Iz Banskih dvora svakoga trena spremna je iskočiti ustaška postrojba na čelu s premijerom
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 05 Ožujak 2026 16:06
Dvadeset godina pišem Hrvatske kronike, kolumna ponedjeljkom točno u dvadeset sati, i vrlo sam rijetko preskočio tjedan, kadli me početkom ove godine napala meni nepoznata bakterija, u mračnom dvorištu, podmuklo, s leđa. Da vam ne kvarim raspoloženje, poštovani čitatelji, prepričat ću vam samo razgovor s mačkom Makom, koji me je nazvao dok sam bio u (drugoj) bolnici.
Mak me ima na brzom biranju, ali me naziva samo kada je vrlo zabrinut, više za sebe nego za mene. „Dobro, gazda, jesi ti normalan, pa nema te već tjednima. Ako se ne misliš vratiti, mogao si mi javiti da nađem drugoga gazdu.“ „Izdajico, Judo“, velim mu ja, „još sam živ i budi siguran, čuvajte kuću ti i Tor, jer ja ću se vratiti.“ „Dobro“, smirio se Mak, „čekam te, ali čuje se da su te bili odvezli u dvije bolnice, znači da je gadno.“ „Jest, u dvije bolnice, ali ne istodobno“, kažem i pitam što se o tome priča u selu i inače. „Trolanje. Znaš čemu služe društvene mreže. Jedni vele da si prolupao, otišao na kvasinu, šenuo, umišljaš si da si August Šenoa, drugi kažu da su ti otfikarili nogu ili barem dio, da izgledaš kao gusar s Kariba.“ „Nisu“, velim, „srećom su se predomislili, pa mi samo izrezbarili stopalo, mladi, poduzetni kirurzi.“ „Pa kako si ti izdržao u bolnici, ovisnik o duhanu?“ „Eh, to je priča. Moji su me sinovi prebacivali iz kreveta u kolica, pa švercali do pomoćnog izlaza. Osjećao sam se kao Broj 1 u Alanu Fordu ili djed Jozo u Smogovcima. Uopće, vrlo alanfordovska situacija, sve skupa. Ali upoznao sam zanimljive ljude. U prvoj bolnici cimer mi je bio pripadnik Puma, jedan od onih koji su se smrzavali na Dinari, teško ranjen baš uoči Oluje. Čovjek visoke naobrazbe, u Pumama su ga zvali profesorom, što i jest, a zvali su ga i Kinez, što nije. Odvažan, domoljub od glave do pete, a posljedice davnoga ranjavanja ima i sada, pa s vremena na vrijeme mora na liječenje. I tako smo mi pretresali stariju i noviju hrvatsku povijest, jer znamo što je bilo, raspravljali o dobru i zlu, posebno o zlu… Nego, kako je doma?“ „Šepavo“, reče Mak, „gazdarica se još nije oporavila, a Tora čeka još jedna operacija. Nismo baš u nekom veselom razdoblju. Jedino sam ja potpuno funkcionalan mačak… Znači , ne trebam se uhljebiti kod susjeda, to me je najviše zanimalo.“
Tako je bilo, a prokleta me bakterija drmala još dugo i nisam bio svoj (Oj, budi svoj), ni čitati ni pisati nisam mogao, a hrvatski sam govorio otprilike kao migrant s Filipina. Osim Maka, nazivali me i neki ljudi. A što da im kažem? Da sam bio na turneji po zagrebačkom bolnicama? Glede bolnica još ovo: gotovo da i nema bolnice u Zagrebu koja nije veliko gradilište, pa se ljudi vuku na štakama uz kamione i buldožere, parkiranje je gotovo nemoguće, to više što su sve zgbolnice na brežuljcima. Nevjerojatno, ali sve su u isti mah odlučile graditi unutar gabarita, nove zgrade i zgradice, zabijaju pilone, a da je bilo pameti odavno je trebalo sagraditi megabolnicu u Blatu, na sjajnom mjestu, s prometnim vezama, ne samo za zagrebačke pacijente. Ovako je samo bolnica u Dubravi više ili manje ono što je potrebno, ali pokušajte se ondje parkirati. Eh, Zagreb. Bolnice nisu u ingerenciji aktualne zgb vlasti, hvala Bogu, bilo bi i gore, jedna je bila i više nije, navodno, jer možemovci ne znaju ništa, a prave se važnima. Oni su vlast u Zagrebu. Vlast, o Bože. Državnu vlast ne trpe, nije im ideološki bliska. Ali kada treba sanirati posljedice potresa, odjednom im je državna kesa vrlo bliska, preko volje priznaju da je Zagreb dio hrvatske države, koliko god im je teško. Ne i kada je u pitanju doček hrvatske državne reprezentacije, recimo rukometne, što se događalo dok su mene rezbarili, ali se repovi vuku i do danas. Tužili bi državu Ustavnom sudu, ili već jesu, zato što je država u svojoj metropoli organizirala doček bakrenih. Iza te originalne ideje stoji nešto opasnije: zgb vlast hoće reći da se transformirala u državu u državi, čemu smo u novijoj povijesti već svjedočili. Tako da priča za možemovce može završiti samo loše, jer nema toga grada, ni trga ni ulice u Hrvatskoj koji nije u Republici Hrvatskoj, njezin teritorij. A lokalnoj samoupravi svaka čast, ona se treba brinuti da je u tim gradovima, na trgovima i ulicama lijepo, mirno i čisto, da ne udara svoje poreze prekomjerno (vidi opet Zagreb), da ne kažnjava građane globama zbog vrećica (vidi opet Zagreb), te od njih zbog svojih hirova i loših odluka ubire milijune eura, kao što sam negdje pročitao, vrlo zaprepašten. A potom tu lovu distribuira „nezavisnim“ udrugama, to jest svojim pristašama, osobito vrlo kulturnim udrugama sa sjajnim programima i mizernom realizacijom.
Pustimo to, za sada, iako me tema stalno intrigira od dočeka rukometaša do danas. Zar ne bi bilo normalno da su se na trgu našle šarmantne dame možemovske, odjevene kao mažoretkinje, ili recimo možemoretkinje, kakva bi to radost za oči bila.
Nego, idemo na ljevicu u globalu. Nikako da dođe na državnu vlast, i to je bolno, potpuno razumijem. U tom iracionalnom gnjevu ne zvuči više nervozno, nego paranoidno, što manje razumijem. Najdalje je otišla šarmantna zastupnica, optužujući vrlo izravno aktualnu državu vlast da promovira ustaštvo, i ne samo to, nego da je iz Banskih dvora svakoga trena spremna iskočiti ustaška postrojba na čelu s premijerom, ah. Ni iz Beograda nismo čuli slično, osim ponešto sličnije. Istodobno, ljevica se grčevito drži nasljeđa jugoslavenskoga komunizma, pa ako se tko usudi reći nešto protiv ili ne daj Bože izreći da su svi totalitarizmi jednaki, eto pjene na ustima ljevičara ili ljevičarki, a ta pjena grpodsjeća na četrdeset petu. Prisjećamo se i dviju europskih rezolucija, u Hrvatskoj razvodnjenih, ali i treće nedavne europske rezolucije o komunističkim zločinima u Sloveniji, kada je ljevičarski europarlamentarac napustio dvoranu u znak prosvjeda. Hrvatski ljevičarski europarlamentarac. Nije jednostavno mogao podnijeti da se govori o komunističkim zločinima, to više što se, teritorijalno barem, radilo o Sloveniji, ali zna on da je riječ o desetcima ili stotinama tisuća Hrvata pobijenih u Sloveniji. Tu se već radi o infantilizmu, poštovatelji jugoslavenskih komunističkih zločina kao mala djeca prekrivaju oči dlanom i viču: Ne vidim, nisam tu, ne znam o čemu je riječ. S tim u svezi, dok su mene rezbarili, promovirana je knjiga Prikrivena grobišta, dvojice autora vrlo upućenih u „temu“, knjiga velika, opsežna i strašna, a dobila je čak i dostojnu prezentaciju na HTV-u. A što opisana ljevica, kojoj je Tito i dalje draga osoba, što ona radi kada se tako dokumentirano objavi istina o gotovo tisuća masovnih grobnica u kojima već skoro stotinu godina (da, sada smo u 2026., uskoro će 2045., vrijeme leti) trunu hrvatski ljudi, žrtve genocida nad hrvatskim narodom. A narod ne zaboravlja. Ni da mu je jedan totalitarizam donio samo nevolje, ni da mu je drugi, komunistički totalitarizam oduzeo i živote i slobodu, koje smo se dokopali tek devedesetih, zahvaljujući prije svega odvažnim hrvatskim braniteljima. A opisani ljevičari, da bi, i opet infantilno, skrenuli pažnju s užasnih komunističkih zločina, dižu paranoidnu galamu o groznoj pojavi ustaštva u demokratskoj Hrvatskoj, pojavi koju vide u prvom bijelom polju, u pozdravu koji ne zaziva smrt protivnika kao njihov - pozdrav isključivo vezan uz Domovinski rat. Uz dom, uz obranu doma. I svi kojima je ova i ovakva Hrvatska na srcu, samo tako i nikako drukčije rabe taj pozdrav, uzgred se javno i jasno distanciraju od bilo kakve naklonosti bilo kojem totalitarizmu, pa i onom ustaškom koji je, da ponovim, donio samo nevolje Hrvatima. Treba ipak reći da se, glede ustaša, moraju razlikovati dvije stvari: jedna je kada su bili ustanici protiv srbijanskih divljanja u Kraljevini Jugoslaviji, druga kada su u poznatim okolnostima došli na vlast u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i uspostavili režim o kojemu se ništa dobro ne može reći, poglavito ne o poglavniku, koji je ovih dana opet spominjan, to jest grob u Madridu. Spominjan jer je jedan diletantski pokladni pjevač prekardašio i donio probleme koaliciji.
I da završim s tim očito beskrajnim povijesnim natezanjima, koje se pogrješno i lapidarno svode na ustaše i partizane, što je nedopustivo nepovijesno. Već sam jednom, čini mi se, napisao, pa ponavljam: i jedni i drugi bijahu malobrojni u iranzemlji Hrvatskoj, a veliku većinu predstavljala je građanska Hrvatska, ona koja je zazirala od bilo koje „strane“ i nastojala sačuvati svoj duh, svoj način života, svoj svjetonazor i civiliziranost. A nije to bilo lako. Uništena je naoko nakon dolaska komunista na vlast, ali je preživljavala u katakombama i preživjela.
Ne znam koji mi je đav'o da sam se upustio u ovu temu, to mi je valjda od bakterije. Sadašnjost nije, globalno, ništa bolja ni ljepša, eto gledam kombinirane izraelsko-američke napade na Iran, prošarane ciljanim, preciznim ubojstvima čelnika teokratskoga režima u Teheranu, režima koji je doduše držao Irance u strahu i pokornosti, ali su metode njegova mogućeg (nemogućega) svrgavanja jednako gangsterske i nedopustive po međunarodnom pravu, koje doduše više ne postoji. Te će sve završiti kao u Libiji, u najbolju ruku. Nepromišljeni potezi vode u kaos, a na kraju će stradati najviše onaj do kojega je Trumpu navodno najviše stalo, to jest narod. Iranski, perzijski narod. Trump, spasitelj naroda, koji je pozvao Njega, Donalda, nego koga će. Iako nije posve slično, tako su govorili i sovjetski vođe šezdeset osme, da su ih Česi pozvali u Prag, da ih tenkovima oslobode Dubčeka i njegova „režima“.
Stjepan Čuić
Umro je Stipe Čuić, književnik koji je ostavio djela za pamćenje. Prozni pisac, suzdržani satirik i inteligentni razotkrivatelj trauma hrvatskih ljudi, trauma proizašlih iz ovih ili onih svrstavanja u nevremenima, s neizrečenim ali jasnim zaključkom da je pomirba neophodna kako bismo ostali zdrava razuma i imali kakvu-takvu budućnost. Nije zato neobično da je Čuić otvorio legendarnu tribinu 28. veljače 1989. u Društvu hrvatskih književnika, s dvije točke – svijepotreba novoga lista za kulturu (koja će rezultirati pojavom Hrvatskoga slova) i drugom koja je naravno dominirala skupom, nastupom Franje Tuđmana i inicijativnoga kruga, javnim navještajem skore pojave pokreta ili stranke koja će Hrvatsku izvesti iz neslobode.
Najpoznatija i najbolja Čuićeva knjiga, roman Orden, uprizorena je 1990., kazališna verzija izvedena u dvorani Pučkoga sveučilišta, ne sjećam se datuma, a koliko je zanimanje izazvala svjedoči činjenica da su u publici bili ne samo Tuđman, nego i Gotovac, pa i Savka, ako dobro pamtim.
S ugledom što ga je imao od vremena nepoćudnosti, zabilježene u Bijeloj knjizi, Čuić se mogao s lakoćom upustiti u političke vode, ali tu strast nije imao, ostao je u književnim i kulturnim sferama uopće, ponešto sličan nezaboravnom Dubravku Horvatiću. Nastavio je djelovati u okviru Društva književnika, postao u novom stoljeću i njegovim predsjednikom, pisao i nadalje, čovjek elokventan i pametan, birao svoj put, zadnjih godina kao da je slijedio Ujevićev boemski stil.
Čujem da je neki orjunaški crv izvolio izustiti kako su se „hrvatski nacionalisti odrekli Čuića“, i slične gluposti. Nitko se, naravno, nikoga nije odrekao, ni Stipe nas, ni mi njega, a rečeni crv vjerojatno nikada nije osobno upoznao Čuića, kompleksnu osobu, književnika koji je možda više no itko drugi obilježio hrvatsku prozu u drugoj polovici 20. stoljeća. Laka mu hrvatska zemlja.
Tahir Mujičić
Još jednu zanimljivu osobu više nikada ne ćemo sresti na zagrebačkim ulicama. Preminuo je Tahir Mujičić, čovjek sa stotinu talenata, novinar i književnik, zaigrana duha i mašte, srdačan uvijek, za razliku od mnogih loševoljnih. Nije mu bilo strano ni kazalište, a u ratu ga se moglo vidjeti blizu prvih crta u sklopu AD HOC teatra.
