Otvoreno pismo prof. Sachsa kancelaru Merzu: Ne huškajte na rat s Rusijom!
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 30 Prosinac 2025 19:00
Od 1990. godine, ključne sigurnosne brige Rusije više su puta odbacivane, razvodnjavane ili izravno kršene – često uz aktivno sudjelovanje ili pristanak Njemačke. Taj se dosje ne može izbrisati ako se rat u Ukrajini želi završiti, niti se može ignorirati ako Europa želi izbjeći trajno stanje konfrontacije.
Prof. Jeffrey Sachs jedan je od najpoznatijih svjetskih ekonomista i političkih analitičara, s dugogodišnjim stažem na američkom Sveučilištu Columbia i prije toga 20 godina na elitnom Harvardu. Smatraju ga jednim od trojice najistaknutijih ekonomista na svijetu. Stekao je globalnu reputaciju kao savjetnik brojnim vladama u više od 100 država, među kojima su Poljska, Rusija, Ukrajina i mnoge druge.
Časopis Time dvaput ga je uvrstio među 100 najznačajnijih ljudi na svijetu. Kao politički analitičar, zalaže se za mir u svijetu i analitički jasno ukazuje na uzroke i posljedice globalnih problema, sukoba i ratova.
U ovo božićno vrijeme prof. Sachs uputio je otvoreno pismo njemačkom kancelaru Fiedrichu Merzu, koje je je u hrvatskim medijima prošlo prilično nezapaženo.
Zbog važnosti i sadržaja pisma kojeg su prenijeli brojni svjetski mediji, originalno objavljenog u Berliner Zeitungu, donosimo sadržaj cijelog obraćanja prof. Sachsa njemačkom kancelaru Merzu.
Njemačka je dužna pristupiti ovom trenutku s povijesnom ozbiljnošću i iskrenošću
“Poštovani kancelaru Merz,
Više ste puta govorili o odgovornosti Njemačke za europsku sigurnost. Ta se odgovornost ne može ispuniti sloganima, selektivnim pamćenjem ili stalnom normalizacijom ratnih razgovora. Sigurnosna jamstva nisu jednosmjerni instrumenti. Ona idu u oba smjera. Ovo nije ruski argument, niti američki; to je temeljno načelo europske sigurnosti, eksplicitno ugrađeno u Završni dokument iz Helsinkija, okvir OESS-a i desetljeća poslijeratne diplomacije.
Njemačka ima dužnost pristupiti ovom trenutku s povijesnom ozbiljnošću i iskrenošću. U tom smislu, nedavna retorika i politički izbori opasno su podbacili.
Povijesni revizionizam
Od 1990. godine, ključne sigurnosne brige Rusije više su puta odbacivane, razvodnjavane ili izravno kršene – često uz aktivno sudjelovanje ili pristanak Njemačke. Taj se dosje ne može izbrisati ako se rat u Ukrajini želi završiti, niti se može ignorirati ako Europa želi izbjeći trajno stanje konfrontacije.
Na kraju Hladnog rata, Njemačka je sovjetskim, a zatim i ruskim čelnicima dala ponovljena i eksplicitna jamstva da se NATO neće širiti na istok. Ta su jamstva dana u kontekstu ponovnog ujedinjenja Njemačke. Njemačka je od njih imala ogromne koristi. Brzo ujedinjenje vaše zemlje – unutar NATO-a – ne bi se dogodilo bez sovjetskog pristanka utemeljenog na tim obvezama. Kasnije se pretvarati da ta jamstva nikada nisu bila važna ili da su to bile samo usputne primjedbe nije realizam. To je povijesni revizionizam.
Uloga Njemačke u Ukrajini
Godine 1999. Njemačka je sudjelovala u NATO-ovom bombardiranju Srbije, prvom velikom ratu koji je NATO vodio bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. To nije bila obrambena akcija. Bila je to intervencija koja je postavila presedan i temeljno promijenila sigurnosni poredak nakon Hladnog rata. Za Rusiju, Srbija nije bila apstrakcija. Poruka je bila nedvosmislena: NATO će upotrijebiti silu izvan svog teritorija, bez odobrenja UN-a i bez obzira na ruske prigovore.
Godine 2002. Sjedinjene Države su se jednostrano povukle iz Ugovora o protubalističkim raketama, temelja strateške stabilnosti tijekom tri desetljeća. Njemačka nije imala ozbiljnih prigovora. Ipak, erozija arhitekture kontrole naoružanja nije se dogodila u vakuumu. Sustave proturaketne obrane raspoređene bliže ruskim granicama Rusija je s pravom doživljavala kao destabilizirajuće. Odbacivanje tih percepcija kao paranoje bila je politička propaganda, a ne zdrava diplomacija.
Njemačka je 2008. godine priznala neovisnost Kosova, unatoč izričitim upozorenjima da bi to potkopalo načelo teritorijalnog integriteta i postavilo presedan koji bi odjeknuo i drugdje. Ruski prigovori su još jednom odbačeni kao loša namjera, a ne kao ozbiljni strateški problemi.
Uloga Njemačke u Ukrajini – posebno zabrinjavajuća
Stalni pritisak za proširenje NATO-a na Ukrajinu i Gruziju – formalno proglašen na summitu u Bukureštu 2008. – prešao je najsjajnije crvene linije, unatoč glasnim, jasnim, dosljednim i ponovljenim prigovorima koje Moskva iznosi godinama. Kada velika sila identificira ključni sigurnosni interes i ponavlja ga desetljećima, ignoriranje istog nije diplomacija. To je namjerna eskalacija.
Uloga Njemačke u Ukrajini od 2014. posebno je zabrinjavajuća. Berlin je, uz Pariz i Varšavu, posredovao u postizanju sporazuma od 21. veljače 2014. između predsjednika Janukoviča i oporbe – sporazuma čiji je cilj bio zaustaviti nasilje i očuvati ustavni poredak. U roku od nekoliko sati taj je sporazum propao. Uslijedio je nasilno svrgavanje. Nova vlada služila se izvan ustavnim sredstvima. Njemačka je odmah priznala i podržala novi režim. Sporazum koji je Njemačka jamčila napušten je bez posljedica.
‘Dosta s propagandom’
Sporazum Minsk II iz 2015. trebao je biti korektiv – pregovarački okvir za okončanje rata u istočnoj Ukrajini. Njemačka je ponovno poslužila kao jamac. Pa ipak, Ukrajina sedam godina nije provodila Minsk II. Kijev je otvoreno odbacio njegove političke odredbe. Njemačka ih nije provodila. Bivši njemački i drugi europski čelnici od tada su priznali da se Minsk tretirao manje kao mirovni plan, a više kao zadržavajuća mjera. Samo to priznanje trebalo bi natjerati na obračun.
U takvoj situaciji, pozivi na još više oružja, još oštriju retoriku i još veću „odlučnost“ zvuče prazno. Oni traže od Europe da zaboravi nedavnu prošlost kako bi opravdala budućnost trajne konfrontacije.
Dosta s propagandom. Dosta s moralnom infantilizacijom javnosti. Europljani su u potpunosti sposobni shvatiti da su sigurnosne dileme stvarne, da NATO-ove akcije imaju posljedice i da se mir ne postiže pretvaranjem da ruske sigurnosne brige ne postoje.
‘Povijesna iskrenost nije izdaja’
Europska sigurnost je nedjeljiva. To načelo znači da nijedna zemlja ne može jačati svoju sigurnost na štetu tuđe sigurnosti bez izazivanja nestabilnosti. To također znači da diplomacija nije umirivanje i da povijesna iskrenost nije izdaja.
Njemačka je to nekoć shvatila. Istočna politika nije bila slabost; bila je to strateška zrelost. Prepoznala je da stabilnost Europe ovisi o angažmanu, kontroli naoružanja, ekonomskim vezama i poštovanju legitimnih sigurnosnih interesa Rusije.
Danas Njemačkoj ponovno treba ta zrelost. Prestanite govoriti kao da je rat neizbježan ili da je dobar. Prestanite prepuštati strateško razmišljanje temama za razgovor o savezništvu. Počnite se ozbiljno baviti diplomacijom – ne kao vježbom odnosa s javnošću, već kao istinskim naporom za obnovu europske sigurnosne arhitekture koja uključuje, a ne isključuje Rusiju.
Obnovljena europska sigurnosna arhitektura mora započeti s jasnoćom i suzdržanošću. Prvo, zahtijeva nedvosmislen kraj širenja NATO-a prema istoku – na Ukrajinu, Gruziju i bilo koju drugu državu uz ruske granice.
Sankcije bi trebalo ukinuti kao dio dogovorenog rješenja
Širenje NATO-a nije bilo neizbježna značajka poretka nakon Hladnog rata; bio je to politički izbor, donesen kršeći svečana jamstva dana 1990. i proveden unatoč ponovljenim upozorenjima da će destabilizirati Europu.
Sigurnost u Ukrajini neće doći od raspoređivanja njemačkih, francuskih ili drugih europskih trupa, što bi samo učvrstilo podjele i produžilo rat. Doći će kroz neutralnost, potkrijepljenu vjerodostojnim međunarodnim jamstvima. Povijesni zapis je nedvosmislen: ni Sovjetski Savez ni Ruska Federacija nisu kršili suverenitet neutralnih država u poslijeratnom poretku – ni Finske, Austrije, Švedske, Švicarske ni drugih. Neutralnost je funkcionirala jer je rješavala legitimne sigurnosne probleme na svim stranama. Nema ozbiljnog razloga pretvarati se da ne može ponovno funkcionirati.
Drugo, stabilnost zahtijeva demilitarizaciju i reciprocitet. Ruske snage treba držati daleko od granica NATO-a, a snage NATO-a – uključujući raketne sustave – moraju se držati daleko od ruskih granica. Sigurnost je nedjeljiva, a ne jednostrana. Pogranična područja treba demilitarizirati provjerljivim sporazumima, a ne prezasititi sve većim brojem oružja.
Sankcije bi trebalo ukinuti kao dio dogovorenog rješenja; one nisu uspjele donijeti mir i nanijele su ozbiljnu štetu europskom gospodarstvu.
Europa se mora vratiti institucionalnim temeljima vlastite sigurnosti
Njemačka bi, posebno, trebala odbaciti nepromišljeno oduzimanje ruske državne imovine – drsko kršenje međunarodnog prava koje potkopava povjerenje u globalni financijski sustav. Oživljavanje njemačke industrije kroz zakonitu, pregovaračku trgovinu s Rusijom nije kapitulacija. To je ekonomski realizam. Europa ne bi trebala uništiti vlastitu proizvodnu bazu u ime moralnog pozerstva.
Konačno, Europa se mora vratiti institucionalnim temeljima vlastite sigurnosti. OESS – a ne NATO – trebao bi ponovno služiti kao središnji forum za europsku sigurnost, izgradnju povjerenja i kontrolu naoružanja. Strateška autonomija za Europu znači upravo to: europski sigurnosni poredak oblikovan europskim interesima, a ne trajnu podređenost ekspanzionizmu NATO-a.
Francuska bi s pravom mogla proširiti svoje nuklearno odvraćanje kao europski sigurnosni kišobran, ali samo u strogo obrambenom stavu, bez sustava koji prijete Rusiji.
Europa bi trebala hitno inzistirati na povratku okviru INF-a i na sveobuhvatnim pregovorima o strateškoj kontroli nuklearnog naoružanja u koje bi sudjelovale Sjedinjene Države i Rusija – a s vremenom i Kina.
Najvažnije je, kancelare Merz, naučiti povijest – i biti iskren o njoj. Bez iskrenosti ne može biti povjerenja. Bez povjerenja ne može biti sigurnosti. A bez diplomacije, Europa riskira ponavljanje katastrofa iz kojih tvrdi da je učila.
Povijest će suditi što Njemačka odluči pamtiti – a što odluči zaboraviti. Ovaj put neka Njemačka odabere diplomaciju i mir te se drži svoje riječi.
S poštovanjem,
Sveučilišni profesor Jeffrey D. Sachs
sa Sveučilišta Columbia”
