Grobišta u Sloveniji, a predstava u Zagrebu, stvarna ekshumacija pobijenih ili simbolička ekshumacija savjesti
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 17 Veljača 2026 19:00
Osim toga, nema ni pritiska na EU razini, iako su usvojene europske rezolucije o totalitarnim zločinima, Plenkovićeve vlade nisu koristile svoj položaj u Bruxellesu kako bi problematiku aktualizirale na domaćem, oporbenom, terenu ali i pritisnule Sloveniju na otvaranje preostalih lokacija, iako se Slovencima, ruku na srce, malo toga može predbaciti: opstrukcije su uglavnom dolazile s hrvatske strane.
Knjiga ‘Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji’ autora Mitje Ferenca i Uroša Košira, u izdanju Školske knjige, s razlogom se može smatrati kapitalnim djelom, iako se na prvi pogled može činiti kako knjiga zapravo ‘nije otkrila ništa novo’. Stoga je potrebno analitički pristupiti ovoj problematici, bez uljepšavanja i bez ideoloških filtera.
Što je knjiga zapravo
Riječ je o opsežnoj znanstvenoj monografiji, s preko sedamsto stranica, više od tisuću fotografija i preko stotinu zemljovida, koja sistematski precizno obrađuje četrnaest grobišta iz kojih su provedene ekshumacije, zatim još trideset dvije potvrđene lokacije od ukupno oko 750 evidentiranih prikrivenih stratišta u Sloveniji. Autori su slovenski stručnjaci, g. Košir je arheolog, a dr. Ferenc povjesničar i jedan je od vodećih slovenskih istraživača. Knjiga nije publicistika ili memoari, ona je zapravo akademska sinteza temeljena na arhivima, terenskim istraživanjima, forenzici i svjedočanstvima. Autori zaista nisu otkrili ništa novog, u smislu da je otkriveno stratište koje nitko ranije nije spominjao, većina lokacija, Huda Jama, Tezno, Kočevski Rog, Macelj, Celje i druga bile su poznate desetljećima među preživjelima, zatim u emigrantskoj literaturi, u knjigama Romana Leljaka i drugim slovenskim istraživanjima.
Zašto je riječ o kapitalnom djelu
Radi se o kapitalnom djelu prije svega zbog činjenice što nije isto ‘znati ili čuti nešto na ulici’ ili to isto imati znanstveno dokumentirano, vizualizirano i službeno priznato. Što se tiče znanstvene i arheološke dokumentacije knjiga donosi konkretne dokaze: tisuće fotografija posmrtnih ostataka, osobnih predmeta poput kovanica, križeva, cipela, proteze i sl. zatim karte, crteži. To nije ‘priča’, to je materijalni dokaz koji se može pregledati, provjeriti i koristiti u sudskim ili povijesnim postupcima. Do sada je većina informacija dolazila ili od ‘amatera’ istraživača ili iz usmene predaje, djelomičnih arheoloških izvješća ili novinskih članaka, ova knjiga je sve spojila u jednu reprezentativnu znanstvenu cjelinu.
Autori su Slovenci
To što su autori upravo Slovenci jedan je od ključnih momenata. Na žalost, kad Hrvati pišu o problematici masovnih likvidacija hrvatske vojske nakon WW2 i prikrivenim stratištima u Sloveniji, unatoč čvrstim argumentima sve je moguće lako odbaciti kao ‘nacionalistička propaganda’, ‘revizionizam’ ili slično, čemu SDP, Možemo! Antife i ostaci postjugoslavenske ljevice permanentno pribjegavaju. Ali kad posve isto istražuju i pišu slovenski znanstvenici, Ferenc radi na ovome od ’90-ih, onda sve poprima drugi kontekst. Knjiga dolazi ‘iznutra’, iz slovenske akademske zajednice i ruši narativ o ‘hrvatskoj povijesnoj reviziji’.
Sistematičnost i kontekst
Posebno je važna činjenica da se u knjizi ne radi samo o pukom nabrajanju grobišta. Knjiga daje kronologiju: od masovnih likvidacija svibnja-lipnja-srpnja 1945. preko sustavnog prikrivanja, betoniranje, zatrpavanje, sadnja šuma, pretvaranje u odlagališta, do sporog ili nikakvog otvaranja arhiva nakon devedesetih, što svakako problematici daje i političku dimenziju. Nameću se, naime, i politička pitanja: zašto je sve tabu, zašto se sporo istraživalo i zašto se još i danas teški zločin(c)i relativiziraju!? Knjiga je predstavljena u HNK-u, uz nazočnost premijera, gospodu Jandrokovića, Janšu i Cerara, te druge uglednike, što događaju daje i stanovitu političko-društvenu dimenziju.
To nije slučajno, događaj interpretiran na ovaj način može se smatrati ‘službenim hrvatskim odgovorom’ na desetljeća prešućivanja. U vrijeme kad se u dijelu javnosti još uvijek slavi tzv. antifašizam bez suočavanja s njegovim zločinima, knjiga je svakako oružje protiv negiranja, čime je moguće oduzeti svaku osnovu onima koji kažu ‘to se nije dogodilo’ ili ‘bilo je toliko i toliko.
Zašto onda osjećaj ‘ništa novo’
Osjećaj ‘ništa novo’ za većinu Hrvata proizlazi iz činjenica da smo ipak većinu znali. Znali smo to od djedova, iz knjiga poput autora Romana Leljaka, iz rijetkih dokumentaraca, iz foruma i Facebook grupa. Brojke o desecima tisuća Hrvata likvidiranih bez suda u Sloveniji, lokacije, načini ubijanja, koje partizanske jedinice, sve je to cirkuliralo godinama. Ali šira javnost, posebno mlađe generacije i oni koji ne prate ‘desničarske’ izvore, to ipak nisu znali. U školama se o tome još uvijek ne uči, u medijima prešućuje ili relativizira, poput opskurnog narativa V. Pusić ‘pa i drugi su masovno ubijali 45’. Knjiga nije pisana za ‘one koji već znaju’, pisana je kako bi postala referentno djelo, nešto što se citira u akademskim radovima, što se može dati u ruke studentu ili europskom političaru, otkrila je istinu na način koji se ne može ignorirati!
To je razlika između ‘nešto znati’ i znanstvenog faktuma. U zemljama gdje je komunizam ostavio strašne tragove takve knjige nisu tek povijest, one su, kako rekosmo, i politički čin. Ako je netko očekivao da će knjiga donijeti ‘bombu’ za koju nismo znali – neće, ali ako se gleda šira slika onda je ovo kapitalno djelo. Istina koja je napokon znanstveno valorizirana, stavljena na papir, s fotografijama, dokumentima i pečatima, teško se ikada više može skriti ili zakopati.
Druga strana medalje
Jasno je kako ne treba negirati ni ‘drugu stranu medalje’. Vlade premijera Plenkovića nisu napravila bogzna što po pitanju prikrivenih stratišta u Sloveniji, osim simboličkih gesti i PR-a. U Hrvatskoj se iskapanja provode praktički polulegalno i bez potrebne medijske pažnje koja bi javnost upozoravala i senzibilizirala na svu pogubnost tzv. antifašizma i jugoslavenskog socijalizma s ljudskim licem. Realno gledajući, situacija se može gledati i ovako: Premijer je došao na predstavljanje knjige, sjedio u prvom redu, dao izjave tipa ‘važan doprinos kulturi sjećanja’, ‘Vlada podržava napore rasvjetljavanja sudbina žrtava i potiče povijesna istraživanja’. Predsjednik Sabora je naglasio kako će knjiga ‘oduzeti svaku osnovu’ negatorima.
Bili su tu i ministar Medved, g. Janša, g. Cerar. Izgledalo je svečano, medijski popraćeno, ali to je bio tek – jednokratni event, promocija knjige koju je izdala Školska knjiga, privatno poduzeće, dakle nije u pitanju nikakav državni projekt. Osim toga, nema novih bilateralnih sporazuma sa Slovenijom o zajedničkim ekshumacijama, identifikaciji žrtava ili financiranju daljnjih istraživanja. Nema povećanog financiranja hrvatske strane za terenska istraživanja, forenziku ili DNK analize, niti za hrvatske udruge koje se time bave. Nema novih ekshumacija koje bi Hrvatska inicirala ili sufinancirala na slovenskom teritoriju.
Plenkovićeve vlade nisu koristile svoj položaj u Bruxellesu
Ekshumacije u Hudoj Jami, Teznom, Macelju itd. uglavnom su stare, iz 2000-ih i 2010-ih, i to pod vodstvom slovenske komisije, na žalost bez ikakvog uplitanja hrvatske strane, koja još uvijek niti ostatke pobijenih vojnika i civila nije prihvatila i dostojno sahranila. Po tom pitanju osvježenje predstavlja novoosnovano državno Povjerenstvo za utvrđivanje sudbina žrtava poraća, iz čega bi se moglo zaključiti kako je ovo pitanje konačno podignuto na razinu državnog prioriteta, ali Povjerenstvo je još u nastajanju, tek trebamo vidjeti što će se događati. Osim toga, nema ni pritiska na EU razini, iako su usvojene europske rezolucije o totalitarnim zločinima, Plenkovićeve vlade nisu koristile svoj položaj u Bruxellesu kako bi problematiku aktualizirale na domaćem, oporbenom, terenu ali i pritisnule Sloveniju na otvaranje preostalih lokacija, iako se Slovencima, ruku na srce, malo toga može predbaciti: opstrukcije su uglavnom dolazile s hrvatske strane.
Razlozi za brigu
Sve su to razlozi koji potkrjepljuju strahove kako je pompozna promocija ove knjige zapravo najjeftiniji i najsigurniji način da se pokaže ‘da se nešto radi’. Predstavljanje u HNK-u s visokim uzvanicima lijepa je slika za medije i desni dio biračkog tijela, Premijer može reći kako podržava kulturu sjećanja, a da pritom ne riskira ništa diplomatski, niti sa Bruxellesom, a niti sa Slovenijom jer je lijeva vlada aktualnog premijera Goloba osjetljiva na ovu tematiku. Ukratko, simbolika da, konkretne mjere – vidjet ćemo! Za sada je Vlada napravila jako dobar potez predstavljanjem knjige u HNK, ali to je ono što joj je najlakše.
Ostaje činjenica kako sama nije pokrenula ni jedan novi proces ekshumacije, identifikacije ili međudržavne suradnje koji bi bio vidljiv i mjerljiv. A niti je, što je i važnije, na domećem terenu pokrenuta silno neophodna javna rasprava o zločinima komunizma, totalitarnom jugoslavenskom režimu, izbacivanju tzv. antifašizma iz preambule ustava ili sankcioniranju komunističkih simbola. Mostov Marin Miletić pozvao je Plenkovića da donese zakone, ističući primjere iz EU (Češka 2025. kriminalizirala promicanje komunizma, Poljska zabranila simbole). Vlada nije reagirala. Na osnovu izjava g. Plenkovića zaključuje se kako su za njega to tzv. ne-teme, Vlada je fokusirana na gospodarstvo, plaće i EU fondove, a ne na ‘ideološke ratove’. U HDZ-u smatraju kako bi duboka rasprava o antifašizmu ‘nahranila ekstreme’ s obje strane, ljevica bi vladu optužila za ‘revizionizam’, a desnica za ‘mekoću’.
Premijer je 2025. rekao da ‘nije za zabrane’, i kako histerija ljevice o ‘ustašizaciji’ samo stvara tenzije, stoga i podržava simbolične geste, poput promocije knjiga o stratištima, ali se uopće ne ide u dubinu.
Ustavni i pravni okviri
Ustavni sud je više puta branio tzv. antifašistički temelj države. Ali taj isti Sud, temeljem EU rezolucije iz 2019. o sjećanju na totalitarizme koja osuđuju i komunizam i nacizam, nije zahtijevao brisanje antifašizma iz preambule Ustava, niti sankcioniranje simbola komunizma. Desnica, poput Penave iz DP-a, predlaže zakone o simbolima, ali vlada ih ne preuzima, jer bi to, smatraju, otvorilo Pandorinu kutiju podjele društva, kao da i ovako nije posve podijeljeno. Na koncu, što bi se moglo promijeniti? Ako desnica ojača u koaliciji ili nakon izbora moguće je više pritiska, npr. za Zakon o simbolima po uzoru na Poljsku ili Češku.
Politička platforma g. Plenkovića za sada je ‘stabilnost iznad ideologije’. Ako se želi duboko suočavanje, to bi zahtijevalo širu društvenu promjenu, ne samo vladinu inicijativu, poput obrazovnih reformi ili EU-financiranih projekata o totalitarizmima. U konačnici, razlog je politički pragmatičan: vlada vidi veći rizik u ‘otvaranju rana’ nego u ‘održavanju mira’. Da se razumijemo, to nije nužno ‘izdaja’, kako bi neki htjeli naglasiti, u pitanju je čista politička kalkulacija u podijeljenom društvu, što je politički razumljivo i dozvoljeno. Nama jedino ostaje žaliti nad spoznajom kako nam Udbine killere osuđuju Nijemci, a stratišta hrvatske domovinske vojske otkrivaju Slovenci. Silno je to porazno za jedan narod koji je, kao rijetko gdje, stradao od antifašističke ruke, one koju su naknadno ‘umili’ i nadjenuli joj dugo ime.
