Može li netko Milanoviću objasniti što je Iran radio Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Ožujak 2026 12:51
No može li nam Zoki objasniti, ako nema saznanja da se Iran ikad bavio ikakvim terorizmom na europskom tlu, tko je dovlačio mudžahedine u Bosnu da kolju Hrvate tijekom rata? Nikad čuo? Tijekom rata, a i danas, Izrael nam je slao oružje, iako nikad službeno, a Iran mudžahedine i sad su nam Židovi neprijatelji, a Iranci prijatelji?
U Hrvatskoj je gori zločin uzviknuti ZDS ili otpjevati uvredljivi bećarac nego pretući policajku. Za navedene stvari neki su dobili i zatvorske kazne, dok je ilegalni imigrant Hamza, za kojim je raspisana međunarodna tjeralica, dobio uvjetnu kaznu za napad na policajku na dužnosti, a deportacija se ne spominje. A ne tako davno iz Hrvatske je protjeran srpski bajker zbog tri prsta koja je pokazao vozeći motocikl po Jadranskoj magistrali i to stavio na svoj Facebook.
Svima je posve nerazumljiva presuda kojom je Marokanac Hamza za prisilu prema službenoj osobi, za što je propisana kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora, dobio godinu dana uvjetno i liječenje od ovisnosti. Lani u travnju izvjesni Marko iz Kaštela osuđen je na dvije godine bezuvjetno jer je policajcu, bježeći od njega, motociklom prešao preko noge. Hamza je pak policajki zakucao glavu o zid.
To su stvari koje nikom normalnom ne mogu biti jasne: “Hamza O. u Maroku je završio pet razreda osnovne škole. U Hrvatskoj ima prijavljen stalni boravak, ali bez važećih dokumenata. Za njim je bila raspisana i međunarodna tjeralica. Nakon uhićenja odbijao je suradnju s policijom i tužiteljstvom”, kaže vijest. Volio bih da mi netko objasni što znači da “ima prijavljen stalni boravak, ali bez važećih dokumenata”, zašto nije izručen onima koji su za njim raspisali tjeralicu i zašto nije odavno spakiran doma u Maroko, u potpalublju teretnog broda. Avionom ne, ako sam ne plati.
Hamza, sumnjivi tip bez škole, kvalifikacije i dokumenta, branio se time kako je miran i pošten čovjek, osim kad je pijan i nadrogiran. A kako je ovisnik, to je uvijek. Pa su ga zato protjerali iz Danske i Njemačke, ali iz nekog razloga nije protjeran iz Hrvatske. A od ovisnosti će se, prema presudi, liječiti o trošku hrvatskih poreznih obveznika. Isto tako, branio se da je policajka njega napala prva. A kad danas-sutra pokuša opljačkati benzinsku pumpu, branit će se da je pumpa njega napala prva. Očekujem da možemosi otkleče malo i za njega i zatraže da se islamofobnu policajku osudi jer je bila rasist prema jadničku koji je ovdje pokušao naći utočište od rata koji bukti u Maroku. I tu je, da stvar bude gora, već 13 godina! Od 2013.!
Feministice nikad nisu reagirale na taj slučaj, nisu osudile napad na policajku ni kriminalno blagu presudu. Inače se zgražaju nad svakom sudskom presudom za nasilje nad ženama kao preblagom, makar bila i 15 godina robije, ali samo ako je stradala od Hrvata i/ili katolika. No kad Hamza zakuca glavu policajke o zid pa je još malo iscipelari, onda nema priča o tome kako država štiti žene, i to one koje rade za tu istu državu i koje bi već zbog toga trebale biti, kao i njihovi muški kolege, zaštićene kao lički medvjedi. Nisu one rasisti, islamofobi i fašisti. Nije tajna zašto je tome tako. Cvilež feminističkih narikača financira se iz istog novčanika iz kojeg se financira i dolazak najgoreg nasilničkog i kriminalnog šljama iz MENA država, kojeg se i one žele riješiti. Sindikat policije je reagirao, kad već nisu Sarnavka i društvo, tražeći, posve opravdano, da se napad na policajca na dužnosti tretira kao napad na državu i da se takve poput Hamze trenutno izbaci iz zemlje. “Kako osoba bez važećih dokumenata, za kojom je raspisana međunarodna tjeralica, boravi u Republici Hrvatskoj”, pitaju se u sindikatu. To se pita svatko normalan i smatram da Vlada, resorni ministar i pravosudna tijela moraju dati jasan odgovor na to pitanje sindikata. Jer presuda je apsolutno skandalozna i o tome, začudo, postoji širok konsenzus u Hrvatskoj.
Kikiriki, koštice, zanimacija
Stranka Možemo održala je izbornu skupštinu u socijalističkom stilu, bez protukandidata za čelna mjesta u politbirou Centralnog komiteta. Svojevremeno sam ovdje kritizirao HDZ zbog takvih stvari, a i SDP se sprema za unaprijed odlučene izbore u lokalnim ograncima u travnju “kako se ne bi izazivale podjele”, pa se ne može reći da je Možemo iznimka u pogledu festivala unutarstranačke demokracije u Hrvatskoj.
Ali jesu po tome što nemaju jednog vođu nego dvoje, a po statutu stranke jedan od to dvoje mora biti žena. I da ne ispadne da je to neko moje katolibansko mišljenje, moja je supruga jutros za doručkom, dok smo to komentirali, izjavila kako je to ponižavajuće i uvredljivo za žene jer ispada da na funkciju u Možemo ne mogu doći isključivo na temelju kompetencija nego tako da im je netko rezervira i pokloni. Zanimljiva je stvar u statutu Možemo i da koordinatori mogu biti žena i muškarac, mogu i dvije žene, ali ne i dva muškarca. Što je zapravo narušavanje ustavnog načela ravnopravnosti spolova. Iako, to je relativno, jer prema onima iz Možemo, spol ionako ne postoji, to je socijalni konstrukt. Stvaran je samo rod, pa se može pretpostaviti da dva muškarca ipak mogu biti koordinatori, pod uvjetom da se jedan na dan izbora osjeća kao žena.
Za koordinatore su, naravno, izabrani Tomislav Tomašević i Sandra Benčić, što je također u tradiciji socijalizma, da se vođe ne mijenjaju dok god su živi. A na skupštini je bio i mali od kužine stranke Možemo i lider nekoć velikog i snažnog SDP-a, Siniša Hajdaš Dončić. “Koštica u bundevi je esencija, ona je dodana vrijednost. Oni dodane vrijednosti nemaju, oni su odbačena bundeva nakon Noći vještica”, ispalio je Hajdaš. Što je htio reći, nitko ne zna, no zapravo je rekao da je on sam zapravo jedna prazna tikva. Kikiriki, koštice, zanimacija, kako su nekad izvikivali ulični prodavači na Cvjetnom trgu, ispred kina Zagreb, u vrijeme kad nije bilo multipleksa. Hajdaš je svakako “zanimacija” i dokaz o razmjerima kadrovskog uništenja SDP-a pod Milanovićem, koji je iza sebe ostavio samo papke i spaljenu zemlju. Kad Hajdaš javno kaže da mu se Milanović neće miješati u posao kad postane premijer, onda vam je jasno da stvarno imate posla s potpunim antitalentom za politiku. Čak i ako zanemarimo da on stvarno vjeruje u to. SDP je sveo na prirepak aktivista iz Možemo, nakupinu činovničića sitnog zuba, a vode ga ljudi koji bi normalno trebali biti negdje u trećem ešalonu partije, koje lideri drže daleko od reflektora i mikrofona kako se ne bi izblebetali. Tužno, a još je tužnije da se SDP-ovci kojima je javljeno da odustanu od idućih unutarstranačkih izbora jer je u vrhu ionako odlučeno tko ih gdje mora dobiti tvrde da im je u zamjenu obećano mjesto u izvršnoj vlasti “kad Hajdaš postane premijer”. Ne znam kako vama, ali meni to “kad Hajdaš postane premijer” zvuči kao “kad Ava Karabatić dobije Nobelovu nagradu za fiziku”.
Redistribucija tuđeg bogatstva
U fokusu rasprave o tom događaju našla se izjava Sandre Benčić o potrebi “redistribucije moći i bogatstva”, ideja koja je već stoljećima sastavni dio političkog programa lijevih opcija, uvijek s istim katastrofalnim posljedicama. “Želimo da se moć i bogatstvo redistribuiraju, zato i trpimo ovakve napade. No mi smo pokazali da je redistribucija moguća i na nacionalnoj razini”, ispalila je.
Kad i kako su to pokazali?! A inače je genijalno kako su se toga sjetili. Posve nova ideja, nikom nikad nije pala na pamet! Nitko nikad nije pokušao ništa slično, pa idemo vidjeti kako će proći i kakav će biti rezultat!
Šalu na stranu, svi znamo da je to pokušano stotinama i tisućama puta u raznim socijalističkim društvima, pa čak u blažem obliku i u socijalizmu sklonim demokratskim okruženjima poput Engleske sedamdesetih ili Švedske osamdesetih, kad su vlasti slične današnjim zagrebačkim brutalno oporezivale bogate i rezultat je uvijek bio isti – bogate bi države postale siromašne, one siromašne postale bi gladne. Ponegdje je to pokušavano i na dobrovoljnoj osnovi, po principu komuna, ali ni jedna nije izdržala više od oko godinu dana jer bi se klasno i rodno osviješteni članovi i članice koji su htjeli uspostaviti društvo bez socijalnih razlika i hijerarhije već nakon par tjedana poklali na pitanju tko će pravedno dijeliti resurse, tko će raditi, a tko odlučivati što će tko raditi, i zbog toga čija je koja cura i čiji je zadnji komad smrznute pizze u kolektivnom frižideru.
Redistribucija, može, drugarice i drugovi iz Možemo. Ali prvo treba redistribuirati svu imovinu onih koji zagovaraju redistribuciju imovine. Počevši sa stanom od 115 kvadrata u centru Sandre Benčić, nastavljajući sa sumnjivo stečenom vilom s bazenom Kekinovih, preko brojnih nekretnina, umjetnina, zlatnih poluga i poslovnih prostora Urše Raukar koje su njezinoj obitelji nacionalizirane i redistribuirane članovima partije u antifašizmu, pa vraćene na njezin zahtjev kad smo opet došli u demokraciju i kapitalizam, preko one ušteđevine babe Rade i stanova Vilija Matule, do tri stana bračnog para Dolenec. Pri čemu je Danijeli stan koji glasi na njezino ime darovan, što je za antifašiste pošten način stjecanja, dok je zaraditi nešto bjelačka i heteroseksualna privilegiranost.
Redistribucija je samo ljepša riječ za pljačku, a onaj tko nasjeda na to nije pametniji od onoga tko uplaćuje nigerijskom princu. I uvijek se obećava da će se oteti bogatima da bi se dalo sirotinji, a na kraju se uvijek otme svima koji nisu dio bande da bi se dalo onima koji “redistribuiraju”. To smo, uostalom, vidjeli u Zagrebu: lokalni porezi, koje plaćaju svi građani, podignuti su do zakonskog maksimuma, što je u kampanji pravdano time da će se taj novac dati potrebitima, a nakon što su zajahali na vlast, novac dijele svojim prijateljima iz udruga, koji su ti koji su stvarno privilegirani. Možda je to ono na što misle kad kažu da su u Zagrebu dokazali da redistribucija funkcionira?
Isti recept, drugi rezultat?
Bio bi red da ekipa iz Možemo prijeđe s riječi na djela i počne redistribuirati svoje, pa ako se to pokaže dobrim, neka onda prijeđu na redistribuiranje tuđeg. Da stanu iza onoga što govore, da ulože vlastiti novac u vlastite ideje. Ali svi ti “redistributori”, ma kako bili imućni, uvijek smatraju da su oni čije bogatstvo treba redistribuirati siromašnima makar malo bogatiji od njih, ali baš nikad oni sami nisu. Nikad nitko od njih nije, u kršćanskom duhu, odlučio redistribuirati sirotinji svoju imovinu. Bilo bi vrijeme da nam kažu, s obzirom na sve neuspjehe (uglavnom katastrofalne i praćene milijunima mrtvih) koje je idiotska ideja redistribucije bogatstva doživjela od Francuske revolucije do New Yorka 21. stoljeća, što kane promijeniti u originalnom receptu redistribucije kako ovog puta ne bi završilo kao i svaki put prije toga.
Zamislite, dakle, da imate model aviona koji se ili srušio ili je bio prisiljen prisilno sletjeti prije negoli je dosegnuo cilj na baš svakom letu, uz velik broj ljudskih žrtava. Biste li se usudili letjeti takvim avionom, i to zato što vas kompanija koja ga prodaje uvjerava kako je zapravo genijalno zamišljen pa mu treba dati još jednu šansu? Pritom, kompanija vam ne može reći što su ovog puta promijenili kako se ne bi dogodila katastrofa, u biti vam kažu da ne znaju u čemu je problem i zašto se njihov avion stalno ruši, ali žele pokušati ponovno, s vama kao zamorcem. A ako ne želite, onda ste fašist.
Uglavnom, oni vjeruju da mogu uspjeti tamo gdje su svi njihovi brojni prethodnici bijedno propali, a da nikad nisu ni pomislili da sam dizajn ima ugrađenu fundamentalnu i nepopravljivu grešku koju je nemoguće zaobići. Po tome su slični alkemičarima iz srednjeg vijeka koji su pokušavali iz blata dobiti zlato, često uz smrtne posljedice – doduše samo za sebe, ne i milijune drugih – a da im nikad nije palo na pamet da ne samo da postoji razlog zbog kojeg to nije moguće nego i da bi zlato, kad bi ga se moglo jednostavno dobiti iz blata, vrijedilo upravo koliko i blato i nimalo više.
Taj model aviona zove se “socijalizam” i temelji se na ideji redistribucije koju zastupa Možemo. Ta se ideja pak temelji na idiotskoj ekonomskoj filozofiji da je bogatstvo jedan veliki kolač, pa ako netko uzme veći dio, onom drugom ostaje manji. To je ekonomska filozofija nepismenog seljaka iz Ravnih kotara iz pretprošlog stoljeća, koji zna da je njiva velika koliko je velika, krumpira rodi koliko rodi, pa ako netko pojede više krumpira, onaj drugi ostane gladan. Djeluje na prvi pogled logično, ali na prvi pogled i zemlja djeluje ravna.
Ideja o redistribuciji jedna je od najopasnijih u povijesti, na njoj se temelje i nacionalsocijalizam i komunizam. Komunisti smatraju da bi neki drugi imali više kad bi neki drugi imali manje i da, kako Benčić kaže, mogu osigurati dobar život svima, doslovno svima, a ne “samo nekima”. To je vrlo drska laž. Niti jedna država nikad i nigdje nije osigurala dobar život svima, niti je to posao države, njezin je posao osigurati uvjete u kojima svatko može slobodno živjeti i ostvariti svoj maksimum. Perpetuum mobile nije moguć ni u ekonomiji kao što nije moguć u fizici. Redistribucija može dati pozitivne rezultate kratkoročno, na nekoliko mjeseci, najviše godinu ili dvije, a nakon toga slijedi neminovan pad u spiralu bijede.
Njegovo smeće nije bilo laž
Svojevremeno se Tomašević pohvalio time kako je podigao kreditni rejting Zagreba za dva stupnja, zaboravivši reći da je tijekom pandemije taj rejting spušten, kao i svim gradovima i državama svijeta, da bi kasnije bio dignut na prethodnu razinu. Ali sad kad je objavljeno kako je kreditni rejting Hrvatske podignut na vrlo visoku A razinu, to odjednom ljevici nije važno. Ne da nije važno, to je zavjera.
Prije negoli počnete njurgati da je to pakleni plan banaka kojim će nas samo više zadužiti – stvar je u tome da se kamata na hrvatski dug, kao i dug svake države na svijetu, mijenja stalno kako se dug reprogramira, odnosno kako idu nove emisije državnih obveznica. Ne tako davno, dok je Milanović bio premijer, Hrvatska je za servisiranje svog duga plaćala oko 10 do 11 posto svog državnog proračuna. Ukupnog.
Dakle, od vaših deset poreznih kuna jedna je odlazila na kamate za dug. Izdvajanja za kamate bila su među najvišim stavkama rashoda, često opisivana kao “najveći uteg” proračuna. Prema podacima o izvršenju proračuna, rashodi za kamate su 2015. godine bili izuzetno visoki, što je bio rezultat rasta javnog duga tijekom Milanovićeva mandata. Ukupni rashodi bili su 118,9 milijardi kuna te godine, od čega je oko 20 milijardi otišlo na kamate. Milanović je Hrvatsku, kao premijer, zadužio za 70 milijardi kuna. Javni dug je odletio u nebo, a o njemu se kao o problemu počelo govoriti tek kad je premijerom postao – Plenković. Pa je on i optužen za njega!
U to vrijeme bili smo u kategoriji “smeća” (“junk”), kamo smo dospjeli upravo u Milanovićevu mandatu. “Smeće” znači da nitko ozbiljan nije ulagao u Hrvatsku, samo lupeži koji su došli maznuti pare na mutno i pobjeći. Danas Hrvatska ima bolji rejting nego Italija, Mađarska, Bugarska, Cipar, Grčka, Poljska ili Rumunjska. Zato je trošak za kamate danas višestruko manji, a taj novac, umjesto stranim kreditorima, ostaje državi i građanima.
No ako pitate Milanovića, to je sve nebitno, to se sve dogodilo samo po sebi i to ne mijenja standard građana. “Taj rejting ne znači ništa. Ono što je bitno jest kako se zadužuješ i po kojoj cijeni. Možeš imati rejting AAA, a da su kamate šest posto i BB da su kamate tri posto”, rekao je Milanović. To je jednostavno laž. Cijena državnog duga izravno je vezana upravo na kreditni rejting koji daju agencije. Ali da Milanović laže, nije ništa novo. Nije ništa novo da mu mnogi vjeruju upravo zbog sposobnosti besramnog i beskrupuloznog laganja. Istine radi, za njegova je mandata Hrvatska cijelo vrijeme bila u dubokoj recesiji i brojila je gotovo 400.000 nezaposlenih, dok je ostatak svijeta već potpuno izašao iz svjetske krize iz 2008. I sad on palamudi s Pantovčaka i relativizira sve ono pozitivno što je za Hrvatsku nastupilo kad smo ga se riješili. Zavist, demagogija ili ludilo?
Mudžahedini nisu bili prijatelji
Izraelski veleposlanik u Hrvatskoj Gary Koren u intervjuu za Hinu prije desetak dana pozvao je Hrvatsku da prekine diplomatske odnose s Teheranom i provede sigurnosnu provjeru osoblja iranskog veleposlanstva u Zagrebu jer bi među njima moglo biti “špijuna” Revolucionarne garde koja se u EU-u smatra terorističkom organizacijom.
Istina, moglo bi, no izvan je diplomatskih običaja da se veleposlanik jedne države miješa u odnose s drugom državom, makar one bile u ratu. A špijunaža je manje-više smisao postojanja veleposlanstava. Na pitanje o Zoranu Milanoviću, čije su izjave na tragu najcrnjeg antisemitizma, Koren je rekao da ga neće komentirati jer veleposlanici ne smiju biti dio unutarnje politike, naglašavajući pritom da poštuje sve hrvatske institucije.
No Milanović mu nije dao diplomatski odgovor, na što bi svakako imao pravo, nego se postavio kao trnjanski štemer wannabe, rekavši: “Braco, nije ti ovo Tel Aviv, ovo je Zagreb. …
Što je ubijanje u Gazi nego terorizam i što je iživljavanje izraelskih vojnika kravmagaša nego terorizam? Međutim, kad je u pitanju Europa, Iran u Europi teroristički ne djeluje”, rekao je Milanović. Istine radi, ubijanje u Gazi posljedica je agresije Gaze na Izrael i masovnog pokolja i otimanja izraelskih civila, na što se Milanović – kao i svi ljevičari svijeta – nije osvrnuo jer smatra da Židovi to zaslužuju. No o tome možemo raspravljati, a o tome djeluje li Iran u Europi teroristički ne možemo.
Svatko imalo upućen zna da ne samo da Iran djeluje teroristički posvuda nego da je i glavni sponzor islamskog terorizma koji je prevalentan u EU-u već desetljećima, otkad su Crvene brigade, Frakcija crvene armije i slični zbog pada komunizma u SSSR-u nestali sa scene. Iran djeluje preko proksija, tako da ga je teško izravno povezati s terorizmom. No može li nam Zoki objasniti, ako nema saznanja da se Iran ikad bavio ikakvim terorizmom na europskom tlu, tko je dovlačio mudžahedine u Bosnu da kolju Hrvate tijekom rata? Nikad čuo? Tijekom rata, a i danas, Izrael nam je slao oružje, iako nikad službeno, a Iran mudžahedine i sad su nam Židovi neprijatelji, a Iranci prijatelji? A od koga kupujemo dronove, rakete Spike i tako dalje? Što je strojnica Ero nego izraelski uzi?
Milanović sve više kao Vučić
A što se Milanovićeva busanja u prsa, da ne kažem nešto prosto, tiče: kad se već štemerski postavlja prema Korenu, kojeg zove “taj neki činovnik iz Tel Aviva” i krsti Židove bacilima, u stilu Goebbelsa, neka se sjeti da je Koren bio časnik u izraelskoj vojsci i da je aktivno sudjelovao u ratu u Libanonu. Milanović je pak u ratu prodavao usisavače. Drugim riječima, nije sporno tko bi kome prodao ciglu, ako ćemo se već igrati uličarski. I sigurno Milanoviću ne bi bila prva.
Takvo Milanovićevo ponašanje zapravo sve više podsjeća na Vučića, uz istu dozu demagogije. Svi su mu izdajice i lopovi osim njega, naročito HDZ, EU mu smrdi, Zapad kao takav mu zaudara, Rusija mu miriše i, kao i u Srbiji, gdje je Vučić unatoč ekonomskoj katastrofi i međunarodnoj izolaciji u koju je uveo zemlju nevjerojatno popularan, Milanovićevu popularnost ne može narušiti ni to što je međunarodno posve izoliran – osim unutar rusko-srpskog polusveta – a ni to što kao premijer nije bio ni sjena Plenkovića. Pa tko je on da kritizira rezultate ove vlade, koja možda nije bogzna što, ali je u odnosu na onu njegovu svemirski brod? Ako SDP i Možemo žele doći na vlast pričama o tome kako se u Hrvatskoj loše živi, onda su u velikoj zabludi!
I sad, taj i takav Milanović pokušava optužiti i HDZ i Plenkovića i Anušića za to što Srbija ima hipersonične kineske rakete! Isti onaj Milanović koji se hvali da je vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske! Pa, braco, ako je Anušić imao izvješće obavještajne službe na svom stolu, imao si ga i ti! Samo ga možda nisi čitao! A što se PZO-a tiče, zabranio si vojnu suradnju s jedinom zemljom – uz njenog saveznika preko oceana – koja ima učinkovite PZO sustave! Svojom naci-izjavom o židovskim bacilima uspio je spriječiti Hrvatsku da nabavi nešto učinkovito od bilo jednih, bilo drugih. Eh, da, on bi nešto rusko, kaže. A kroz to nešto rusko Amerikanci i Izraelci prošli su kao nož kroz putar i u Venezueli i u Iranu, kao da ne postoji! No glavno da se on duri jer Anušić kupuje obrambene sustave u Izraelu! Iz “moralnih razloga”, je li, civili u Gazi i te priče. Civili u Ukrajini, to nikom ništa, Rusi su košer, Rusi su sila, Rusi su cool. Sve je to jasno, samo nije jasno zašto dio hrvatske “suverenističke desnice” podržava Milanovića.
Autor:Marcel Holjevac/7dnevno
