Najneizvjesniji dio operacije "Epski bijes" tek slijedi
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 14 Ožujak 2026 09:04
Već u prvih nekoliko dana ratnih operacija protiv iranskoga režima SAD i Izrael ostvarili su onaj najlakši cilj – neosporivu vojnu pobjedu. Iznenaditi je tek moglo koliko je vojna snaga iranskog režima bila tigar od papira. Već u prva tri dana ispalio je dvadesetak posto svojih balističkih raketa, koje uglavnom nisu stigle do cilja
a u međuvremenu su mu američka i izraelska vojska onesposobile znatan dio ratnog potencijala: i u naoružanju i u zapovjednome personalu. Već u prvome valu napada u svome supertajnom skloništu likvidiran je vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamnei, i to usred sastanka s najvišim vojnim dužnosnicima i zapovjednicima, uključujući ministra obrane i zapovjednika kopnene vojske.
U nizu ciljanih napada iranske oružane snage zapovjedno su obezglavljene, raspao se sustav dubinske otpornosti prema kojem je svaki zapovjednik navodno morao imenovati četiri svoja (uglavnom tajna) zamjenika. Oružane snage koje su prije koji tjedan na iranskim ulicama brutalno likvidirale tridesetak tisuća prosvjednika protiv teokratskoga islamskog režima pokazale su se potpuno inferiornima – tehnološki i obavještajno – američkoj i izraelskoj vojsci.
Francuski salto mortale
No najsloženije faze američko-izraelske operacije 'Epski bijes', čiji je cilj promjena režima u Iranu i stvaranje nove geopolitičke karte Bliskog istoka – tek slijede. I sadržavaju mnogo više neizvjesnosti i rizika od pukoga fizičkog uništenja iranskoga nuklearnog i balističkog raketnog potencijala. Prvi rizik na koji otpočetka upozoravaju pobornici američko-izraelske vojne intervencije razvijeno je propagandno djelovanje iranskih službi u javnome prostoru zapadnih demokracija, koje nemaju praksu jednostavno isključiti internet.
Cilj je sljedeći: okrenuti zapadnu javnost, poglavito američku, protiv intervencije. To podrazumijeva širenje dvojbi o legalnosti intervencije (je li u skladu s međunarodnim pravom?), širenje nepovjerenja prema američkom i izraelskom vodstvu (razdor u američkom vrhu, Trump ima osip na vratu i modricu na ruci, Trump je lud i nepredvidiv, Netanyahu macronvodi Trumpa, vode u smrt američke vojnike itd.); to uključuje prijetnje riječima i djelima sigurnosti na Zapadu (terorističke akcije), odvraćanje potencijalnih saveznika...
Ipak, čini se da je uvjerljiva američko-izraelska dominacija u prvim danima operacije znatno suzila prostor iranskomu propagandnom ratu (iako ga nije posve zatvorila, što se vidi i u hrvatskim medijima), da je motivirala zapadne saveznike da potraže načine za priključenje operaciji, a dosadašnje iranske pokrovitelje, prije svega Kinu i Rusiju, da se do daljnjega rezervirano pritaje.
Tako smo svjedočili francuskomu političkom saltu mortale za vikend: u subotu su Francuzi tražili hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a i prekid sukoba, a već u ponedjeljak s UK-om i Njemačkom načine kako se priključiti operaciji. U javnome prostoru to je obnovilo sjećanje na sarkastičnu opasku na račun poslovičnoga francuskog ratnog angažmana: 'Krenuti u rat bez Francuza jest kao poći u lov na jelene bez harmonike', koja se pripisuje američkom generalu Normanu Schwarzkopfu, zapovjedniku Pustinjske oluje 1990.
Neočekivano zdušno (osobito nakon iranskih napada) američko-izraelsku operaciju poduprle su najmoćnije države Arapskoga poluotoka (Saudijska Arabija, UAE, Kuvajt). Zainteresiranost za partnerstvo u operaciji proizlazi iz političke pragme – tako se kupuje karta za ulogu u budućoj geopolitičkoj arhitekturi Bliskog istoka, koja je krajnji cilj operacije. A da bi se on ostvario, nužne su promjena iranskog režima, uspostava novoga, prozapadnog režima i stabilna država. To je ujedno najteži i najneizvjesniji dio te operacije.
I poslije Udbe – Udba
Dosad je bilo vidljivo da su izraelske i američke tajne službe ozbiljno ušle ('izbušile') institucije iranskoga teokratskog režima. No je li to dovoljno da bi se izazvala promjena režima iznutra i njegova nova geopolitička orijentacija, a pritom zadržala stabilnost države? To ćemo tek vidjeti.
Najizglednije je da se ta promjena priprema i provede s dijelovima postojećega iranskog državnog aparata. Kolokvijalno, i poslije Udbe – Udba.
I ne treba očekivati da će u toj operaciji dosad pritajene Kina i Rusija, a i neke druge iranske saveznice, stajati prekriženih ruku. Uspije li promjena, dobit ćemo novu sigurnosnu kartu Bliskog istoka, s dominantnim izraelsko-američkim utjecajem, ali i s potpuno, ili gotovo potpuno, istisnutim europskim (britanskim, francuskim) političkim utjecajem. A ne uspije li? E, onda se stvari usložnjavaju...
Višnja Starešina
