Ideološka polarizacija u Europi: Političke elite stvorile opasnu situaciju za demokraciju i mir
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 28 Prosinac 2025 13:07
Došlo je do toga da se otvorena huškanja na rat i njegovu eskalaciju proglašavaju poželjnim, naprednim i progresivnim, da ne govorimo o onim manje otvorenim i suptilnijim metodama usmjeravanja prema širenju sukoba.
Europska Unija se donedavno identificirala kao model razvijene liberalne demokracije, orijentirane prema (lažnoj) toleranciji. To je bio službeni narativ koji se provlačio kroz politiku, medije, kulturu i cjelokupnu javnost. Slobodno možemo reći da je bilo zakonski i cenzorski sankcionirano sve što se moglo identificirati kao ‘govor mržnje’ (slično ‘verbalnom deliktu’ u komunizmu) prema tzv. ranjivim skupinama. Taj društveno licemjerni stav postajao je toliko bizaran da se ljudi nisu donedavno usudili se javno spomenuti ili razgovarati o ogromnim problemima koje su donijeli milijuni ilegalnih imigranata u Europi. Nije smjela postojati bilo kakva kritika islama kao religijskog koncepta i njegovih posljedica za europsko društvo. Nije postojalo javno propitkivanje utjecaja LGTB ideologije među djecom i mladima, pitanja istospolnih brakova, pitanje pobačaja i dr.
Liberalno licemjerje u Europi
Osobito je to korijena uhvatilo u tzv. naprednim zemljama Europe poput skandinavskih zemalja, Nizozemske, Belgije, Njemačke, Francuske, Španjolske i drugih, gdje su ta društvena pitanja imala status dogme koje se ne propituje.
Oni koji bi se usudili postavljati pitanja ne bi dobivali odgovor ili debatu, nego etiketu fašista ili čak prijetnju zatvorom.
To je bila liberalna demokracija koja je bila, u stvarnosti, zaogrnuta plaštem netolerancije. A to su najbolje shvaćali ljudi koje možemo nazvati najslobodoljubivijim Europljanima. To su bili konzervativni građani država bivših komunističkih država kao Poljska, Češka, Slovačka, Hrvatska i druge.
Oni koji su osjetili na svojoj koži blagodati socijalizma i lažne borbe za prava čovjeka. To su oni, kojima je na vrhuncu tzv. liberalne demokracije početkom 21. stoljeća, bio važan njihov nacionalni, vjerski i obiteljski identitet kojeg su tako ljubomorno čuvali u vrijeme nesloboda paklenoga komunizma. Koji je to sve htio oduzeti, baš kao njegov nasljednik u borbi protiv identiteta – lažni liberalizam.
Zapad je posrnuo i prihvatio nametnute dogme liberalizma bez kritike i otpora.
Zapadni kolektivizam i pogled na svijet
Razvio se kolektivni način razmišljanja s intenzivnim nepovjerenjem i prezirom prema svima koji odstupaju od ‘službene istine’.
Na sličan način, u zapadnim društvima to se dogodilo u gledanju na rusko-ukrajinski sukob, osobito na samom početku rata. Tada je postojala velika netrpeljivost ne prema ruskim vlastima, nego prema ljudima koji su ruskog porijekla, bez obzira bili oni krivi za rat ili ne. Na optuženičkoj klupi ili pozivu na bojkot nalazili su se velikani koji pripadaju svijetu kao Dostojevski, Tolstoj i Čajkovski.
Sličan obrazac imamo danas prema Izraelcima, gdje se napadaju i oni koji nemaju nikakve veze s izraelsko-palestinskom sukobom. S druge strane, postoji enormna tolerancija prema onima koji zagovaraju najsvirepije i najkrvavije metode obračuna s civilima i podržavaju masovne ubojice iz terorističke grupe Hamas.
U stvarnosti došlo je do – polarizacije društva.
Polarizacija zapadnog društva
Korijen polarizacije nije od prije par mjeseci ili godina, nego još od gore opisanih vremena vrhunaca tzv. liberalne demokracije koja je kroz verbalni delikt bila puno sličnija autokratskim ili totalitarističkim društvima nego liberalizmu, te njegovala isključivost i netoleranciju zaogrnutu u floskule poput tolerancije, ljudskih prava, zaštite potlačenih, multikulturalizma i slično.
Obrazac je isti kao u prošlosti.
U stvarnosti sva totalitarna i autokratska društva koristila su plemenite ideje bratstva, jedinstva, jednakosti, napretka, progresivnosti da bi nametnula svoje toksične ideologije koje su imale malo veze s proklamiranim idejama.
Korona globalna pandemija bio je okidač koji je mnogo toga pokrenuo.
Nakon silnih cenzura, zabrana (čak i znanstvenicima!), factcheckinga, prijetnji, etiketiranja i društveno socijalnog inženjeringa, došlo je do pucanja balona.
Pojavio se masovni otpor tzv. liberalnoj demokraciji koja priznaje samo vlastitu ideologiju. I koja u stvarnosti nema nikakve veze s pravim liberalizmom, već više s kolektivističkim ideologijama ljevičarskog tipa koje su napravili globalni socijalni i nasilni eksperiment nad narodima Europe u 20. stoljeću. I nije to samo komunizam i boljševizam, već i druge ideologije koje imaju snažan socijalistički pečat, što im govori čak i ime – nacional-socijalizam i fašizam. Tema za široku raspravu.
Podijeljenost koja je nastala u zapadnim društvima zabrinjava.
Podijeljenost zapadnog društva – primjer rusko/ukrajinskog rata
Današnja podijeljenost Zapada sliči na njemačko i druga društva prije II. svjetskog rata, kada su ljudi bili podijeljeni oko ideologija, a kada je glas razuma bio utišan. Glasni i ekstremni zauzimali su mjesta u javnosti.
Podijeljenost je još više izražena u SAD-u, gdje nikada u posljednjih sto godina nije postojala unutarnja podijeljenost ekstremnog tipa kao danas. Američki čovjek nikada nije bio podijeljen na lijeve i desne, on je bio politički glasač kojemu su nijanse odlučivale hoće li glasati za lijeve ili desne.
Danas je Demokratska stranka postala toliko lijeva da se razumni demokrati ograđuju od toga. A nasilje se već počelo valjati ulicama Amerike u prvom Trumpovom mandatu pa je stalo u Bidenovom mandatu, osim kada je zadojeni ljevičar htio ubiti Trumpa na predizbornim skupu. I što je najgore, svega toga nasilja ne bi bilo da je na vlasti ostao neki novi Obama ili Biden koji bi bili provoditelji ‘poželjne politike’.
Danas je sličan stav mainstream medija ili političkih vođa iz Bruxellesa prema ljudima koji zagovaraju razumna i humana rješenja u ratu u Ukrajini.
Ljudi koji razumiju geopolitiku i imaju analitičan um upozoravali su godinama ranije na opasnosti koje su se događale širenjem NATO pakta prema Rusiji. Širenje NATO pakta prema Rusiji je u zapadnim medijima prolazilo kao obična svakodnevna vijest, ali inteligentniji i analitičniji su u tome vidjeli moguće velike probleme.
Mnogi politički čelnici i analitičari diljem Zapada tvrdili su posljednjih 30 godina da širenje NATO-a pokreće sigurnosno natjecanje i na kraju rat, slično kao što bi to bilo da je Rusija uspostavila svoju vojnu infrastrukturu u Meksiku. Njihov argument bio je da Rusija smatra širenje NATO-a egzistencijalnom prijetnjom i reagira na temelju tih uvjerenja, bez obzira na to što se NATO ne slaže s ruskim procjenama prijetnji.
Otvorena huškanja na rat proglašavaju se poželjnim, naprednim i progresivnim
Veliki broj ljudi slaže se već dugo vremena, i prije pojave mirovne inicijative predsjednika Trumpa, da je vrijeme za diplomaciju i mirovne pregovore, jer će drugo samo eskalirati rat, uništiti Ukrajinu i približiti cijelu Europu nuklearnom ratu.
To je zapravo prozapadni i proukrajinski stav, premda se prikazuje kao proruski i antieuropski.
Došlo je do toga da se otvorena huškanja na rat i njegovu eskalaciju proglašavaju poželjnim, naprednim i progresivnim, da ne govorimo o onim manje otvorenim i suptilnijim metodama usmjeravanja prema širenju sukoba.
Umovi mnogih kao da su blokirani u svom crno-bijelom pogledu na svijet i ne vide da bi proširenje rata donijelo strašnu katastrofu njima samima. Ne vide da bi se mnogi naši mladići koji sada piju kavu s nama za stolom i veselo čavrljaju o nogometu, mogli početi vraćati kući – u kovčezima.
Veliku odgovornost ovdje imaju mediji.
Pokazati ćemo to kroz jedan primjer – na vrijeme kada je mir između Ukrajine i Rusije gotovo bio dogovoren 2022. godine.
Propagandistički mediji na ‘liberalnom Zapadu’
Danas bi trebalo biti opće poznato svim ljudima u Europi (a nije ni poznato 10% ljudi zbog medijskog tretmana) da je britanski premijer Boris Johnson sabotirao Istanbulski mirovni sporazum Rusije i Ukrajine – na zahtjev SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva.
Mediji do danas nisu gotovo spomenuli dvije posredničke strane, tursku (ministar vanjskih poslova i predsjednik Erdoğan) ili izraelsku (bivši premijer Bennett), koje potvrđuju da su pregovori sabotirani kako bi se Ukrajinci iskoristili za slabljenje strateškog suparnika u proxy ratu.
Medij nisu na naslovnicama bučno citirali, kao što citiraju Bajagu ili Severinu, bivšeg načelnika njemačke vojske, generala Kujata, koji kaže isto.
Mediji nisu citirali intervjue s američkim i britanskim čelnicima koji su tada, kada je mir bio gotovo potpisan, tvrdili da je jedini prihvatljiv ishod promjena režima u Moskvi. Mediji nisu citirali riječi samog Borisa Johnsona dok je izražavao prezir prema pregovorima i upozoravao na “loš mir”.
Sigmund Freud je slavno prepoznao da je pojedinac racionalan, iako su ljudska bića također pod utjecajem iracionalne grupne psihologije. Ljudska bića su se kroz cijelu svoju povijest organizirala u grupe radi sigurnosti i smisla, a prilagođavanje grupi jedan je od dominantnih instinkta u ljudskoj prirodi.
Mi i drugi
Ključna komponenta grupne psihologije je podjela pojedinaca na „nas“ (unutarnja grupa) i „druge“ (vanjska grupa), često neprijatelji. Kada su ljudska bića izložena neizvjesnosti i strahu, postoji instinkt da zahtijevaju unutarnju solidarnost i osuđuju vanjsku grupu. Autoritarne tendencije imaju tendenciju napredovati kada su izložene vanjskim prijetnjama.
Literatura o političkoj propagandi potječe prvenstveno od Edwarda Bernaysa, nećaka Sigmunda Freuda, koji se nadovezao na rad svog ujaka. On je imao zadatak mobilizirati američkog čovjeka da pristane na ulazak Amerike u I. svjetski rat, pošto je u američkom narodu postojao veliki otpor tome. Kroz psihološko-propagandno-medijske-političke metode, Bernays je uspio – veliki plakati “Uncle Sam vas zove” preplavili su Ameriku.
Amerika je ušla u rat, a protivnici rata postali su njegovi zagovornici.
Zato se Bernaysa smatra utemeljiteljem medijske propagande, koja se od tih vremena intenzivno razvila sve do današnjih dana.
Stoga je srž propagande prikazati svijet kao dobar naspram zla i kao superiorniji naspram inferiornijeg. Zapadna politička propaganda koja je prije svijet prikazivala kao civilizirani naspram barbarskog preoblikovana je u borbu liberalne demokracije naspram autoritarizma. Ako javnost prihvati ovu osnovnu premisu, složenost svijeta se pojednostavljuje i umanjuje do te mjere da je neslaganje nemoralno i opasno. Jedino što je tada važno jest da pokažete lojalnost prema svojoj skupini.
Problem se širi po Europi.
Po Europi se šire političke zabrane i podijeljenost
U Francuskoj je glavni oporbeni vođa uhićen u onome što se čini politički motiviranim napadom. U Njemačkoj je najveća oporbena stranka označena kao “ekstremistička organizacija”, što omogućuje obavještajnim agencijama da progone članove. To je vjerojatno i prvi korak ka zabrani oporbene stranke.
U Rumunjskoj su rezultati predsjedničkih izbora poništeni, a pobjedniku nije bilo dopušteno ponovno se kandidirati. U ponovljenim rumunjskim izborima, Francuska i EU optužene su za miješanje u izbore kako bi se osiguralo da će Rumunji ponovno glasati na pogrešan način. Miješanje u Moldaviji i Gruziji također je učinjeno pod zastavom obrane demokracije od Rusije.
Istovremeno, u Velikoj Britaniji milijuni običnih ljudi (koji se proglašavaju desničarima) su na ulicama da izraze svoje protivljenje suludoj politici ‘otvorene imigracije’ i ‘otvorenog društva’ koja je gotovo uništila britansko društvo.
Slično je u drugim velikim državama Europe. Anti-migrantski prosvjedi i sukobi šire se Nizozemskom, Španjolskom, Italijom, Poljskom i drugim državama.
Ekstremna propalestinska ljevica na ulicama
U isto vrijeme, ekstremna propalestinska ljevica izlazi na ulice, više nije mirotvorna i sukobljava se policijom u Italiji i drugim državama Europe. Potiče se otvorena mržnja prema Izraelu i Židovi u Europi su izloženi napadima propalestinskih pojedinaca i grupa, kao i islamističkih fanatika.
Premda je Europa imala rat na svom kontinentu kada su milijuni ljudi protjerani u Hrvatskoj, BiH i Kosovu pod naletom velikosrpske politike Slobodana Miloševića, nitko nije bio na ulicama niti protestirao protiv tog fašizma u srcu Europe. Čudno, to je bilo u tvom dvorištu, Europljanine. Nitko nije bio na ulicama Europe da protestira i štiti srebreničku, vukovarsku i kosovsku djecu. Kao što nitko to ne čini za ukrajinsku djecu i civile. Kao što nitko to ne čini niti za Sudan, gdje je već 9 milijuna ljudi moralo napustiti domove zbog tragedije koja se događa.
Društveno kreirani narativ određuje što treba činiti, a što ne. To određuju mediji, nevladine udruge i skupine često financirane od ljudi iza sjene.
Desecima godina se Europljani uče izražavati empatiju prema Afganistancima kada to opravdava okupaciju. Prema Sirijcima kada to opravdava promjenu režima. Prema Iračanima kada to opravdava vojnu agresiju. Prema Libijcima kada to opravdava vojnu intervenciju, itd.
Međutim, nakon što se strateški cilj postigne, ne iskazuje se više nikakva pažnja ni empatija.
Europski čovjek je naučio – ne razmišljati
Došlo je vrijeme kada se Europljanin treba naučiti razmišljati. Liberalizma je sve manje, kao i parlamentarne demokracije.
Vrijeme je kada nije vrijeme za podjele. Da bi nama Hrvatima bio jasniji obrazac, sjetimo se samo tko i na koji način već 35 godina radi podjele u hrvatskom društvu. Prvenstveno kroz teme neprestanog vraćanja na II. Svjetski rat i neprestanog žvakanja već tisuću puta prožvakanih tema. Zaobilaze Domovinski rat. U svrhu manipulacije, kontrole društvenih tokova, propagande i želja za zadržavanjem pozicija moći. Samo zato da bi kontrolom nad prošlosti, imali kontrolu nad sadašnjosti.
I da bi kroz polarizirano društvo, vladali i upravljali društvom i ljudima.
Ne možemo im osporiti uspješnost.
Postoji problem. Podijeljenost europskog društva može izazvati unutrašnje sukobe, što je vrlo loše i opasno. Ali može izazvati pristanak na nešto puno opasnije, što 99,99% ljudi ne želi.
A to je rat, a ne mir.
