Na Ovčari grobnica od zlata…

Pin It

Ovčara - zločin koji se ne smije zaboraviti 261 osoba ubijena je na Ovčari  u noći s 20. na 21. studenoga 1991., među njima hrvatski branitelji,  ranjenici iz vukovarske bolnice, medicinsko osoblje

Spominjanje grobnice od zlata izazvalo je u očima ekstremne ljevice potpomognute mainstream medijima svojevrsno uskrsnuće Ante Pavelića, pa se javili svi “svjedoci” 1941. (rođeni uglavnom ’60-ih i ’70-ih godina prošlog stoljeća) da nam održe sate (revidirane) povijesti.

O stihu posvećenom grobnici od zlata koji je digao “prašinu” na sveopćoj javnoj sceni, a osobito kod ljubitelja partizanski obojenih i neprežaljenih godina provedenih u SFRJ, nemam što puno reći. Dok ga Josip Dabro nije javno otpjevao, ja ga u svojih 46 i pol godina nisam ni čula. (Slab sam ustaša, zar ne?) Stihove o grobnici od zlata moj me pokojni otac nije poučio. Ako ih je i znao, vjerojatno nije želio svojoj djeci ono što se događalo njemu, pa ih je prešutio. Nije nam želio odvođenja iz kuće i milicijska ispitivanja o vjeri i hrvatstvu koje je sam doživljavao. Pa tako, na čuđenje mnogih, danas ne hodam po svijetu s naredanim simbolima propalih režima po sebi. Iako po Hrvatskoj hodaju i takvi, osobito sa zvijezdom petokrakom, unatoč 2026. godini. Znam tko sam i što sam i gdje su moji korijeni. No, nije stvar u meni, a ni u Josipu Dabri. Stvar je sveopćeg društvenog licemjerja koje je Dabro, taj kamenčić u cipeli brojnih jugonostalgičara, upravo naočigled svekolike javnosti, svima servirao na pladnju.

Reakcije ‘do dna’

Očito vrlo dobro upućeni u navedenu pjesmu, na nju su najglasnije kriknuli mladunci komunista i podobnih predaka prošlog sustava (ili, bolje reći, sistema). To je, prema citatu mog omiljenog filma – “Drži prijatelje blizu, ali neprijatelje još bliže”, pokazatelj koliko su ljudi predani komunističkim idejama poznavali postavke sukobljenih im režima. Spominjanje grobnice od zlata izazvalo je u očima ekstremne ljevice potpomognute mainstream medijima svojevrsno uskrsnuće Ante Pavelića, pa se javili svi “svjedoci” 1941. (rođeni uglavnom ’60-ih i ’70-ih godina prošlog stoljeća) da nam održe sate (revidirane) povijesti.

No, histerija na pjesmu nije stala samo na reakcijama na društvenim mrežama i ostalom javnom prostoru. Sve je otišlo korak dalje, pa sve do dna, kada su novinari otišli na “srpsku djedovinu” jer im se sviđalo (po nalogu?) pobrojati krvna zrnca Josipa Dabre. Zamislite ‘šoka’ – čovjek rođen u Beogradu. Da, i? Rođenje u Grazu ne čini te nužno Austrijancem.

Zašto je nekim novinarima toliko zanimljivo selektivno istraživati nečije korijene?

Ipak, koliko mržnje i zla nekoga mora nagnati da počne kopati po obiteljskom stablu svojih neistomišljenika, teško je i pojmiti. Pa tako ni mrtvi ne mogu počivati u miru kada ih se dohvati antihrvatska medijska propaganda. Na koliko dno moraš pasti da se sjetiš otići na nečiji grob, s motivom naslađivanja nad potomcima onih koji u tom grobu počivaju? Od nekih ideja normalan čovjek može samo ostati nijem.

Licemjerje društva

No, dok se ‘kopa’ obiteljska grobnica i podaci o precima Josipa Dabre, čudim se kako nikome nije bilo do ‘kopanja’ predaka nekih drugih saborskih zastupnika. Kojima, eto, ne smetaju četničke pjesme i izvođači po raznim sportskim, kulturnim ili tek kafanskim događanjima u Hrvatskoj.

Dabrina majka je Srpkinja, ali prema medijima i njihovim nalogodavcima izgleda da su majke nekih aboliranih četnika sve redom čistokrvne Hrvatice.

Pa ako ćemo već o kompletnoj krvnoj slici, jer Dabri još samo nisu uveli iglu ili slamku u venu, nameće mi se nekoliko logičnih pitanja.

Zar nijednom novinaru nije zanimljiva krvna slika onih koji znaju štošta o počiniteljima zločina na Ovčari? Zar se nitko ne bavi “osloboditeljima” Vukovara ’91.?

Gdje je kompletna krvna slika onih koji su po Vukovaru silovali i klali, a sada slobodno šeću i uživaju društvene privilegije? A onih koji prešućuju događaje u Negoslavcima? Koji nam prodaju priče o Kninu i “Krajini”? Koji koketiraju s ratnim zločincima? Koji, čak uz lijep novčani poticaj, pljuju po ustavnim vrijednostima ove države? Gdje su ta neka (crvena?) krvna zrnca? Hoće li netko u njima naći nedostatak željeza koji ponekad vodi u anemiju?

Zar su majke svih novinarskih i političkih “faca” u Hrvatskoj – Hrvatice?! Tko se dobrovoljno javlja da se njegovo obiteljsko stablo javno “razvlači” kao Dabrino?

“Što ne želiš sebi…”

I kad me već otac nije poučio stihovima nekih pjesama, poučio me citatima iz Biblije. Zlatno pravilo uvijek je govorio svojim riječima: “Što ne želiš sebi, ne čini drugome”.

Nažalost, mnogi ovo pravilo ne primjenjuju. Medijski prostor krcat je lažima, a komunikacija s političkih vrhova (oba brda) već dugi niz godina obiluje uvredama. Sve se to pretače u cjelokupnu sliku društva koje na mrežama, pa i u stvarnom životu, sve više briše i gubi granicu normalnog, civiliziranog i prihvatljivog ponašanja.

Najlakše je “uzeti u usta” tuđe dijete, ali zdušno braniti svoje. Blatiti tuđu majku, a na svoju ne dati. Klevetati s imunitetom i napadati bez posljedica. A povrh svega, p(r)okazivati nacionalnost i vjeru kao osobni i politički uteg.

Jadno i bijedno, pa makar dolazilo od onih koji se, paradoksalno, zaklinju u svekoliku “uključivost”.

Grobnica od zlata na Ovčari

Govoreći o grobnicama, u međuvremenu (koje je trajalo oko 45 godina), propustili smo istine o mnogima od njih.

Nakon Dabrinog pjevanja, glasno se spominjao Jasenovac i njegovi brojni mitovi. No, o istinama koje bole se glasno šuti. Nitko ni riječi da kaže o svim onim jamama u kojima su, zbog partizanske ruke, završile na tisuće i tisuće tijela čije kosti možda jednom nađu svoj mir. Možda.

“Dabrina” grobnica od zlata potaknula je razne “narikače” da opet pričaju o “ustašizaciji Hrvatske”. I to baš u trenucima kad je na Ovčari pronađeno i identificirano još nekoliko brutalno ubijenih hrvatskih branitelja i civila čiji se posmrtni ostaci pokapaju ovih dana.

Pa ako je temelj ove države, u čiju se ljubav kunu “i lijevi i desni”, obrambeni Domovinski rat, prava grobnica u kojoj leži lekcija o istini za sve nas, a i za našu djecu, nalazi se upravo na Ovčari. Ovčara je i naš ispit za budućnost. Jer, tamo su, nažalost, ostali brojni očevi i majke, djedovi i bake, braća i sestre, sinovi i kćeri. Zašto? Jer nekome nije bila draga njihova krvna slika. Znamo kome.

Što je grobnica od zlata? Ja sam tu pjesničku figuru shvatila kao mjesto gdje počiva nešto vrijedno.

I zato:

“Na Ovčari grobnica od zlata,

tamo leže temelji Hrvata”.

Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr