Pentagon pokrenuo istragu zbog moguće zlouporabe oko 48 milijardi dolara zapadne pomoći Ukrajini
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 02 Prosinac 2025 15:03
Ugledni američki ekonomist procjenjuje kako korupcija čini 15-30% ukupne pomoći što bi značilo da je između 54 i 108 milijardi završilo u džepovima korumpiranih dužnosnika. U tom kontekstu, politička kriza u Ukrajini dodatno se produbila nakon Jermakove ostavke, a mnogi analitičari smatraju da bi skandal mogao ozbiljno narušiti poziciju predsjednika Zelenskog i stabilnost njegove vlade.
Nakon objave iznenađujućeg američko-ruskog prijedloga novog mirovnog plana, političke napetosti u Ukrajini dosegle su novu razinu. Situaciju je dodatno potresao dosad neviđeni korupcijski skandal koji je zahvatio najbliži krug suradnika ukrajinskog predsjednika. Naime, Andrij Jermak, šef Ureda predsjednika, Volodimira Zelenskog i jedan od najutjecajnijih ukrajinskih dužnosnika, neočekivano je podnio ostavku.
Američki bloger i politički komentator Larry Johnson, inače bivši analitičar CIA-e, na svom YouTube kanalu Judging Freedom iznio je tvrdnje kako je Pentagon, odnosno američko Ministarstvo rata (u što je nedavno preimenovano iz Ministarstva obrane), pokrenuo istragu zbog moguće zlouporabe oko 48 milijardi dolara zapadne pomoći namijenjene Ukrajini. Prema njegovim navodima, postoje indicije da je dio sredstava preko baltičkih banaka preusmjeren na privatne račune na Karibima, i to navodno povezane s vrhom ukrajinske vlasti, ali i s 23 neimenovana člana američkog Kongresa.
Johnson tvrdi kako je riječ o milijardama dolara, a ne tek o stotinjak milijuna čiji je nestanak povezan s još jednim iznimno bliskim suradnikom predsjednika Zelenskog koji je vodio Ministarstvo energetike – Timurom Mindičem kao i nizom drugih visokopozicioniranih osoba. Naime, visoki ukrajinski dužnosnici našli su se pod teškim optužbama za primanje mita u sklopu projekata namijenjenih jačanju obrane energetskih objekata. Prema navodima istražitelja, mito je navodno uzimano upravo za građevinske radove čiji je cilj bio zaštititi elektrane od ruskih raketnih napada, i to u razdoblju kada građani diljem zemlje žive s gotovo svakodnevnim restrikcijama struje.
Tužitelji su objavili opširnu dokumentaciju, uključujući financijske tragove i projektne materijale, tvrdeći kako dokazi jasno upućuju na koruptivne aktivnosti u vrhu državne uprave. Prema istim navodima, pojedini dužnosnici su zloporabom položaja ostvarivali osobnu korist na račun projekata koji su trebali povećati sigurnost kritične infrastrukture i ublažiti teret napada kojim je izloženo civilno stanovništvo.
Golema međunarodna pomoć Kijevu
Ukupni iznos međunarodne pomoći koju je Kijev primio od 2022. godine približava se 360 milijardi dolara, napisao je na svom X profilu, znanstvenik na Johns Hopkins Sveučilištu – Steve Hanke.
Ugledni američki ekonomist procjenjuje kako korupcija čini 15-30% ukupne pomoći što bi značilo da je između 54 i 108 milijardi završilo u džepovima korumpiranih dužnosnika. U tom kontekstu, politička kriza u Ukrajini dodatno se produbila nakon Jermakove ostavke, a mnogi analitičari smatraju da bi skandal mogao ozbiljno narušiti poziciju predsjednika Zelenskog i stabilnost njegove vlade. Neki čak procjenjuju kako bi cijela afera mogla dovesti do sloma sadašnje kijevske vlasti.. Istodobno, sve su glasnija nagađanja kako sam Washington možda namjerno pušta ove informacije, pripremajući teren za postupno distanciranje od rata u Ukrajini. Time bi se potencijalni prekid potpore Kijevu mogao opravdati pozivanjem na iznimno raširenu korupciju u ukrajinskom državnom vrhu koja snažno potkopava obranu zemlje i sigurnost građana.
Već je poznato da američko Ministarstvo rata trenutačno vodi istragu temeljem konkretnih dokaza, bankovnih zapisa i drugih inkriminirajućih dokumenata. Stoga je predsjednik Zelenski primoran igrati po pravilima Trumpove administracije, bez obzira na načelnu podršku koju mu pružaju Britanci i čelnici zemalja EU-a.
Nekada medijski idol i simbol ukrajinskog otpora, Zelenski se, kao idealna figura globalističkih centara moći i „najvrjednija imovina Zapada“, odjednom našao u poziciji žrtvenog janjca. Njegovi najbliži saveznici napuštaju zemlju, stoga ovo nije mali skandal. Zapravo, radi se o stezanju obruča, budući da ga globalne strukture koje su ga uzdigle do razine najvažnijeg europskog političara, sada demontiraju jer je jednostavno ispunio svoju svrhu.
Domino efekt?
Za samog Zelenskog, ostavka Andrija Jermaka nosi golem rizik pokretanja domino efekta i gubitka kontrole nad cjelokupnom vertikalom vlasti. Jermak je bio zadužen za široki spektar ključnih pitanja, od unutarnje politike do međunarodnih pregovora. U takvom kontekstu, aktualni korupcijski skandal dodatno slabi položaj predsjednika i čini situaciju osobito napetom.
Moguće posljedice osjećaju se već sada. Jermakova ostavka mogla bi dovesti do pada vlade Julije Sviridenko, s obzirom na to da je većina ministara, uključujući samu premijerku bila usko povezana sa šefom predsjedničkog ureda. Parlamentarna većina također je ugrožena: dio zastupnika Sluga naroda (procjene govore o 50 do 70 parlamentaraca) mogao bi prijeći u oporbu, što bi izazvalo ozbiljnu političku krizu.
Uz unutarnje potrese, Zelenskog dodatno pritišću i zapadni partneri. Protivnici Jermaka, koristeći svoje veze u europskim prijestolnicama i Washingtonu, pokušavaju utjecati na predsjednika i prisiliti ga na određene ustupke. Kombinacija vanjskog i unutarnjeg pritiska čini aktualne događaje jednim od najkritičnijih trenutaka za ukrajinsku vlast od početka rata. Nesumnjivo, potpora zapadne javnosti se urušila što ugrožava i europske globalističke elite koje se upravo prebacuje na planiranje razdoblja “nakon Zelenskog”.
Naime, gotovo od početka ratnih sukoba na prostoru Ukrajine, Zapad (sada bez SAD-a) održava iluziju teško ostvarivih geopolitičkih ciljeva – baciti Rusiju na koljena i trijumfalno uvesti Ukrajinu u Europsku uniju i NATO. Ukrajini je tijekom gotovo četiri godine nemilosrdnog sukoba dostavljen cijeli arsenal moćnog oružja – od lakog naoružanja i protutenkovskih sustava poput Javelina i NLAW-a, preko haubica M777, HIMARS-a, raketnih sustava srednjeg dometa, pa sve do tenkova Leopard 2, Challengera 2, Bradleyja kao i različitih sustava protuzračne obrane koji su trebali donijeti preokret, korak koji će neizostavno promijeniti tijek rata i omogućiti Kijevu da povrati inicijativu na frontu. Uveli smo 20 paketa sankcija, pripremili suđenje Vladimiru Putinu, raspravljali o ratnoj odšteti koju će Rusija platiti…, bilo je još puno toga, međutim, ove političke projekcije ignorirala je vojna realnost na terenu.
Danas se mit „do pobjede“ nemilosrdno sudara sa stvarnošću: Rusija raspolaže arsenalom oružja koji u nizu područja pokazuje operativnu prednost nad zapadnim sustavima, i ta činjenica, sviđala nam se ili ne, ozbiljno ograničava izglede političko-vojnih koalicija koje podupiru Kijev. Na terenu se već nazire ubrzanje ruskih operacija na nekoliko strateški presudnih pravaca, a ako se sadašnja dinamika zadrži, Ukrajina bi se mogla suočiti s opasnošću kolapsa obrambenih linija na razmeđu Dnjepropetrovske i Zaporiške oblasti. U konačnici, vrijeme je da priznamo očito: Zapad je pogriješio – i to ne taktički, nego duboko strateški. Države članice Europske unije, koje su zamišljale i pripremale se za dugotrajni rat, ne mogu prihvatiti kapitulaciju Ukrajine budući da je više nego jasno je da će pad ukrajinskog režima pratiti pad europskih čelnika koji su ga podržavali.
Veliki broj žrtava i iscrpljenost vojske
Američki vojni analitičar Michael Kofman, nakon nedavnog boravka na ukrajinskoj bojišnici, izložio je vrlo sumornu sliku: gubici ukrajinske vojske su ogromni, logistika je gotovo paralizirana, a nekadašnja prednost u dronovima potpuno je nestala. Koliko dugo ukrajinska vojska može ostati koherentna i funkcionalna sila pitanje je koje sve češće postavljaju i sami Ukrajinci.
Izvješća o iscrpljenosti postrojbi, visokom broju žrtava i rastućem nezadovoljstvu u pozadini, uključujući i slučajeve masovnog dezerterstva o kojima se u zemlji sve glasnije govori – oblikuju turobnu sliku ukrajinske stvarnosti. Istodobno, iz Kijeva dolaze potezi koji se u dijelu međunarodne zajednice tumače kao pokušaji da se, kroz agresivnije operacije specijalnih službi, rat prelije na šire europsko područje i time osigura opstanak ukrajinskog vodstva.
Takve optužbe ostaju predmet političkih interpretacija (spekulacija), ali je činjenica da ukrajinska diplomacija i sigurnosne službe sve napetije reagiraju kako se prostor za manevriranje sužava. Nakon gotovo četiri godine rata, najmanje milijun poginulih te stotina milijardi dolara potrošenog novca američkih i europskih poreznih obveznika, neshvatljivo je da su europske političke elite užasnute činjenicom da bi netko (pa bila to i Trumpova administracija) mogao pokušati završiti ovaj sukob diplomatskim putem, umjesto da ga nastavi hraniti beskrajnim pošiljkama oružja i praznim obećanjima.
Plan o kojem je Trumpov izaslanik Steve Witkoff pregovarao s Rusijom i u kojem je Rusija svakako imala udjela (tako se općenito završavaju ratovi) predstavlja dugo očekivani povratak realističnoj vanjskoj politici. Nažalost, svi oni koji još uvijek tragaju za „pravednim mirom“ i inzistiraju na nepovredivosti granica, jednom od temeljnih postulata međunarodnog prava, ne mogu promijeniti brutalnu stvarnost na bojnom polju.
Težak izbor
Izbor s kojim se Ukrajina danas suočava nipošto nije dvojba između ponuđenog sporazuma i neke idealizirane, magijom obnovljene države iz 2014. godine. Riječ je o mnogo surovijoj stvarnosti: ili će se sukob zamrznuti sada, uz barem minimalna sigurnosna jamstva, ili će zemlja nastaviti gubiti teritorij dok se njezini gradovi pretvaraju u zgarišta, a stanovništvo polako iscrpljuje do sloma.
U jednom trenutku, htjeli to politički akteri priznati ili ne, mora se prestati s iluzijama i suočiti s neizbježnim – potreban je stvarni, održiv dogovor. Ukrajina više ne može mobilizirati dodatno ljudstvo jer je njezino stanovništvo iscrpljeno. Zapadne linije proizvodnje streljiva su rastegnute. Obrambeni zračni kišobran zahtijevao bi da NATO snage izravno uđe u sukob, a takva eskalacija nosi stvarni rizik od nuklearnog sukoba s Rusijom.
Naime, usprkos borbenoj retorici glavnog tajnika NATO-a, Marka Rutteea, kao i niza europskih političara koji se snažno zalažu za nastavak potpore Ukrajini, sve su vidljiviji znakovi stvarnog nesklada između javnih izjava i stvarnih mogućnosti Saveza. U tom se kontekstu ističe i nedavna izjava jednog francuskog generala, čija je poruka odjeknula svojom dramatičnošću: “Ako naša zemlja posustane zato što nije spremna prihvatiti – budimo iskreni – da izgubi svoju djecu, da ekonomski pati zato što će proizvodnja obrambene opreme imati prednost pred svime ostalim, onda smo u opasnosti.”
Njegove riječi otvorile su ključno pitanje: koliko je NATO uopće spreman za konvencionalni rat? Analize ukazuju na ozbiljne slabosti, uključujući nedostatak municije i modernog oružja, ograničen broj borbeno spremnih vojnika i kronični manjak dronova i druge ključne opreme. U takvim uvjetima, slanje većih intervencijskih snaga u Ukrajinu čini se više političkim signalom nego stvarnom vojnom mogućnošću.
U tom kontekstu vrijedi podsjetiti na nedavni govor američkog profesora međunarodnih odnosa Johna Mearsheimera u EP, tijekom kojeg je podsjetio da su se mnogi vodeći američki stratezi još 1990-ih protivili odluci predsjednika Billa Clintona o proširenju NATO-a. Upozoravali su da će Rusija taj potez doživjeti kao prijetnju svojim vitalnim interesima i da bi takva politika mogla završiti katastrofalno. Među protivnicima bili su i ugledni članovi američkog establishmenta poput Georgea Kennana, Williama Perryja, generala Johna Shalikashvilija, Paula Nitzea, Roberta Gatesa, Roberta McNamare i drugih.
Logika velikih sila
Logika Putinova stava trebala bi biti posve razumljiva Amerikancima koji su desetljećima dosljedno provodili Monroeovu doktrinu, navodi Mersheimer. Ta doktrina jasno poručuje Rusiji i ili Kini da ne smiju stvarati saveze ili postavljati vojne snage u zapadnoj hemisferi. Sjedinjene Države bi takav potez protumačile kao izravnu, egzistencijalnu prijetnju i učinile bi sve da je uklone. Upravo se to dogodilo tijekom Kubanske raketne krize 1962. godine, kada je predsjednik John F. Kennedy jasno poručio sovjetskom vodstvu da nuklearne rakete moraju biti uklonjene s Kube. Putin djeluje unutar iste geopolitičke logike: velike sile odbijaju dopuštati drugim velikim silama da raspoređuju vojne snage u blizini njihovih granica. To je temeljni princip realpolitike koji se ponavlja kroz povijest.
Što se tiče izgleda za mirno rješenje rata, tijekom 2025. godine vodile su se brojne rasprave o mogućnostima diplomatskog rješenja. Te nade uvelike su potaknute Trumpovim obećanjem da će riješiti rat prije inauguracije ili ubrzo nakon nje. Međutim, to obećanje nije ispunjeno – naprotiv, nije mu se ni približio. Tužna je istina da trenutno ne postoji realna perspektiva za pregovore koji bi donijeli smislen mirovni sporazum. Sve ukazuje na to da će se rat odlučiti na bojištu.
Najvjerojatniji ishod je ruska, iako skupa i krvava, pobjeda koja će završiti zamrznutim sukobom: Rusija s jedne strane, a Ukrajina, Europa i Sjedinjene Države s druge, zaključuje ugledni znanstvenik. Naime, rat u Ukrajini nije samo vojni sukob – on je dugoročna tragedija čije će posljedice Europa osjećati desetljećima. Riječ je o katastrofi koja se ne smanjuje, već se produbljuje, ostavljajući za sobom razorenu Ukrajinu, otrovane odnose između Europe i Rusije te kontinent koji je postao opasan i nestabilan. Uz to, rat je prouzročio ozbiljnu političku i ekonomsku štetu unutar same Europe te narušio transatlantske odnose koji su godinama predstavljali temelj zapadne sigurnosne arhitekture.
Ovakva nesreća prirodno otvara pitanje odgovornosti – pitanje koje neće nestati, nego će, kako razmjeri štete postaju sve očitiji, dobivati na važnosti. Mearsheimer jasno upozorava: primarna odgovornost leži na Sjedinjenim Državama i njihovim europskim saveznicima, koji su od travnja 2008. ustrajno gurali Ukrajinu prema članstvu u NATO-u, unatoč ponavljanim i izričitim ruskim upozorenjima da će takva politika prije ili kasnije dovesti do sukoba.
Iako većina europskih lidera i danas krivi Putina za izbijanje rata i njegove strašne posljedice, Mearsheimer smatra kako je riječ o pogrešnoj i pojednostavljenoj interpretaciji. Rat se mogao izbjeći – i to vrlo lako – da je Zapad odustao od namjere da Ukrajinu uključi u NATO, ili barem da je preispitao svoju politiku nakon što je Moskva jasno dala do znanja da to smatra prijetnjom vlastitoj sigurnosti. U tom slučaju, zaključuje Mearsheimer, Ukrajina bi danas gotovo sigurno ostala unutar svojih granica iz 2014., a Europa bi bila stabilnija, sigurnija i prosperitetnija.
No taj trenutak je propušten. Brod je, kako kaže, otplovio. Europa se sada mora suočiti s posljedicama niza pogrešnih, ali neizbježnih odluka, posljedicama koje oblikuju njezinu sadašnjost i koje će presudno utjecati na njezinu budućnost.
