Macronova agonija ili kako francuski kaos može uništiti budućnost Europske unije
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 06 Siječanj 2026 18:09
Svi veliki planovi francuskog predsjednika, u rasponu od preporoda Francuske do preporoda Europske unije, padaju zadnjih godina u vodu, metaforički i doslovno. Francuska više nije stabilna država, funkcionira isključivo kao poligon za raznorazne eksperimente, uglavnom neuspješne, čak i površnom analizom shvatljivo je kako ta država žestoko puca po rubovima.
Mnoštvo je egzaktnih podataka, mnoštvo asocijacija koji bi prije upućivali na neku bliskoistočnu islamističku demokraciji nego na vodeću europsku silu. Poput recimo podatka kako je jedna u nizu francuskih vlada od konstituiranja do podnošenja ostavke trajala ravno jedan dan.
Osim toga, u zadnje tri godine francuski je predsjednik rotirao čak šest premijera, i isto toliko vlada. Čime je vjerojatno oborio svjetski rekord, barem kada je riječ o koliko-toliko uređenim demokracijama. Predzadnja Vlada raspuštena je nakon poražavajućih euro izbora, nakon čega je g. Macron raspisao parlamentarne izbore vjerujući kako će ga narod podržati. Prevario se, naime, doživio je težak debakl, ali se pokazalo kako ga neuspjeh nije odveć zabrinuo. Uostalom kad su se diktatori opterećivali time što narod misli, to što je narod izglasao promjene narodni je problem, predsjednik ako hoće jednostavno može ugasiti svjetlo, to jest demokraciju, i završiti priču.
Macron ne želi odstupiti
Francuska grca pod sve većim teretom troškova života. Inflacija, migracijski terorizam, narodni prosvjedi koji su odavno prerasli u pobunu protiv političkog i ekonomskog vodstva, establišmenta reklo bi se, sve to kao da ne opterećuje državnog poglavara. Bez sumnje, narodu je dosta Macrona i njegove politike, uostalom upravo to pokazuju i mnoga istraživanja javnog mišljenja u kojima anketirani građani uglavnom šalju takve poruke. Usprkos svemu, Macron ne želi odstupiti, čime se stanje stvari dodatno komplicira i vodi prema točki usijanja.
Republika Francuska funkcionira temeljem vrlo kompleksnog izbornog sustava. Zadnjih godina politička situacija posebno je nezgodna jer se biračko tijelo polariziralo na dva radikalno suprotstavljena bloka: Nacionalni savez, nekadašnji Nacionalni front, koji vode Marine Le Pen i mladi Jordan Bardella, te s druge strane konglomerat najrazličitijih stranaka, među kojima je i pokret francuskog predsjednika, koji poduzimaju sve kako suverenističke snage Nacionalnog saveza ne bi preuzeli vlast. A Savez, i Le Pen, permanentno su bombardirani najbrutalnijom crnom propagandom ikada zabilježenoj u poslijeratnoj Francuskoj, praktički ih se javno poistovjećuje s njemačkim nacistima i talijanskim fašistima, postali su sinonimom antiimigracija i zatiranja prava drugačijih.
Upravo na toj histeričnoj paradigmi predsjednik Macrona održava svoju vlast, a Nacionalni savez, opterećen predrasudama i javnom stigmom, ne uspijeva formirati većinu samostalno, niti jedna druga oporbena stranka ne usuđuje se koalirati s njima. A najbizarnije u svemu je činjenica kako francuski predsjednik ima povijesno nizak rejting, po najnovijim istraživanjima među njegovim glasačima našlo bi se tek 14 posto onih koji su za njega glasovali 2017. i 2022. koji bi to učinili ponovo. Uglavnom, poput mnogih diktatora na sve učestalije prosvjede Macron odgovara dodatnom represijom, na stotine demonstranata biva uhićeno, ali na žalost Francuza, ako bi Macron kojim čudom i odstupio, njihovim mukama tu ne bi bio kraj, jer je kriza u koju je ta država gurnuta beskrajno duboka.
Francuska do grla u dugovima
Po javno dostupnim podacima Francuska je do grla u dugovima. O tome je, kao i o drugim situacijama vezanim za Francusku, u jednom od svojih obraćanja govorio kanadsko-srbijanski analitičar Boris Malagurski, koji je iznio dosta dramatične podatke. Naime, Malagurski navodi kako je situacija u Francuskoj nekako držana pod kontrolom sve do 2008. godine i svjetske financijske krize, nakon čega javni dug počinje divljati, te se do danas popeo na vrtoglavih 114 posto BDP-a, s budžetskim deficitom čak 157 milijardi eura, kreditni rejting im je kod velikih financijskih institucija pao, što je dovelo do rasta kamata na njene obveznice, te do velike inflacije.
Samo ove godine Francuska će morati platiti preko 53 milijardi dolara za kamate, slijedeće godine, kako navodi Malagurski, to će biti čak 66 milijardi, dakle više nego što Francuzi izdvajaju za vlastitu vojsku. S druge strane Velike bare situaciju budno prati Big Brother. Predsjednik Trump čovjek je koji ne voli kalkulirati, koji nikada ne okoliša. Što god mislili o njemu on će vam odmah dati do znanja gdje vam je mjesto. Ako si ekonomski snažan, navodi Malagurski, respektirati će te, ako si nebitan odmah će ti to jasno i nedvosmisleno dati do znanja, posjest će te na mjesto koje ti pripada. Ti možeš cmizdriti, plakati, što god hoćeš, ključati od bijesa, ali ćeš postati svjestan činjenice kako si se sam doveo u tu situaciju. I predsjednika Macrona, i Francusku, kao i cijelu Europsku uniju, Trump odavno ne respektira, niti kao sugovornike, a niti kao partnere u bilo čemu.
Predsjednik bogatih
U politici sve ima svoje uzroke, ništa se ne događa slučajno, sve ima svoje uzroke. Kada je Emmanuel Macron 2017. godine prvi puta osvoji poziciju francuskog predsjednika plovio je na paradigmi narodne pomirbe. Proklamirao je tada politiku ‘trećega puta’ kao nešto revolucionarno, riječ je o nekakvom desnoliberalnom konceptu, nešto slično se danas događa čak i u Hrvatskoj. Suprotno najavama, međutim, nakon preuzimanja vlasti započinje ekonomsku politiku isključivo u korist velikih, što mu u narodu, navodi dalje Malagurski, priskrbljuje nadimak ‘predsjednik bogatih’.
Nakon mnoštva katastrofalnih, praktički pogubnih mjera, uslijedila je pobuna pokreta ‘Žutih prsluka’ i strašne scene na francuskim ulicama, uz obilje kriminala, huliganizma i uništavanja javne imovine. Drugi put na mjesto predsjednika izabran je isključivo zbog činjenice da većina Francuza nije bila spremna predsjednički mandat prepustiti Marini Le Pen. Ogroman paradoks leži u činjenici da je Macronova stranka te iste godine na parlamentarnim izborima zabilježila povijesni debakl, do koljena su poraženi izgubivši čak 105 zastupničkih mandata, i većinu u parlamentu.
Igranje političkih igara
Nacionalni savez na posljednjim je europskim izborima osvojio najviše mandata. Predsjednik Macron, svjestan situacije, na brzinu je raspisao izvanredne parlamentarne izbore, kako bi učvrstio svoju parlamentarnu vlast. Nacionalni savez, međutim, opet pobjeđuje, osvajaju daleko najveći broj glasova u prvom krugu, ali zbog kompliciranog izbornog sustava završili su tek na trećem mjestu po broju poslanika u parlamentu.
Francuski izborni sustav, naime, ima dva izborna ciklusa, tako da je u drugom krugu omogućeno taktiziranje, Malagurski to naziva taktičkim glasovanjem, slijedom čega su se protivnici Nacionalnog saveza, koji su u prvom krugu glasovali za svog favorita koji nije prošao, konsolidirali te su u drugom krugu birali kandidate koji imaju veće izglede pobijediti kandidate Nacionalnog saveza. Sve ovo šalje vrlo ružnu sliku o francuskoj demokraciji, vlade i premijeri smjenjuju se kao na traci. Posljednji od njih nije izdržao ni deset mjeseci. Sebastien Lecornu podnio je ostavku svega 24 dana nakon što ga je Macron imenovao za premijera, ali nakon samo četiri dana od ostavke Macron ga je u rujnu 2025. ‘vratio’ natrag u fotelju.
Europske tektonske promjene
Francuski slučaj nije izolirana priča, općenito je riječ o Europi koja je na pragu tektonskih promjena. Nakon gubitka međunarodnog utjecaje narodi Europe mogu izabrati dva pravca kojim će krenuti. Prvi je aktualni, dakle i dalje zatvaranje u sebe, potpuno ukidanje demokracije i slobode, konzervativna ekonomska politika te nastavak politike progona oporbe.
U Njemačkoj se žestoko progoni oporba, AfD-u se prišivaju najgore moguće kvalifikacije, povezuje ih se s Hitlerom i nacizmom, dok je u Francuskoj čak i Marini Le Pen sudskom presudom zabranjeno vršenje javnih dužnosti do 2030. godine. U pripremi je i zakon o Chat kontroli, riječ je o kontroverznoj Uredbi EU o tobože sprječavanju i borbi protiv seksualnog zlostavljanja djece, u stvarnosti bi institucijama bilo omogućeno čitanje privatnih poruka, gledanje privatnih fotografije i filmova na WhatsApp-u, Telegramu, Viberu, Signalu itd. što će definitivno značiti potpuni kraj privatnosti na internetu.
Suverenistički smjer
Europa može krenuti i u drugom pravcu, onom u kojem bi narodi izabrali svoje suverenističke opcije, čime bi zapadnoeuropske zemlje prestale biti marionete zakulisnih društava i trendova, u rasponu od raznih Sorosa i LGBTQ agende, rodne ideologije i woke propagande, u konačnici putem kojem će se Europa, anuliravši duboku državu, vratiti svojim kršćanskim korijenima, te suvereno odlučivati u skladu sa svojim interesima. Od Francuske se, uz Njemačku, jako puno očekuje, one su ključne države.
Što se u međuvremenu dogodilo s te dvije države, njihovim vrijednostima i suverenitetom, moguće je objasniti jedino paradigmom duboke države i zakulisnih igara mnogih aktera. Ako bi francuski narod doista uspio svrgnuti samoproglašenog monarha, te odbaciti trule vrijednosti briselske Europe, i ako bi slični trendovi bili uspostavljeni u Njemačkoj, uz napomenu kako u Italiji već jesu, onda bi Europska unija imala izgleda vratiti se na nekadašnje pozicije utjecaja i moći, te ponovo postati svjetski igrač. Ovo danas nije ni blijeda slika nekadašnje Europe, ovo je politički ćušpajz, nezasoljen, bljutav, i sve više neprobavljiv vlastitim građanima.
