Nova KPH poziva na otvaranje Golog otoka!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Ožujak 2026 17:09
Mislite li da ima nešto novo u političkim zamislima komunista? Još je bolje pitanje: mislite li da u suvremenoj Hrvatskoj postoji KPH? Evo, upravo se ovih dana u nekoj tajnoj jazbini uspravlja na stražnje noge i uzdiže na rukama mladunaca koji su se tek ispilili iz jajeta, a lik i zastave su joj duhovno nalik na onaj Staljinov spomenik usred Budimpešte kojega su 1956. srušili Mađari.
Bilo je to vrlo mračno i tragično doba za naše susjede koji su se usudili usprotiviti Velikom Bratu, podići takozvani ustanak, hrabro se suprotstaviti „sjajnim uspjesima“ komunizma, ali su na koncu izgubili bitku. Odmazda je bila okrutna: čak su drugovi sovjeti uhitili dječake od 16, 17 godina i čekali da navrše punoljetnost kako bi ih osudili na smrt ili vremenske kazne. Dugo su Mađari prali onaj bijeli most od krvi, most na kojem su djevojke prkosno stajale pred bratskim tenkovima, a oni su ih kao muhe pregazili i ušli na srce grada. Sve se to zaboravilo, novi vođa Orban i suvremena Mađarska ima druge poglede na nekadašnjega Velikoga Brata. Ima Brat jeftinu naftu, vremena su nova, ne ćemo valjda zamjerati što je radio SSSR koji sada ima tako plemenitoga vođu Putina koji se ponaša demokratski i ne kani nikada više nikoga uznemiravati tenkovima.
Kakve veze ima sve to s našom novom zagrebačkom tek nastajućom KPH koja je upravo rođena s divnim planovima za našu budućnost? Podsjetilo me to na 1956. u obližnjoj nam državi jer sam upravo na portalima ugledala u našem Zagrebu radosne crvene zastave sovjeta i znakovlje srpa i čekića koje se onda vihorilo na jesenjem vjetru s Dunava prije konačnoga rješenja mađarskoga slučaja. Naša uskrsnula KPH nastupa s istim zastavama: eno, sjedi četrdesetak mladunaca u nekoj, oni kažu tajnoj, sobi, onako konspirativno kao nekada uzor im Tito, i kako nema vjetra, razapeli su crvene zastave i pokrili svoje noge koje su kao i uvijek kratke. Zastave plavo-bijelo-crvene i zvijezda, a na drugima srpovi i čekići kao dugotrajni simboli našega jugoslavenskoga suživota, koje pamtimo dugih 45 godina, ne vihore u sobi partijskoga ponovnoga rođenja, jer nema vjetra ni oluje, one iste zastave i znamenja koje su nam zabijali u Vukovaru u ranjene i nemoćne, u srušene domove i groblja.
Svo mi se vrijeme od mojih osamdeset i više godina pomiješalo u klupko: od umornih i tužnih likova pred kućom u Heinzelovoj ulici koji su te 1945. zastali na dugom putu s Istoka prema spasonosnom Zapadu, likova koji sjede na drvenim seljačkim kolima i bosonoge djece koja piju vodu u našem dvorištu, a majke sjede na klupi i nešto govore mojoj majci. Ona iznosi neke platnene krpe i dijeli majkama. Oni su na putu u slobodu, misle, bježe pred crvenom zastavom sa srpom i čekićem i sobom nose sve što im je ostalo…
Mi tada ne znamo kakvo nas „oslobođenje“ čeka, kakvi nas progoni čekaju i kako ćemo uskoro biti protjerani na Istok kad osloboditelji uđu u nebranjeni grad. (Treba pročitati Nikolu Pulića koji je stjecajem okolnosti bio u tim redovima „osloboditelja“ i kasnije napisao potresnu prozu o danima „oslobođenja“ Zagreba. A možete i moj roman „Ivan bez zemlje“.)
Onda se sve to u sjećanjima miješa s dugim godinama srpa i čekića, nasilja nad umom i dušom, strahova porazom 1971. pa početkom Domovinskoga oslobodilačkoga rata. Ovi sadašnji komunisti iz tajne jazbine, omotani tim istim zastavama našega prošloga života, ljuti su mladunci, ljuti na ovu državu, gnjevni na nepravde koje u njoj vladajući čine, a ima ih sigurno!, upiru nepismene oči i misli na „uspješne“ zemlje koje su slavne po svom komunističkom pečatu: gledaju blistave urese na prsima sjevernokorejskih generala, oduševljeni narod i veličanstvene nebodere koji su dokaz da je to zemlja sreće! Pa onda gledaju kako cvate Kuba! Zemlja izobilja, svega kao u cara Saltana, trpeze se uvijaju od raznih jestiva! To što nema električne energije za sve, što nema cipela, hrane u trgovinama, lijekova i takvih tuceta običnih stvari, nije važno, važno je biti partijski svjestan! Pa onda naši novajlije KPH gledaju kako cvate Kina i onaj blistavi trg na kojem se još nedavno tenkovima gazilo studente, tko će im znati broj! Osobito se našim novim komunistima preporuča kako bi trebali čitati knjižice Mao Zedonga, ili proklamacije o zabrani rađanja djece – osim jednoga! Vjerujemo da su dobro obaviješteni i o uspjesima Crvenih Kmera u Kambodži i tri milijuna ubijenih protivnika komunizma. Čini se da ovi naši imaju iste namjere prema najavama koje su napisali: ukinuti nepravde kapitalizma, možda i novac kao Kmeri, ukinuti privatno vlasništvo, religiju, dakako, provesti prisilni rad, na „poljima smrti“ ubijati i glađu moriti sve protivnike, a osobito one koji imaju naočale!!! Znali su Crveni Kmeri glavne smjernice komunizma kao da su čitali naputke Moše Pijade!
Vjerojatno su mladunci u novoj KPH dobro obavješteni o sjajnim petoljetkama u majci svih komunističkih ideja - SSSR! A ni naše jugoslavenske petoljetke nisu za baciti, one ih najviše draškaju. Ipak, od svega je najveličanstvenije bilo imati stotinjak velikih i malih logora s onim najslavnijim na čelu: Golim otokom! Upravo taj im je uzor nad uzorima. Planiraju ga ponovno otvoriti (tako pišu!) za uhranjene privatne vlasnike, kapitaliste, ali prvenstveno za neprijatelje komunizma, naciste, fašiste, ustaše i slični otpad kojim suvremena Hrvatska obiluje. Poslije za njih kobnoga srpnja 2025. sve je jasno: najmanje 500 000 ustaških jurišnih odreda, nalik onoj Plavoj diviziji propale NDH, kadro je poletjeti iz nizina i planina i napasti urbani komunistički elitni vrh usred Zagreba! Zato naša nova KPH piše da su već napravili spiskove neprijatelja, imenom i prezimenom, koje će čim dođu na vlast, slati na Goli otok! Moj pajdo!
U isto vrijeme u Vijencu (12. veljače 26.) izlazi za KPH neprijateljski tekst: „ALŽIR: Logor za 'žene izdajnika domovine' kao dio staljinističkoga terora“, autora Dragana Nikolića. Bolje ikad nego nikad, jer Vijenac je prvenstveno časopis za umjetnost, a vrlo rijetko tako jasan politički stav nađe mjesto na njegovim vrlo opširnim stranicama. O toj temi gulaga urednička ruka ispisala je na početku teksta: „U zaleđenoj stepi nedaleko od današnje Astane nalazio se najveći ženski radni logor sovjetskih gulaga, a sudbine nesretnih zatvorenica danas se rekonstruiraju u memorijalnom muzeju koji svjedoči o jednom od najmračnijih poglavlja 20. stoljeća.“
Odmah upada u oči množina riječi gulag. O tom fenomenu sjajnih godina svih komunističkih sistema, a ovoga puta riječ je o sovjetskom, pisalo se naširoko i nadugačko: od K. Štajnera, A. Solženjicina, F. Westermana, M. B. Neumannove i drugih.kaja perekovic nase robijanje Istaknuto mjesto u toj literaturi ima knjiga Kaje Pereković „Naše robijanje / Hrvatske žene u komunističkim zatvorima / okovane golubice“ (Zagreb, Rinaz-HDPZ, 2004.). U njoj se na 500 stranica detaljno opisuje krvavi režim koji je bestijalno postupao sa ženama, ponižavao ih te ubijao. Opisane su mnoge sudbine pa i snahe Stjepana Radića, sestara milosrdnica (vidi moju knjigu „Naša klecala i baklje“), Kamile Natalije Kukuljević te mnogih drugih, ukupno 3016 žena, djevojaka, majki, baka… Sve su bile izdajnice domovine, zločinke, ustašice!!! Mi smo mala zemlja i strašna je usporedba s golemim SSSR gdje je tada živjelo preko 200 milijuna žitelja: platili smo dvostruku cijenu: u tom logoru zvanom Alžir u Kazahstanu bilo je ukupno 7270 žena… Ali postojali su i drugi ženski logori! Pravu brojku žrtava komunizma teško da ćemo ikada doznati.
Surađivala sam s Kajom Pereković i vodila nas je na ekskurzije u strašna mjesta njihove Golgote. Išao je s nama i Stjepan Brajdić, Ive Brizić i niz drugih logoraša, gulagovaca naših gulaga koji se protezao od Bleiburga preko Novoga Beograda do Gevgelije. (Vidi knjigu N. Nekić “Kardinalovo srce“.) Društvo hrvatskih političkih zatvorenika objavilo je niz knjiga o vladavini komunista, a isto tako i u časopisu koji i danas izlazi u uredničkim rukama dr. Tomislava Jonjića. Ostaje mi njena knjiga kao svjedočanstvo ravno ovoj iz Vijenca, s posvetom koja je čast meni, sretnoj, jer nije iskušala logore komunizma: posvetila mi je knjigu zahvaljujući na suradnji i širenju istine, u Zagrebu, 11. studenog 2005. E, moja Kajo, Bog te pogladio po sijedoj kosi.
Čitajući tekst u Vijencu vidim da su mučilišta bila gotovo ista s istim oblicima uništenja ljudskih bića, osobito žene-majke kojoj su oduzimali djecu. Sjetim se tada sudbine našega dr. Andrije Hebranga i robije njegove majke te okrutnosti prema djeci.
O temi gulaga snimljeni su i nezaboravni umjetnički filmovi poput „Pokajanja“ gruzijskog redatelja Tengiza Abuladzea, koji je nagrađen Oscarom. O karakteru nastajanja komunističkoga društva govori i film „Dr. Živago“ sniman prema knjizi Borisa Pasternaka. Naravno, bio je zabranjen u SSSR. Nešto od atmosfere gadljive i smrtonosne vladavine komunista možete gledati i u nedavno prikazanom filmu na HRT „Staljinova smrt“.
Ovih djela ima ipak puno manje u odnosu na filmove iz doba nacizma, pa tako i na TV-kanalu History Viasat koji se, doduše, bavi dokumentarnim filmovima opsjednut Hitlerom u tisućama uradaka. Ne sjećamo se ni jednoga s temom gulaga…
Vrijedi pročitati spomenuti broj Vijenca što osobito preporučamo golobradim nepismenim obnavljačima KPH koji će, kažu, uskoro izaći na ulice i zaurlati kriminalne uzvike dižući uvis stisnute šake i zazivajući pakao na zemlji, veći i krvaviji od nacizma i fašizma zajedno.
A mi koji smo svjedoci toga doba čekamo da se i u Hrvatskoj otvori Memorijalni muzej komunističkih zločina.
