Šarić: Lijepo li je kulturnjak biti, Teo, hvala ti!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Ožujak 2026 12:04
U ime zajednice performera i multidisciplinarnih umjetnika red bi bio zahvaliti se jednom zaslužnom čovjeku, uspješnom lobistu i nesumnjivo sposobnom i neumoljivom političaru, veteranu Varšavskog rata. Bez Tomaševićevog „čovjeka iz sjene“ danas možda ne bismo imali „nezavisnu kulturu“, barem ovoliko jaku i dobro podmazanu.
Milijuni eura možda se ne bi bacali na potpune bezvezarije da se već više od 20 godina Teodor Celakoski, od milja zvani Teo, ne bavi „zagovaranjem“. Bez Tea, pitanje je kako bi izgledala „nezavisna kultura“ u Zagrebu i šire. Bismo li imali izložbe o rektalnom čišćenju, gole performanse i umjetnost vrištanja nasred trga?
Za svoje „zagovaranje“ Teo je još davne 2014. dobio nagradu Europske kulturne fondacije „Princess Magriet Award“, za uspješno udrugarenje i aktivizam. Kud baš on? Neću ulaziti u teorije zavjere kako se našao u fokusu nizozemske princeze. Učinio je tada i jednu dobru stvar, što mu se mora priznati, doduše iz svojih vlastitih svjetonazorskih pobuda, ali rezultat je ipak bitan. Doprinio je tome da se Milanovićeva vlada predomisli oko davanja Hrvatskih autocesta u koncesiju. Socijalist je pritisnuo socijalista i uspio je u svom naumu, a inicijativa „Ne damo naše autoceste“ čak je i prikupila dovoljan broj potpisa za referendum. Ne sjećam se jesam li dao potpis, ali rekao bih da jesam ako sam negdje susreo štand. Dao bih ga i danas da se Teo bavi tako važnom temom, umjesto izvlačenjem javnog novca za krajnje netalentirane “umjetnike” i njihovo kulturno smeće.
Teo i oaza Zaklada Kultura nova
Zamalo je Celakoskom poput Željke Markić uspjelo provesti narodni referendum. Siguran sam da se njih dvoje slažu oko toga da autoceste ne smijemo davati u koncesiju, a vjerojatno i oko toga da su nam one neopravdano skupe. Uvijek je lijepo vidjeti, barem meni, kada se dvije suprotstavljene strane mogu naći na istoj strani oko nečega što je uistinu bitno. Kada bi barem tako bilo i u vezi s kulturom života!
Međutim, od te iste vlade Teo je iskamčio za svoje drugove i svoju udrugu jednu oazu zagarantiranog novca na godišnjoj bazi. Ta se oaza zove Zaklada Kultura nova, čija je jedina svrha dodjeljivati novac „suvremenim umjetnicima“ i „nezavisnoj kulturi“. Danas Zaklada raspolaže s oko tri milijuna eura godišnje, nakon što se namire uhljebi zaposleni u njoj.
Još ranije, od Milana Bandića, Teo je kroz svoju mrežu udruga i svojim lobističkim vještinama uspio od Grada dobiti Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, odnosno prevedeno na jezik laika: besplatan prostor i pare poreznih obveznika. Znate onu „ne postoji besplatan ručak“. Besplatno je samo onome koji prima.
Nezavisna kultura metastazira i jede sve više novca, postaje nezasitna…
Uz mrežu udruga koju je inicijator Teo nazvao Klubtura (Clubture), za Pogon su kod Mikija lobirali i Multimedijalni institut, čiji je osnivač Celakoski, te Klub Močvara i udruga Attack. Dok sam ja u šestom osnovne učio o kralju Tomislavu i crtao kružnice na satu matematike, udrugarska mašinerija već je ozbiljno gradila „nezavisnu kulturu“ i jezgru iz koje će isklijati stranka Možemo, koja će 2021. dobiti pristup puno većoj lovi nego te davne 2005. godine.
Zakladu je Teo izlobirao oko 2011. te su „nezavisni umjetnici“ uz novac Grada i Ministarstva dobili i „džeparac“. No prekretnica je 2016. godina, kada je kulturnjacima “puko film”. Naime, te je kobne ’16 ministar kulture postao Zlatko Hasanbegović. „Umjetnici“ su se uplašili mogućeg gubitka sredstava i bio im je to trenutak prosvjetljenja kako je najbolje ući u politiku i zaposjesti novac poreznih obveznika te ga tako zaštititi od “fašista”. Nastala je stranka Možemo i povijest se sada odvija pred našim očima.
„Nezavisna kultura“ u Zagrebu metastazira i jede sve više novca, postaje nezasitna i uvijek traži još, ne samo love već i prostore te povoljne ili nikakve najamnine. „Umjetnici“ postaju sami sebi svrha. Oni bi novac samo zato što se tako nazivaju, a bilo kakva kritika njihovog rada je “udar na kulturu” i pokušaj zatiranja iste.
Novi prostori kulture – novi uhljebarij
Pogon, za čiji je „rad“ samo u 2025. godini utrošeno 725.866,98 eura, postao je i mjesto uhljebljivanja udrugara. Gle čuda, u strukturi Pogona možemo vidjeti poznata imena iz udruga koje su bliske Možemo te članice Klubture ili Mreže mladih Hrvatske gdje je kao predsjednik djelovao i Tomislav Tomašević. Gotovo svi zaposlenici Pogona povezani su s udrugama bliskim Možemo, poput: BLOK-a, Močvare, Kurziva, Operacije grad, KONTEJNER-a, K-zone, WHW-a, Attacka… Tek su računovođe izvan tog „kulturnog kruga“, barem donekle.
Međutim, jedan „uhljebarij“ nije dovoljan, stoga je još jedan „pogon“ morala stvoriti i nova postbandićevska vlast, ona kojoj je Jakuševec još uvijek otvoren, gotovo 10 godina nakon što su na njega zabili barjak “Zagreb je NAŠ!”.
Ujesen 2023. osnovani su Novi prostori kulture. Velik dan za kulturnjake te slobodne i multidisciplinarne umjetnike! Još jedan uhljebarij za „kulturne radnike“ bliske stranci Možemo. Za ravnatelja je izabran Hrvoje Laurenta, dugogodišnji izvršni direktor Zagreb Film Festivala, udruge Borisa T. Matića koji glasa za Možemo. Viša stručna suradnica za programe je Mirela Travar, bivša glavna tajnica Mreže mladih Hrvatske i bivša koordinatorica Operacije grad, mreže udruga nastale u procesu osnivanja Pogona, jer zašto ne prikopčati još jednu mrežu kulturnjaka na gradski proračun?
Režimski umjetnici
Za Nove prostore kulture izdvaja se mnogo više nego za Pogon. U 2025. Tomašević je dao 1.178.100,92 eura. Zajedno, Novi prostori i Pogon koštaju nas nešto manje od dva milijuna eura godišnje, a gdje je još lova za sve udruge zajedno!
Država tek malo pomaže kroz Ministarstvo i Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika (HZSU) koju treba ukinuti i ispričati se narodu za njezino postojanje. Bez Tea i njegovog „kulturnog“ i neumornog rada u cilju izvlačenja javnog novca za bezvezarije i privatne hobije, pitanje je kako bi kultura izgledala u Zagrebu. Bi li Indoš svirao na smeću i galamio u mikrofon bez Tea? Bi li se Tomislav Medak slikao gol u KONTEJNER-u bez Tea? Što bi bez Tea radila Sonja Pregrad, plesačica koja voli drag? Bi li dobila preko 100.000 eura u dvije godine iz zagrebačke blagajne za svoje valjanje po podu? Da ne govorim o udruzi Domino… no, on bi se snašao, glavnina love ionako dolazi izvana jer za EU je LGBT ideologija poput religije.
Jednoga dana kada ne bude Tea, svakako bi mu trebalo dignuti spomenik. To govorim iz vizure “multidisciplinarnog umjetnika”. Lobiranje Teodora Celakoskog danas nas košta milijune eura iz proračuna, lokalnog i državnog. Koliki je to tek iznos u posljednjih dvadeset godina?
Mnogi se pitaju zašto desnica tako ne lobira i izvlači novac iz proračuna za gluposti? Moje je mišljenje da je desno-konzervativni dio društva više skloniji radu nego žicanju love. Socijalistički mentalni sklop vjeruje u mnoštvo „besplatnoga“ i državu vidi kao ultimativnog zaštitnika i financijera. Zanimljivo, dok se Thompsona koji je privatnik naziva „režimskim umjetnikom“, upravo su ovi “pogonski” umjetnici, oni koji, primjerice, organiziraju izložbe o čišćenju rektuma, ovisni o novcu režima.
Zapjevajmo: Lijepo li je kulturnjak biti, Teo, hvala ti!
Da se ne varamo, ima i u kulturi vrijednih ljudi koji doista stvaraju i izvode lijepu umjetnost, no važno je razlikovati ih od onih koji u Pogonu ovih dana vrište za feminizam, stišću šaku za Gazu i Iran, primaju u goste Revolucionarni komunistički savez te se prisjećaju dobrih starih vremena Jugoslavije.
Svi udrugari veliku zahvalnost duguju velikom vođi i kulturnom strategu Možemo maršalu Teodoru Celakoskom. Stoga, treba zapjevati njemu u čast, a Indoš može svirati na šahtu iz Varšavske:
Lijepo li je kulturnjak biti,
Teo, hvala ti!
Ljubit asfalt, kolegu svoga,
Tu se i milovati!
Sad pogledaj sa visine,
Oče palestinske domovine!
Soroševa te krila nose
S tim se ponose!
Kulturnjaci pozdravljaju
Svoju balkansku federaciju,
Smrt fašizmu i za slobodu
Svakome rodu!
Živi vječno, nezavisna kulturo moja,
Nemoj strepiti!
Teo će za tebe uvijek znati
Neumoljivo lobirati!
