U Hrvatskoj ne postoji hrvatska ljevica
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 01 Veljača 2026 13:15
I svatko tko kaže: „komunizam je proizvodio zločin” postaje problem, ne zato što laže, nego zato što ruši mit. Zato hrvatska ljevica nije evoluirala u socijaldemokraciju, jer socijaldemokracija znači : raskid s totalitarizmom, mitologijom, revolucijom, povijesnom nužnošću, kolektivnom krivnjom i ideološkom superiornošću. To se nije dogodilo. Dogodio se diskurzivni prijelaz. Ne i civilizacijski.
Možemo i SDP- budućnost Hrvatske?
Drugi ključni problem je odnos prema državi. Hrvatska ljevica formalno djeluje u nacionalnoj državi, ali joj identitetski ne pripada. Država se ne doživljava kao zajednica, ne kao dom, ne kao politički subjekt, ne kao povijesna vrijednost a pogotovo ne kao identitetski okvir, nego kao aparat, administracija, struktura, sustav i mehanizam. Zato je hrvatska ljevica nedržavotvorna u identitetskom smislu. Ne negira državu formalno, ali joj ne pripada simbolički, te se zato narativ prebacuje na internacionalu, klasnu pripadnost, transnacionalne identitete, globalne diskurse i univerzalističke ideologije………….
Daleko od socijaldemokracije
“Postoji temeljna zabluda suvremene hrvatske politike: uvjerenje da Hrvatska ima modernu ljevicu. Ne kao ideju, nego kao stvarnost. Ima je u formi. Nema je u sadržaju, jer socijaldemokracija nije etiketa, nije ime stranke, nije simbol, nije povijesni kontinuitet i nije retorički registar. Socijaldemokracija je civilizacijski prijelaz: od revolucije prema demokraciji, od ideologije prema instituciji, od kolektiva prema građaninu, od partije prema društvu, od dogme prema pluralizmu i od internacionalizma prema državnosti. Taj prijelaz se u Hrvatskoj nije dogodio”, naglašava Zakošek na Facebooku.
“Dogodila se promjena jezika, promjena imena, političkog dekora i djelomična promjena simbola, ali se nije dogodila promjena svijesti. Zato hrvatska ljevica nije evoluirala. Ona se preobukla. Europska socijaldemokracija nastala je iz raskida: s lenjinizmom, revolucionarnim nasiljem, s partijskom državom, Raskidom s klasnim neprijateljstvom, s kolektivnom krivnjom i s idejom povijesne nužnosti. Hrvatski model ljevice nastao je iz kontinuiteta struktura, kadrova, mentaliteta, narativa, moralne logike i odnosa prema državi.
Zato nemamo transformaciju – imamo adaptaciju. Ne evoluciju – nego prepakiranje. Najdublji problem tog modela nije ideološki, nego antropološki. Komunistički sustav nije stvarao građane . Stvarao je podanike. Nije stvarao subjekte. Stvarao je objekte upravljanja. Nije stvarao odgovornost. Stvarao je delegaciju odgovornosti. Nije stvarao slobodu. Stvarao je sigurnost, a sigurnost bez slobode ne traži zrelost. Demokracija, naprotiv, traži upravo suprotno: odgovornost, izbor, rizik, posljedicu i moralnu autonomiju”, naveo je.
‘Ne odriču se simbola komunizma’
“Sloboda nije stanje, ona je odnos i uvijek je ograničena slobodom drugoga. Komunizam to nije prepoznavao, jer je slobodu zamijenio ideologijom. U tom mentalnom okviru nastaje suvremeni paradoks: ljevica koja govori jezikom prava, ali rijetko odgovornosti. Ljevica koja govori o slobodi, ali teško prihvaća odgovornost izbora, Ljevica koja govori o jednakosti ali izbjegava osobnu odgovornost. Ljevica koja govori o solidarnosti, ali ne o obavezama. To je mentalitet u kojem je društvo uvijek krivo, a pojedinac uvijek žrtva strukture.
Drugi ključni problem je odnos prema državi. Hrvatska ljevica formalno djeluje u nacionalnoj državi, ali joj identitetski ne pripada. Država se ne doživljava kao zajednica, ne kao dom, ne kao politički subjekt, ne kao povijesna vrijednost a pogotovo ne kao identitetski okvir, nego kao aparat, administracija, struktura, sustav i mehanizam. Zato je hrvatska ljevica nedržavotvorna u identitetskom smislu. Ne negira državu formalno, ali joj ne pripada simbolički, te se zato narativ prebacuje na internacionalu, klasnu pripadnost, transnacionalne identitete, globalne diskurse i univerzalističke ideologije. To je mentalna internacionala, ne politička. Ljevica koja govori tuđim jezikom u vlastitoj zemlji. Posebno simptomatičan element tog kontinuiteta je odnos prema simbolima komunizma”, naveo je Zakošek u nastavku.
“Hrvatska ljevica se od komunizma ne oslobađa samo idejno- nego ni simbolički. Simboli se ne napuštaju, simboli se brane, grčevito, jer odricanje od simbola značilo bi priznanje poraza. Ne političkog, nego povijesnog i moralnog. Crvena zvijezda nije samo znak prošlosti, ona je znak identiteta.. Njezin gubitak ne bi značio samo raskid s komunizmom, nego gubitak kontinuiteta, mitologije, narativa, moralne pozicije i povijesnog legitimiteta. Zato se brani kao svetinja, jer simbolički poraz znači priznanje da je projekt bio pogrešan”.
‘Hrvatska nema modernu ljevicu’
“Paradoks je što je taj isti simbolički narativ preuzela tzv. nova progresivna scena: zelene agende, feministički pokreti, identitetske politike, pa čak i LGBT pokret, iako je povijesna ironija očita. Komunistički režimi bili su represivni prema tim skupinama, netolerantni prema seksualnim manjinama, rigidni prema rodnim identitetima, neprijateljski prema autonomnim društvenim inicijativama, represivni prema svakom obliku neovisnog organiziranja. Unatoč tome, simbolički kontinuitet se zadržava. Ne zbog povijesne istine nego zbog ideološke genealogije, jer simbol nije znak stvarnosti – nego znak pripadnosti.
Treći sloj je nostalgija. Ne nužno za komunizmom kao ideologijom, nego komunizmom kao psihološkim stanjem: svijet bez izbora, bez odgovornosti, bez rizika, bez pluralizma, bez tržišta, bez nesigurnosti i bez osobne odgovornosti. Svijet u kojem je “netko drugi” odlučivao. To je egzistencijalna nostalgija, ne ideološka. Četvrti sloj je mitologija komunizma. Hrvatska ljevica s komunizmom nije raskrstila, ona ga reinterpretira, relativizira, romantizira, prepakirava i moralno opravdava. Zločini se ne negiraju uvijek, ali se objašnjavaju, kontekstualiziraju, umanjuju, relativiziraju i racionaliziraju.
I svatko tko kaže: „komunizam je proizvodio zločin” postaje problem, ne zato što laže, nego zato što ruši mit. Zato hrvatska ljevica nije evoluirala u socijaldemokraciju, jer socijaldemokracija znači : raskid s totalitarizmom, mitologijom, revolucijom, povijesnom nužnošću, kolektivnom krivnjom i ideološkom superiornošću. To se nije dogodilo. Dogodio se diskurzivni prijelaz. Ne i civilizacijski.
“Hrvatska nema modernu ljevicu. Ima postkomunističku ljevicu u demokratskom okviru. Ima demokratske institucije, ali ne i demokratsku kulturu ljevice. Ima pluralizam, ali ne i pluralističku svijest. Ima izbore, ali ne i transformaciju. Evolucija ljevice ne događa se promjenom imena, nego promjenom svijesti. Ne promjenom simbola, nego promjenom odnosa prema povijesti. Ne promjenom retorike, nego promjenom moralne logike. Dok se taj rez ne dogodi, Hrvatska neće imati socijaldemokraciju. Imat će – ljevicu bez evolucije”, zaključuje Zvonimir Zakošek na FB profilu.
