Božićni ukrasi dide Ivana
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 28 Prosinac 2025 15:02
U mojim sjećanjima iz djetinjstva, u vremenu kada se Božić slavio samo u crkvama i u skrovitosti domova, mnoštvo je sitnica koje pamtim. Mirise, okuse i boje. Toplinu kuće i snijeg koji bi tih dana prekrio slavonske ulice. Dim iz dimnjaka koji označava miris zime. Nebo koje je danju blještalo bjelinom, a noću, ružičasto, skrivalo nove pahuljice.
Oluke na krovovima s kojih su se nizale ledenice koje se nisu topile do proljeća. Užurbanost završetka polugodišta, kupovinu s tatom, mamine kolače. A pamtim i ukrase dide Ivana.
Božićni ukrasi dide Ivana
Dida Ivan živio je u prizemlju naše kuće. Nas petero na katu dijelili smo s njim i dobro i zlo. I on s nama. Život didu Ivana nije mazio. Bez majke je ostao s 12 godina, a nakon njezine smrti bio je primoran napustiti obiteljski dom. Zato se cijelog svog života mnogim ljudima naizgled nije činio kao čovjek koji zna pružiti ljubav. No, nije bilo tako. Bio je racionalan i samozatajan. No, bio je u svemu odmjeren i organiziran do najmanje sitnice. Pamtim njegov smijeh, njegov spori hod, pažljivo izglačane košulje i oči u kojima je u jednom trenutku život spustio koprenu starosti.
Sitnice su bile vidljive i u kutiji božićnih ukrasa dide Ivana. Tamo, na vrhu starog, škripavog i u sivo obojenog drvenog ormara, zajedno s nekoliko dunja, stajala je kutija koja se skidala tek na Badnju večer.
U njoj je bilo mnoštvo grudica vate, svjećice i bomboni u raznobojnim omotima. Sve je imalo svoje mjesto, odijeljeno kartončićima.
Iščekivanje Božića
U iščekivanju Božića, Badnjak je stvarao dodatno uzbuđenje. Dugo pripremani kolači nisu se smjeli dirati do poslije ponoćke, baš kao ni jela pomno spremljena unaprijed.
S toliko strpljenja i poštovanja smo čekali dan Isusovog rođenja. Bez buke advenata po gradovima. Bez koncerata po trgovima. Bez blještavila i konzumerizma kakvog danas viđamo na svakom koraku, na svakom ekranu. Kojeg slušamo u razgovorima. Bez skupih darova. Bez ikakvih darova. Bilo je to vrijeme mira u kojemu se Božić čekao u zajedništvu. Naše vrijeme, molitva i okupljenost za stolom bili su darovi jedni drugima. Onako kako i treba biti.
Kićenje bora bilo je nešto što se činilo prije večere na Badnjak. Ni prije, ni kasnije.
U maminoj kutiji bile su srebrne, plave, zelene, žute i crvene staklene kuglice. Na nekima od njih stajali su zlatni ukrasi sa šljokicama. U onima bez ukrasa voljela sam promatrati svoj odraz. Smiješno, no i danas ga se sjetim kad sklopim oči.
Naš bor bismo okitili brzo. No, s ukrasima dide Ivana moralo se postupati polako i po njegovim pravilima. Pristup smo imali samo dida i ja. I tako sve do moje petnaeste godine.
Mir Badnje večeri
Badnja večer najdraža mi je večer u godini i danas, jednako kao i u djetinjstvu. Iako više nema gotovo ničega i nikoga iz tog vremena, ostali su obiteljski običaji koji su svetinja. Ostale su stare fotografije sa šarenim bombonima i kuglicama koje čuvaju odraze dječjih lica.
Ostale su iste molitve, isti mirisi jela koji se zapisuju i prenose s koljena na koljeno. I pregršt uspomena koje ovaj posebni dan izdvajaju od svih preostalih 364. I griju dušu na Badnju noć, da joj nijedan vjetar ni snijeg ne mogu ništa.
Mir Badnje večeri ono je što bismo u sebi trebali nositi svaki dan. To je ono što želim i sebi i svim ljudima. A uspomene? Nisu li one jedini tragovi koje ostavljamo?
