Ovo nije bio prosvjed protiv fašizma, bila je to parada protiv Hrvatske
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 01 Prosinac 2025 19:04
Ovaj događaj, koji se na prvi pogled mogao činiti kao borba za slobodu i ljudska prava, zapravo je bio tek maskirana parada protiv samog temelja hrvatske države. Pod lažnim plaštom antifašizma, u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru, okupili su se ljudi čiji je cilj bio mnogo dublji i opasniji od borbe protiv fašizma: nastojali su podrivati samu ideju hrvatskog suvereniteta.
Marširajući uz ikonografiju Che Guevare, ratnog zločinca i ubojice te mašući jugoslavenskim zastavama i porukama poput “No borders. No nations.”, jasno su iskazali svoj ideološki cilj, ukidanje granica, povratak u prošlost koja je, po njima, trebala biti bez narodnih identiteta i država. Unatoč naporima medija da ovaj događaj pretvore u simbol nacionalne važnosti, stvarnost je bila drugačija – od samog početka javnost je bila ravnodušna.
U Zagrebu su se okupile samo nekoliko tisuća ljudi, a ostali gradovi zabilježili su još manji odaziv. No, unatoč tom marginalnom interesu, političari, ljevičarski aktivisti i analitičari nisu propuštali priliku da stvore dojam kako je riječ o nečemu od nacionalne važnosti. Ono što su zaboravili, ili možda nisu htjeli primijetiti, jest da narod nije reagirao jer se nije mogao prevariti – jasno je bilo da iza tih slogana ne stoji borba za istinu i slobodu, već pokušaj stvaranja ideološke magle koja bi Hrvatsku pretvorila u nešto što nikada ne smije biti – prostor bez identiteta, bez vjere, bez povijesti. Evo kako to vidi bivši saborski zastupnik Hrvatskih suverenista Marko Milanović Litre
Pod plaštom “antifašizma”, u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru, “marširale” su povorke koje ne brane slobodu, nego je razaraju. S ikonografijom Che Guevare, jugoslavenskim zastavama i sloganima poput “No borders. No nations.” i “Od rijeke do mora bez državnog nadzora”, ono što su ulice naših gradova svjedočile nije bio pokret za pravdu nego ideološka invazija na samu ideju hrvatske države.
Unatoč danima medijskog tamburanja i hvalospjeva, od najave do izvještaja, interes javnosti bio je, u najboljem slučaju, marginalan. U Zagrebu tek nekoliko tisuća, u ostalim gradovima još manje. Ipak, naslovnice, reportaže, izjave “analitičara” i poruke ljevičarskih političara od toga su pokušali stvoriti događaj nacionalne važnosti. No narod je rekao svoje kada je ostao kod kuće.
Transparenti su sve rekli: “Balkanska federacija bez država i nacija”, “Planeta gori, fašisti je ubijaju”, “Sve se mijenja, mi smo isti”. U istom “maršu” Che Guevara, čovjek koji je slao homoseksualce u kubanske logore i zastave duginih boja i parole o “ljudskim pravima”. Kakva perverzna ideološka konfuzija. Istovremeno zagovaraju revoluciju i toleranciju, komunizam i slobodu, bez granica i prava manjina. I tako dok ne primijete da je to nemoguće u istoj rečenici.
Takve kontradikcije nisu slučajne jer za te ljude, fašizam nije povijesna realnost, nego etiketa. Etiketa kojom se napada hrvatski patriotizam, nacionalni suverenitet i kulturni kontinuitet. Kada kažu “fašizam”, misle na sve što im smeta: hrvatsku zastavu, branitelje, granice, vjeru, tradiciju, povijesnu istinu o Domovinskom ratu.
I zato je ključno pitanje: zašto su tu bili političari? Što rade zastupnici u Saboru na prosvjedima gdje se nosi parola “Bez država i nacija”? Kome služe oni služe? Narodu koji ih bira, ili ideološkoj sekciji globalnog radikalizma?
Mediji, naravno, ne postavljaju ta pitanja. Oni su promotori ove konfuzije, njezini PR agenti. Gurnu mikrofone ispod transparenata s Jugoslavijom, ali nikada ne pitaju: Tko plaća organizaciju? Koji je politički cilj? Kako to da iste te “antifašističke” organizacije šute kad se blati hrvatske branitelje, kad se vrijeđa Katolička crkva, kad Pupovčeve Novosti nazivaju Vukovarce šovinističkom bagrom?
Na jednom od transparenata stajalo je: “Sve se mijenja, mi smo isti.”
To nije poruka otpora. To je poruka dogme. Poruka ideološkog kulta koji se nije pomirio s padom Jugoslavije, koji ne priznaje hrvatsku državu kao legitimnu i trajnu, i koji sanja o povratku starog poretka bez granica, bez vjere, bez naroda.
Mi se, međutim, mijenjamo. Rastu nove generacije koje znaju razlikovati slobodu od sustavne represije, povijest od propagande, naciju od ideološke fikcije. I nećemo ostati nijemi dok isti pokušavaju reciklirati iste ideje pod novim zastavama.
Jer tko danas nosi Chea i viče “bez nacija” ne želi slobodu. On želi Hrvatsku pretvoriti u prostor, a ne domovinu. A mi to ne smijemo dopustiti.
