpske kulture mogli bi kritički obraditi upravo srpsku mitomaniju, povijesnu, kulturnu i geografsku. Rado ću to pogledati, a na izložbu možda dođu i Možemovci, ako se ne zadrže tek ispred.
Ugroženoj srpskoj manjini u Hrvatskoj, onoj koja ima nesreću da ju predstavljaju Novosti, ova godina baš je teška. Svakako, samo ne financijski. Em se ustaška banda sjetila propitivati što sve rade s milijunima eura koji im se slijevaju iz proračuna, em se mitomanija oko Jasenovca našla u mainstreamu, pa Thompson i to sve skupa. No, ova 2025. posebno je traumatična za postjugoslavenske sisače državnog proračuna i zbog kralja Tomislava.
Srbi, koji su doktorirali na nacionalnoj mitomaniji, nisu presretni s činjenicom da cijelu 2025. moraju slušati o nekom Hrvatskom kraljevstvu i kralju Tomislavu.
Posebno traumatično bilo je za suradnicu Novosti, izvjesnu Josipu Lulić obići veliku izložbu u zagrebačkim Klovićevim dvorima pod nazivom ‘U početku bijaše kraljevstvo’.
‘Par excellence propagandna smotra hrvatskog nacionalizma”
U tekstu po naslovom ‘Tisućljetni blam’, piše kako je izložba o Izložba povodom 1100 godina Hrvatskoga kraljevstva ”par excellence propagandna smotra hrvatskog nacionalizma”.
Izložba prije svega aranžira podatke iz prošlosti kako bi kreirala narativ o tisućljetnom narodu, a onda i o gotovo pa tisućljetnom kraljevstvu, piše nam Josipa Lulić.
S neskrivenim osjećajem gađenja govori navodnoj o hrvatskoj mitomaniji, izmišljenim kraljevima, knezovima i krstionicama.
Citira nekadašnjeg jugoslavenskog sociologa Rastka Močnika: ”Inicijalna izgradnja nacionalnog mita javlja se u vrijeme snažnog osjećaja pripadnosti i samoodređenja – dok nacija kao identitetska zajednica, kakva se pojavljuje devedesetih, ne uživa tu vrstu suvereniteta i legitimiteta. Naprotiv, ona je prisiljena neprestano se dokazivati: s jedne strane opsesivno traga za dokumentima i arheološkim dokazima svog transhistorijskog postojanja, a s druge žudi za priznanjem od Drugoga”.
Zasmetalo je svašta Josipi i Novostima na ovoj izložbi. Vjerojatno što takva izložba uopće postoji.
A kada već postoji, trebala je, smatra Josipa, zapravo raskrinkavati nacionalne hrvatske mitove.
I ono malo elemenata mitologije u hrvatskoj povijesti, za Srbe, koji su stručnjaci za mitomaniju, jest previše.
A da je Tomislav Srbin?
Možda bi bilo dobro da je Tomislav Srbin, kao što je srpska i Dalmacija, srpski Vlaho Bukovac, srpski Arsen Dedić, srpski Gundulić, Bošković, Knin….Ma sve!
Piše nadalje Josipa u Novostima: Kontinuitet hrvatskog kraljevstva po autorima završava 1918.”Godina 1918. označava kraj jedne povijesne epohe i početak nove. Hrvatsko Kraljevstvo, sa svojim dugim političkim i pravnim kontinuitetom, nestaje, a zamjenjuje ga jugoslavenska država, čije temelje obilježavaju nejasni dogovori, različite vizije državnog uređenja te izrazita politička neravnoteža.m Umjesto jednakopravnog položaja, Hrvatska je doživjela gubitak državnog kontinuiteta, ozbiljno narušavanje nacionalnog identiteta te izloženost represiji i političkom nasilju.” Nakon ovog, na izložbi jedinog spomena Jugoslavije (koje?) idući je artefakt fotografija spuštanja zastave socijalističke Hrvatske i podizanja one nesretne bez krune i s prvim bijelim poljem ispred Sabora 15. srpnja 1990.”, piše Lulić.
Zamislite glupih autora izložbe!
Na izložbi o hrvatskom kraljevstvu nema Kraljevine Jugoslavije, nema kraljevine SHS.
NOB Hrvatsko kraljevstvo
Kako Hrvati pod kontinuitet svoga kraljevstva ne svrstavaju satrapiju koja ih je od kraja Prvog svjetskog rata tlačila, tukla, gazila, ubijala u parlamentima i mračnim ulicama.
No ono što je za autoricu Novosti još gore, nema NOB-a na izložbi o hrvatskom kraljevstvu.
Zamislite…
Probajte probaviti ovo:
Izložba ”1100 godina Hrvatskog kraljevstva” nešto je poput Thompsona visoke kulture, hipodromskog koncerta za buržoaziju, očajničkog pokušaja da se poviješću legitimira identitet koji je u sadašnjosti ugrožen – ne vanjskim prijetnjama, nego proždiranjem samog sebe kroz decenije eksploatacije i pljačke.
I kao ni Thompson, ni izložba nije bezopasna. Upravo ”klimavost” sadašnjosti o kojoj Močnik govori, koja nema ponuditi ništa drugo osim nategnutih konstrukcija i projekcija, rasadnik je crnokošuljaša koji upadaju na folklorne priredbe i zabranjuju predstave i filmove. A izlaz bi se mogao nalaziti u preskočenom dijelu hrvatske povijesti: u NOB-u u kojem se borilo (i) za narodno oslobođenje, ali i za oslobođenje od narodnih izdajnika i stranih plaćenika”, stoji u logoreji relativno mlade Josipe Lulić.
Da to ne znam, rekla bi da se iz tvrdog boljševičkog sna probudio nekakvi podbuhli, podeblji partijski komesar i trabunja o narodnim izdajicama i stranim plaćenicima.
Dobar vic: Srbi drže lekciju o povijesnoj mitomaniji
Paradoksalno je da nam Srbi drže lekciju o povijesnoj mitomaniji.
Dok im zbor iz Knina pjeva o srpskoj Dalmaciji i Dubrovniku, srpska televizija o ”srpskoj Dalmaciji” snima dokumentarac, problem je što njihova mitomanija ne završava na izložbama, knjižnicama i arhivima.
Njihova mitomanija tijekom devedesetih postaje operativni program: Kosovska bitka, knez Lazar, cara Dušan, narativ o ”ugroženim Srbima” i ”istorijskim pravima” koristi se kao gorivo za ratove, etničko čišćenje i okupaciju.
Ironija je time veća što upravo NOB, čija se odsutnost s izložbe o Hrvatskom kraljevstvu proglašava tragedijom, nije iznjedrio suverenu hrvatsku državu, nego državni sustav čija vojska 1991. postaje instrument za sprječavanje hrvatske državnosti.
Srpska pravoslavna crkva također kontinuirano sudjeluje u reprodukciji narativa o ”vjekovnom pravu Srba na srpsku zemlju”.
Mitomanija je, dakle, živa i politički korisna — u srpskom slučaju, uvijek s ciljem oblikovanja teritorija i političke moći. Garašanin u Načertaniju jasno kaže: ”Srbi moraju prisvojiti sve zemlje u kojima su živjeli naši preci.”
Pa jesu li nedavno izložbom u Zagrebu slavili gospodina Medakovića, hrvatskog velikosrbina, koautora mitomanskog Memoranduma?
Za sljedeće dane srpske kulture mogli bi kritički obraditi upravo srpsku mitomaniju, povijesnu, kulturnu i geografsku. Rado ću to pogledati, a na izložbu možda dođu i Možemovci, ako se ne zadrže tek ispred.
Kazalište potlačenih
Vratimo se na autoricu Josipu Lulić. Ova povjesničarka umjetnosti, stručnjakinja za nepostojeće hrvatske povijesne mitove, inače je voditeljica kazališta potlačenih Pokaz.
Njeno ime i prezime povlači se na lijevim i queer medijskim platformama poput Kulturtregera, Voxfeminae i LGBT Čitaonice. Lulić u svojim javnim istupima i tekstovima dosljedno zastupa teme iz progresivnog ideološkog spektra – od queer književnosti do borbe protiv ”rasizma i islamofobije” – pri čemu često optužuje kapitalizam i hrvatske institucije za opresiju, naročito prema migrantima, koje prikazuje kao ”najpotlačeniju skupinu u državi”.
Naš kući ekspert za udruge financirane od Grada Zagreba, Luka Šarić, ranije je skenirao njezino kazalište potlačenih, tj. udrugu Pokaz.
Riječ je o organizaciji duboko uronjenoj u ideološke projekte koje financira Grad Zagreb. Udruga se snažno oslanja na gradski proračun: 2024. godine dobila je 41.400 eura, a 2025. već 28.250 eura, čime postaje dio šire mreže udruga ovisnih o gradskoj vlasti.
POKAZ tijesno surađuje s udrugama povezanim s Možemo, poput Instituta za političku ekologiju, Zagreb Pridea, K-zone, B.a.b.a., Centra za mirovne studije, BLOK-a i drugih, što dodatno potvrđuje političko-aktivistički karakter udruge.
Lulić kao hodajući stereotip
Kadrovski je sastavljena od osoba iz izrazito lijevog i queer aktivističkog kruga, uključujući LGBT aktivistice, radikalne feministice, sudionike anarho-queer scena i zagovornike ”poezije otpora”.
Jedna od njihovih najvidljivijih aktivistica, Doria Jukić, suosnivačica je bubnjarskog kolektiva Drum ‘n’ bijes, koji redovito nastupa na Prideu, Noćnom maršu, prosvjedima protiv molitve krunice i drugim političkim akcijama, a uvježbava u prostorima također javno financiranih MAZ-a i SABA-e.
……
Drugarica Lulić posve se ukalupila u kalup.
Žena je hodajući stereotip.
Za sljedeću godinu nek se proba pozabaviti ‘mitom’ o Vukovaru. Da vidimo koliko je sadomazohizma sposoban većinski narod trpjeti.
Proračun također.
