Moja Hrvatska
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Veljača 2026 18:09
Tako se zvala gledana emisija autorice Nade Prkačin emitirana na Laudato TV. „Moja Hrvatska“. Poznati ugledni gosti koji vladaju povijesnim znanjem i specijalizirani za pojedina područja i vrijeme, bili su jamstvo da je sadržaj emisije znanstven i da počiva na dokumentarnoj građi.
A onda jednoga dana netko nevidljiv je zaprijetio (?) da se tema koja je stigla na znanstveni stol ne smije emitirati, emisija o robijanju ustaša u Italiji. Svi znamo da se može takav TV kanal (koji je nastao velikim žrtvama karizmatične osobe Ksenije Abramović) i koji se inače bavi kršćanskim sadržajima u svim područjima društvenoga života, kazniti. Oduzmu ti koncesiju, zabrane novinarima raditi… A Nada Prkačin već je bila bičevana na HRT-u kao nepoćudna s onima još ranije izbacivanim novinarima i urednicima (njih 95!) po dolasku Račanove vlade.
I tako nestade jedne vrijedne emisije, ali se providnost pobrinula da nadomjesti nestanak: objavljena je knjiga „Ustaše – Hrvatski revolucionari u Italiji / 1931.-1941.“, a autori su Alma Tea Rugelj i Josip Dukić. Tako sada svi koji žele čitati o tom razdoblju povijesti mogu to do milje volje. Isto se ili slično dogodilo i s dokumentima koje iznose Igor Vukić i ostali o logoru Jasenovac, pa onda o pojavama i životu u NDH koji tretiraju braća Šola u poznatoj emisiji itd.
Jednom riječi: što više zabranjuješ, to više postoji potreba i znatiželja da se to zabranjeno voće pronađe i kuša. A ostaje pitanje tko i zašto zabranjuje ovakve povijesne teme koje su sada sporne, a kad-tad postaju javno dobro? Koga je danas briga tko je bio u Lepoglavi zbog pjevanja Vile Velebita ili Marjane, Marjane?! Ponajprije one nesretnike koji su dobili te mjesece ili godine robije, a i njihove bubrege koje su dohvatili milicajski pendreci, potom i njihove mučitelje koji ne žele svoja imena na javnom spisku. Sve je u početku dramatično i strašno, da bi na kraju bilo zaboravljeno. Još dok su živi unuci koji se sjećaju očeva, majki, djedova i baka koji su se vraćali kućama napuknutih rebara i slomljenih ruku, pamtit će se ove drame u obiteljima i dugo će o njima šutjeti, sve do 1990. godine.
Zabranitelji se varaju da je nešto moguće zauvijek zabraniti, a narodna mudrost kazuje da su se zakleli zemlja i raj kako će se sve tajne znati. povijestZar se neki Septimije u Pompejima nadao da ću ja vidjeti njegovo ime na zidu ugrebano kamenom i uz ime oznaku da je lopov kojeg ne treba birati za gradsku upravu? Možda je bio kakav moćni patricij koji je dao šibati nekoga zbog toga napisa? A možda je bio lažno potvoren?! Jedina mogućnost spoznaje istine bila bi da nađem spis o njegovu životu.
Zato je dobro imati knjige koje ostaju kao vrijedni dokumenti o vremenu koje svjedoče. Budite mi svjedoci, rekao je papa Ivan Pavao II. Činimo to usprkos zabraniteljima i ignorantima, a to su oni koji ne žele istinu. Istina je neugodna lažljivcima, zločincima, podlacima, koristoljubivima i kameleonima kao i vječnim nazočnicima na javnim medijima koji se priklanjaju kako vjetar puše. Oni će izbjegavati istinu na razne načine: kad se u Saboru govori o Jasenovcu, ne će doći kako bi iznosili svoje suprotne tvrdnje jer u podsvijesti znaju da to nije istina! Ako se pojave u kakvoj TV-emisiji, kao Goldstein protiv Igora Vukića, ostat će poraženi usprkos lažnim podmetanjima i ridikuloznim izmišljotinama za koje nemaju dokaza. Ali čim napuste studio, ponavljat će laži.
Radi se o zaštiti položaja, moći i novca koji lažljivci primaju za svoje izjave. I svi to znaju. Što sve godinama govore protiv Hrvatske države i Domovinskoga obrambenoga rata neki kosanovići, nataše i drugi banovi, stankovići, lokotari, rakići i rakićke, puhovski i pusići, benčićke i kekinice, severe i severine, pupovci i tomaševići, labrovići i oreškovićke, klasići i mnogi drugi zabranitelji ili šifrirani, još uvijek živi, stari udbaši koji imaju nasljednike! Govore i potiču na razor po nacrtu Memoranduma SANU II., po Protokolima 39, 40, 41, 42, 47… A sve se svodi na jednu jedinu rečenicu: razoriti Hrvatsku državu na svaki način!
Ti razoritelji imaju odavna planove za unutarnje otrovne ugrize na svakoj razini i u svakom segmentu, ali posebno u onom koji čini identitetsku osnovicu naroda: jezik i kultura općenito. Knjige! Vjerojatno su mnogi zaboravili druga Šuvara, ocvalu iskrivljenu usnu koja je zastajkivala u govoru i pitala s one moćne partijske visine: kako se Hrvati usude tražiti da svoj jezik nazivaju svojim imenom? Tako nekako. Da, pitali smo i dobili odgovor u Domovinskom obrambenom ratu. A vjerojatno su mnogi zaboravili i druga Veselka Velčića, nekada direktora Nacionalne sveučilišne biblioteke (NSB), za čijega je direktorovanja ukradeno milijunsko blago NSB, a počelo je seljenjem u Golubovec. Oko jedan milijun svezaka (1.000.000) !!! grubo i neselektivno bacalo se u kamione i odlazilo u stari dvorac, a bibliotekarima iz Odjela starih i rijetkih knjiga i rukopisa Trezora NSB bio je zabranjen pristup u Golubovec! Mikuljan1Svjedokinja tih zbivanja bila je tadašnja bibliotekarka Kornelija Pejčinović koja je vrlo opširno iznijela i objavila svoje spoznaje o krađama i uništavanju knjiga i ljudi u NSB u knjizi Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“ (Naklada Đuretić, Zagreb, 2017.). Očito je sve počelo 1982. godine nizom odluka koje su pogodovale općem kaosu kao i uvođenjem centralnoga grijanja kada se vrijedna građa našla u prašini i vodi. Sve je to bio paravan za prave lopove koji su ukrali vrijedne rukopise, knjige, karte, a ta su se djela počela pojavljivati na tržištu knjiga i rijetkosti najprije u Beogradu, a potom u obližnjim zemljama. Najbolja prilika za krađu bila je selidba u Golubovec o čemu u knjizi piše:
„Zbog svega ovoga se moglo desiti da se CROATICA iz NSB seli u Golubovec, da se KOMPLETI Archiv fuer slawische Philologie Vatroslava Jagića prodaju kao strana knjiga, da se uništi Biblioteka Trgovačke komore, biblioteka Pavla Drapkovića, biblioteka Braće hrvatskoga zmaja iz Ozlja, biblioteka Teozofskoga društva …“
„Ako se tome doda da se u to vrijeme veoma često dešavalo da plavi milicijski mercedes s registarskim tablicama Sremske Mitrovice bude danima parkiran pred ulaznim vratima NSB…“
Ipak, najveća pohara i krađa knjižne građe važne za hrvatsku kulturnu povijest zbila se od 1980.-1985. koju je počinio Aleksandar Milles (sin Konstantina Millesa, oca obitelji uglednih novinara i moćnih partijaca) uz pomoć šest osoba iz NSB-a. Kao balavac od 16 godina, manijakalno opsjednut Sotonom, uspio je u nastavku života ukrasti oko 1700 knjiga, karata, slika, grafika, rukopisa, jednom riječju vrijedne i neponovljive građe koja svjedoči o hrvatskom znanstvenom i književnom usponu kroz stoljeća. Pod zaštitom tajne službe, JNA, KOS-a, Beograda u kojem su se knjige prodavale (kasnije u Austriji!), našle su se i one iz naše najstarije knjižnice Metropolitane odakle je ukrao 156 knjiga i 567 ostale građe. To je blago osim prodaje, koju je zaradu pohranio u inozemnu banku, koristio u suludom bijesu na hrvatske znamenitosti za paljenje, mokrenje i fekaliziranje po njima i u druge sotonističke obrede – izjavio je da je član sotonističke sekte! Na suđenju je rekao da je imao u planu zapaliti NSB i Državni arhiv! Krađa se odvijala relativno lako kroz podrumske prozore NSB i to po noći uz pomoć šest pomagača. Ta samo u kotlovnici bilo je nagurano 400 000 knjiga! Tko je sve znao za krađu? Hm… Znalci su odlutali bulevarom sumraka…
Kad se pojavila prva prijava protiv A. Millesa, brzo je uslijedila zabrana i to s VRHA! Kasnije je K. Milles osuđen na 15 godina robije, ali je pobjegao i u western stilu odigrao svoju posljednju partiju sve dok se nije otrovao u sotonističkom stilu Crne ruže. (Crna ruža bila je sotonistička organizacija u Hrvatskoj koja je nagovarala mlade da se ubiju i pred Katedralom u crnoj odjeći činila zločine – udarala i časne sestre!)
Dakle, knjige, dokumenti, karte, grafike, pismohrana naših velikana duha, to je trebalo uništiti, dostaviti u Beograd i potom rasprodati. Jer to su svjedoci istine, dokumenti, znanja koja svjedoče o našoj prošlosti koju i danas kradu samo na drugi način (svojataju), opet iz istoga centra, opet po istim ljudima, jedino se još nisu dosjetili paliti novu NSK. Bilo bi lako – ta sva je od stakla!
Stoga postanimo čuvari hrvatske baštine, svjedoci vremena u kojem živimo, zapisničari na dokumentarni ili umjetnički način, arhivari naše dragocjene povijesti, pa i one teme Nade Prkačin s početka našega zapisa koja će jednom doći na red, sine ira et studio. Jer Gospodin je istina, put i život.
