Nije joj prioritet: Europa zatvara oči pred nestankom kršćanstva na Bliskom istoku
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 09 Veljača 2026 19:05
Charles de Meyer, predsjednik i suosnivač organizacije SOS Chrétiens d’Orient, u intervjuu za European Conservative istaknuo je kako položaj kršćana na Bliskom istoku gotovo potpuno nestaje s naslovnica medija, no to ne znači da se njihova situacija prestala pogoršavati. Nakon teritorijalnog poraza Islamske države, progon kršćana nije nestao, već je postao tiši, ali strukturalniji i u mnogim slučajevima trajniji.
Europa danas stoji pred ozbiljnim i sve urgentnijim izazovom – iako se o položaju kršćana na Bliskom istoku u medijima sve manje govori, njihova situacija ostaje duboko ugrožena i sa sobom nosi teške posljedice. Charles de Meyer, predsjednik i suosnivač organizacije SOS Chrétiens d’Orient, u intervjuu za European Conservative upozorava da se situacija nije popravila nakon pada Islamske države, nego je postala dublje ukorijenjena i trajnija.
Ova tiha, ali nemilosrdna stvarnost odnosi živote i prijeti opstanku kršćanskih zajednica u zemljama gdje je kršćanstvo nastalo, a Europa ne smije više zatvarati oči pred tim problemom.
Europa mora prestati ignorirati ovu surovu stvarnost
Charles de Meyer, predsjednik i suosnivač organizacije SOS Chrétiens d’Orient, u intervjuu za European Conservative istaknuo je kako položaj kršćana na Bliskom istoku gotovo potpuno nestaje s naslovnica medija, no to ne znači da se njihova situacija prestala pogoršavati. Nakon teritorijalnog poraza Islamske države, progon kršćana nije nestao, već je postao tiši, ali strukturalniji i u mnogim slučajevima trajniji.
Naglasio je da ukorijenjeni sukobi, krhke države, radikalni islamizam i stalna geopolitička preslagivanja ubrzavaju proces nestajanja kršćanske prisutnosti u zemljama gdje je kršćanstvo rođeno. De Meyer podsjeća da je njegova organizacija od 2014. godine angažirala tisuće volontera u Siriji, Iraku, Libanonu i Armeniji, gdje rade izravno s lokalnim zajednicama na obnovi, obrazovanju i humanitarnoj pomoći, potpuno neovisno o vladinim agendama i financirani isključivo privatnim donacijama.
De Meyer je jasno opisao sadašnjost i budućnost istočnih kršćana, ističući konkretan utjecaj regionalne nestabilnosti na njihov svakodnevni život, rizik da postanu žrtve geopolitičkih igara moći, stalni pritisak na iseljavanje te nelagodu koju njihovo svjedočanstvo izaziva u sve sekulariziranijim zapadnim društvima. Istaknuo je da Europa mora prestati ignorirati ovu stvarnost koja i dalje odnosi živote.
Vidljivi pad broja kršćana na Bliskom istoku
Govoreći o stanju kršćanskih zajednica na Bliskom istoku u 2025., De Meyer je naveo da, iako situacije variraju, svi pokazatelji vode prema jednom zaključku – drastičnom smanjenju broja kršćana u regiji. Primjerice, dok koptska zajednica bilježi demografsku dinamiku, većina drugih istočnih kršćana suočava se s padom broja.
U Siriji je broj kršćana pao s 7–8 % od ukupnog stanovništva prije građanskog rata na barem polovicu, a u Alepu ih je danas oko 25.000, u usporedbi s 150.000 početkom 2010. godine.
Iako je slabljenje Islamske države bilo olakšanje za kršćane koji su živjeli pod njenom okupacijom, kao što su oni u Mosulu ili na Ninivskoj ravnici, to je dovelo i do toga da su istočne kršćanske zajednice opet postale gotovo nevidljive u medijima. De Meyer upozorava da se čini kako Europu i Zapad zanimaju samo spektakularni nasilni događaji koji dođu do naslova.
Osvrćući se na geopolitička preslagivanja u regiji, kao što su približavanja regionalnih sila, djelomično povlačenje zapadnih aktera i novi sigurnosni aranžmani, De Meyer kaže da istočni kršćani neće moći povratiti prosperitet dok Bliski istok ne postane stabilan. Trenutna situacija donosi negativne posljedice. Primjerice, kršćani u južnom Libanonu morali su napustiti svoje domove zbog izraelskih udara, iako ti napadi nisu bili usmjereni protiv njih, a kršćanske su zajednice pogođene posljedicama rata.
Libanon ne bi postojao bez kršćana
De Meyer ističe kako je mir ključan preduvjet za povratak normalnom životu, a kršćani u Siriji i Iraku i dalje čekaju na odluke prijelaznih vlasti i mogućnost ostvarenja svojih prava. Mnogi se pitaju ima li smisla ostati na zemlji svojih predaka, dok očevi i majke brinu hoće li njihova djeca odrastati u društvima koja poštuju njihov identitet i dostojanstvo. Kaos i nesigurnost, naglašava, samo potiču iseljavanje kršćana.
Komentirajući tezu da kršćani često postaju “pregovarački žetoni” u igrama između režima, milicija i vanjskih sila, De Meyer kaže da je njegova osobna iskustva da su kršćani poštovani tamo gdje se očuva povijesni kontinuitet u regiji. Oni su stoljećima skrbili za svoje zajednice i pomagali susjedima iz drugih vjera. Međutim, mnogi žele prekinuti taj kontinuitet, a neki islamisti nastoje predstaviti kršćane kao izdajnike ili ih svrstavati u status dhimmija, manjine sa smanjenim pravima.
De Meyer podsjeća kako Libanon ne bi postojao bez kršćana, a da su egipatske elite desetljećima koristile obrazovanje iz kršćanskih škola. Također, sirijsko društvo izdalo bi samo sebe ako bi dopustilo da kršćani napuste zemlju. Kada imaju razumne sugovornike, istočni kršćani znaju kako braniti svoje interese, no ne smiju biti suočeni s islamistima koji ih žele porobiti i onima na Zapadu koji tvrde da bolje razumiju interese kršćana u regiji od samih kršćana.
Sličnosti u progonu kršćana na Bliskom istoku i u Africi
Što se tiče humanitarnog rada SOS Chrétiens d’Orient, De Meyer je naveo da su se od 2014. godine morali često prilagođavati lokalnim promjenama i sigurnosnim okolnostima. S više od 3.000 volontera koji djeluju u regiji, projekti se uvijek planiraju u suradnji s lokalnim akterima poput klera, civilnog društva i javnih partnera. Financiraju se isključivo privatnim donacijama, što im daje slobodu u raspodjeli pomoći.
Primjerice, u Iraku su dugo pomagali raseljenim osobama, a zatim su usmjerili pomoć na obnovu oslobođenih kršćanskih zajednica. U Armeniji su pojačali pomoć obiteljima protjeranim iz Gorskog Karabaha. Njihova je misija uvijek ista: pomoći tamo gdje su potrebe najveće i pokazati kršćanskim zajednicama da njihovo postojanje ima vrijednost i smisao.
De Meyer je također ukazao na sličnosti u progonu kršćana na Bliskom istoku i u Africi, poput Nigerije i regije Sahel, gdje džihadističke skupine nastavljaju napade na kršćanske zajednice. Ističe kako postoji svojevrsni “ekumenizam patnje” u ime Krista, povezujući suvremene patnje s poviješću kršćanskog otpora totalitarizmu u 20. stoljeću.
Naglasio je da džihadisti uče jedni od drugih te da, iako su njihove metode i dinamika progona različite, svi koriste iste argumente i tumačenja za opravdanje nasilja nad kršćanima, a ti argumenti često predstavljaju poziv na ubojstvo.
Mučenici ne umiru uzalud…
Što se tiče zapadne Europe, De Meyer smatra da postoji duboka zabluda u obliku nedostatka vjere. Naglašava da ako se vjeruje da kršćani umiru kao svjedoci Krista, onda se moraju prestati promatrati njihovi problemi sa distance i ravnodušnosti. Mučenici ne umiru uzalud, već svjedoče o otporu zlu koje odbacuje Spasitelja.
De Meyer zaključuje da sekularizirana društva nisu spremna prihvatiti takvo svjedočanstvo te često govore o fatalizmu, pogreškama ili posljedicama, ali odbijaju govoriti o mučeništvu, iako je upravo to srž problema.
Na kraju je pozvao građane, župe i političke lidere u Europi da ne ostanu ravnodušni, da ”plaču s onima koji plaču” i da molitvom i djelovanjem stoje uz progonjene kršćane. Molitvu vidi kao temelj djelovanja koji vodi ka borbi protiv ravnodušnosti i promoviranju položaja kršćana u međunarodnim pregovorima.
Pozvao je na povratak europskoj baštini duhovne, političke i materijalne potpore istočnim kršćanima te na razmišljanje o tome što bi se dogodilo da se iznevjere dužnosti prema nasljeđu generacija koje su žrtvovale mnogo kako se ne bi napustile zemlje u kojima je kršćanstvo započelo.
