Selektivno prikazivanje nasilja
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 21 Prosinac 2025 19:03
Najveći tabu ostaje nasilje koje čine migranti. Statistike iz Njemačke, Švedske, Francuske i Belgije jasno govore da je među osuđenim silovateljima i počiniteljima seksualnih napada znatan broj muškaraca koji su u Europu stigli migrantskim valom 2015. godine. No te brojke radikalne feminističke skupine tretiraju kao strogo zabranjenu temu.
Posljednjih dana molitelji na trgovima ponovno su objekt napada ekstremnih lijevih medijskih, političkih i parapolitičkih skupina. Nekoliko stotina građana koji kleče u tišini i mole krunicu pretvoreni su u simbol „patrijarhata“, opresije i navodnog uzroka femicida pa bi ih lijeve skupine, protivno Ustavu, najradije izbacile iz javnog ddprostora. Takva interpretacija, koju najčešće nameće radikalni feministički aktivizam, govori jedino o ideološkim potrebama tih krugova, a o stvarnosti baš ništa. U njihovoj interpretaciji klečanje na javnim površinama postaje uzrok svih društvenih patologija, uključujući i femicid. Naravno, pritom je jasno da je riječ o maloumnoj tezi jer je nasilja i ubojstava bilo od kada je ljudske povijesti i da pojava molitelja na trgovima, koji mole za to da budu odgovorni supruzi i očevi, tu nije promijenila baš ništa.
Kada usporedimo Hrvatsku s europskim državama, vidjet ćemo da snažno sekularne zemlje, koje se kite pridjevima progresivnosti i prosvjećenosti, imaju usporedive ili više stope nasilja nad ženama. S druge strane, Poljska, zemlja snažne katoličke tradicije, ima jednu od najnižih stopa femicida u Europskoj uniji. Slično vrijedi i za Mađarsku. Zaključak se nameće: molitva na trgu ni na koji način nije korelirana s nasiljem nad ženama.
Nasilje nad ženama ima druge uzroke: neučinkovito pravosuđe, spor sustav zaštite, izostanak socijalnih mehanizama, alkohol, droga, obiteljsko naslijeđe, neprovođenje zakona. Ali najlakše je pronaći krivca ondje gdje ga želiš ideološki pozicionirati. Zato su molitelji idealan neprijatelj: vizualno lako prepoznatljiv, religijski označen, simbolički pogodan za demonizaciju. I zato služe kao odvodna cijev u koju se puštaju sve frustracije lijevoga političkog spektra koji postaje sve ekstremniji.
U isto vrijeme, famozna Istanbulska konvencija, koja je trebala biti povijesni preokret, nije riješila baš ništa. Broj ubijenih žena nije se smanjio, institucije rade jednako loše kao prije, sudovi sporo reagiraju, centri za socijalnu skrb ostaju paralizirani, a preventivni mehanizmi su nepostojeći. Umjesto stvarne pomoći ženama, dobili smo ideološki dokument koji je poslužio za rodni inženjering, dok su konkretni životi žena ostali jednako ranjivi.
Prava priroda feminizma
Najbolji se uvid u prirodu političkog feminizma dobiva praćenjem njegova djelovanja kada žrtve nisu „njihove“. Kada je napadnuta Ružica Ćavar, žena koja se desetljećima borila za nerođene i bila fizički napadnuta zbog svojih uvjerenja, femaktivističke udruge nisu rekle ništa. Kada je 2015. izvrijeđana i napadnuta nedavno preminula hrvatska braniteljica Boja Kaurin, opet su šutjele. Ženska solidarnost naglo prestaje kada žrtva ne pripada odgovarajućem ideološkom klanu. Šutnja se nastavlja i kada su počinitelji politički podobni. Kada se otkrilo da je jedan bivši SDP-ov ministar tukao svoju ženu, nije bilo nikakvih kampanja. Kada se doznalo da je poznati odvjetnik, bivši tužitelj u bivšem sustavu, tukao svoju ženu, aktivističke su udruge opet bile tihe. Dakle, problem nije nasilje, nego pogrješan” počinitelj.
Najveći tabu ostaje nasilje koje čine migranti. Statistike iz Njemačke, Švedske, Francuske i Belgije jasno govore da je među osuđenim silovateljima i počiniteljima seksualnih napada znatan broj muškaraca koji su u Europu stigli migrantskim valom 2015. godine. No te brojke radikalne feminističke skupine tretiraju kao strogo zabranjenu temu. Jer da se o tome govori, srušila bi se dogma o „multikulturalnom obogaćivanju“. Žene koje su silovane od migranata očito ne ulaze u kategoriju „poželjnih žrtava”.
Na to se nadovezuje najnoviji domaći primjer, možda i najšokantniji. Nedavno je u jednom romskom naselju pucano na dvije žene – hladnokrvno, brutalno, smrtonosno. Da je počinitelj bio Hrvat, bijel, heteroseksualan muškarac, tjednima bi se govorilo o strukturalnom nasilju i toksičnoj maskulinitetnoj kulturi. No kako se počinitelj ne uklapa u ideološki profil poželjnog nasilnika, slučaj je gotovo preko noći nestao iz javne rasprave. Nije bilo kampanja, nije bilo proglasa, nije bilo izvanrednih konferencija za novinare. Za politički feminizam femicid se računa samo kada ga počini pripadnik većinskog krunicanaroda. U njihovoj konstrukciji nasilnik mora biti Hrvat, bijel, heteroseksualan muškarac, po mogućnosti s tradicionalnim vrijednostima. Ako to nije slučaj, femicid prestaje biti femicid i postaje statistički incident koji se gura pod tepih.
Sve ove pojave jasno pokazuju da se nasilje nad ženama koristi kao ideološki alat, a ne kao stvarna društvena briga. Dok se molitelji demoniziraju kao opasnost, stvarni problemi ostaju neriješeni. Dok se uvodi rodna terminologija, institucije koje bi trebale štititi žene nastavljaju svoj neefikasan rad. Dok se molitvene skupine prikazuju kao prijetnja, migranti koji siluju žene u europskim metropolama ostaju zaštićeni velom šutnje. Dok se hrvatsko društvo proglašava fašističkim, napadi na konzervativne aktivistice kao što su Ružica Ćavar i Boja Kaurin prolaze bez ikakve osude.
U ovom trenutku važno je jasno naglasiti ono što se u široj javnosti rijetko artikulira: feministički aktivizam koji dominira institucijama, udrugama i medijskim platformama nije spontani građanski pokret nego jedan od ključnih stupova kulturnomarksističke paradigme koja već desetljećima preoblikuje zapadna društva. Kulturni marksizam, koji je svoju teorijsku podlogu izgradio u radovima Frankfurtske škole, napustio je ideju ekonomskog sukoba i zamijenio ga kulturnim. Borba između klasa zamijenjena je borbom protiv tradicionalnih institucija: obitelji, religije, nacionalnog identiteta, autoriteta, kulturne baštine. U tom okviru feministički aktivizam predstavlja metodu kulturalne dekonstrukcije: redefinira obitelj u neprijatelja, muškarca u opresora, vjeru u srednjovjekovni relikt, tradiciju u prijetnju. Frankfurtska škola – s Marcuseom, Horkheimerom, Adornom i Frommom – formulirala je projekt koji će kasnije postati okosnica modernog društvenog inženjeringa: razaranje tradicionalnih normi kao preduvjet “oslobođenja”.
Zato radikalni feminizam ne dopušta nijanse. Da bi se mogla provesti kulturna revolucija, mora se stvoriti slika svijeta u kojoj je tradicionalni muškarac inherentni nasilnik, obitelj inherentno opresivna, a društvo strukturalno fašističko. Baš kako je propovijedao Wilchelm Reich. Takva paradigma omogućuje trajnu mobilizaciju aktivističkih kadrova, stalnu proizvodnju moralne panike, konstantno širenje osjećaja krivnje i sve snažniji pritisak na institucije da prihvate ideološke crnonorme kao pravne standarde. U tom kontekstu Istanbulska konvencija nije promašaj nego uspjeh upravo zato što uvodi kulturomarksističku terminologiju pod krinkom borbe protiv nasilja.
Kada se sve ovo sagleda, postaje jasno zašto se nasilje u romskom naselju ne ističe, zašto se o migrantskim silovanjima šuti, zašto se napadi na konzervativne žene ignoriraju, a zašto se molitelji proglašavaju problemom. Problem nisu žrtve nego narativ. Kulturni marksizam ne traži istinu nego korisne uzroke i korisne posljedice. Zato i dalje živimo u društvenom teatru u kojemu žene služe kao političko oružje, a njihova stvarna sigurnost služi tek kao dekor.
Hrvatska ne će postati sigurnija dok se nasilje selektivno prikazuje, dok se ideologija predstavlja kao znanost i dok se stvarni problemi prekrivaju političkim konstrukcijama. Tek kada svaka žrtva bude jednako vrijedna, a svaki počinitelj jednako osudiv, moći ćemo govoriti o stvarnoj borbi protiv nasilja nad ženama. Sve ostalo je kulturni inženjering na štetu ljudske tragedije.
Davor Dijanović
