Posljednji porfirijanac Hrvoje Zovko
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 25 Ožujak 2026 19:07
Na spomen Porfirija Perića svakom zagrebačkom poštenom salonskom ljevičaru zapne knedla u grlu. U Večernjem listu predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko piše svojevrsni nekrolog naivnosti i gluposti zagrebačkih porfirijanaca, kluba obožavatelja lika i djela tadašnjeg zagrebačkog mitropolita. Pet godina nakon što je miljenik zagrebačke špice pokazao prave zube i bradu.
Nikome nije lako kada se idol prometne u nešto drugo. Iako od 2021., kada Porfirije odlazi iz Zagreba i dolazi na čelo Srpske pravoslavne crkve, pokazuje kakav je zapravo, Hrvoju Zovku postalo je tek 2026. jasno.
On se tekstom u Večernjaku i službeno oprostio od ostataka melankolične reminiscencije lijepih zagrebačkih kružoka za odabrane i progresivne s najdražim im mitropolitom…
Porfirije je u očima budalastih salonskih ljevičara sa zagrebačkom adresom bio hodajući svetac, kul lik, pravoslavni Mahatma Gandhi, John Lennon, Štulić, Vlado Gotovac – sve u jednom.
Obožavanje prema Porfiriju bilo je veće nego prema bilo kojem domaćem nadbiskupu, pa makar to bio i Franjo Kuharić koji usred strašne srpske agresije Hrvatima govori o oprostu ili pak Stepinac koji se služi raznim lukavstvima da u onom četverogodišnjem užasu spasi kojeg Srbina ili Židova.
OK, porfirijanci su si našli novog omiljenog mitropolita. Pardon, nadbiskupa, no to ovdje nije tema.
Patrijarh koji okuplja
Najodanija groupie našeg zagrebačko-ljubljanskog mitropolita bila je Rada Borić koja Katoličku crkvu prezire, no s autokefalnom Srpskom pravoslavnom crkvom nema većih problema.
Kada je 2021. Porfirije napustio Zagreb i preuzeo Beograd, Borić je za Novosti u članku pod naslovom „Patrijarh koji okuplja“ rekla:
– Vladika koji je okupljao bit će i patrijarh koji okuplja. Odlazak mitropolita iz Hrvatske, posebice za onu Hrvatsku koja je otvorena, spremna na dijalog, na susret s drugima i drukčijima, osjetit će ljudi koje je sretao na različitim događanjima, s kojima je razgovarao, a ponajprije oni koje je okupljao na zajedničkim druženjima u razgovorima koji propituju naše vlastite “čvrste stavove”, u susretu s ljudima koje možda ne bismo nikada sami upoznali. “Porfirijanci”, kako smo se nazivali, a koje je magnetom svoje osobnosti privlačio, bile su osobe često različitih, a opet dubinski sličnih razumijevanja o tome kako bi naša zajednica trebala izgledati: tolerantnija, uključivija, empatičnija, solidarnija – kaže aktivistkinja i saborska zastupnica Rada Borić.
I njezina sestra Nada Beroš nije bila ništa manje platonski zaljubljena u Porfirija. I Vesna Pusić je priznala da ju je omađijao.
Porfirije – čovjek koji ima kičmu?
“U Beogradu će stolovati nadpastir koji i razumije i voli Hrvatsku”, istaknuo je za Novosti, po odlasku Perića, Drago Pilsel.
– Što se tiče odnosa unutar Srbije, bilo je nekorektno od mnogih medija govoriti o njemu kao Vučićevom čovjeku i kandidatu s kojim bi Vučić bio najsretniji. Ja ga znam jako dobro, tako da je govoriti o njemu kao o sretnom izboru za vlast u Srbiji promašeno jer je Porfirije čovjek koji ima kičmu i koji će se savijati samo pred Bogom – naglašavao je Pilsel.
Pilsel je očito precijenio svoje poznavanje Porfirija jer je ovaj iz Beograda postao Vučićeva političko-svjetonazorska desna ruka. I kičma.
Što se ono na Dinari sjaji
Naslagale su se godine od 2021. i odlaska iz Zagreba tijekom kojih je Porfirije dokazao da je sve suprotno od onoga što je propovijedao zaljubljenim zagrebačkim šiparicama, porfirijancima.
Možda su ga zamijenili? Oteli? Možda je ovo neki drugi Porfirije? Od brade je teško raspoznati, sigurno se motalo porfirijancima po glavama.
A iste su glave godinama ranije mogle vidjeti kako se iza Porfirijeve brade – usta otvaraju na „Što se ono na Dinari sjaji“.
Na to se nisu osvrtali, kao što zaljubljene klinke zanemaruju prve naznake lošeg karaktera kod frajera.
Ipak je samo otvarao usta. Možda i malo mumljao melodiju. No sigurno glasa nije pustio, pa je OK.
Beogradski patrijarh
Nakon izbora za patrijarha, slika se brzo počela mijenjati. SPC pod njegovim vodstvom odlikuje Milorada Vučelića, jednog od ključnih propagandista Miloševićeva režima.
Porfirije podržava zabranu Pridea u Beogradu i LGBT agendu naziva zlom.
U javnost izlaze i snimke na kojima o ženama govori riječima poput “bijedo” i “jadnice”. Reakcije postoje, ali ne iz Zagreba.
Istodobno se u Sloveniji otvara ozbiljan slučaj protiv njega zbog optužbi za težak mobing nad čovjekom koji je ukazao na knjigovodstvene akrobacije tamošnjeg SPC-a.
Prosvjede protiv vlasti u Srbiji naziva “obojenom revolucijom” i preuzima rječnik kojim vlast delegitimira prosvjednike. Studente i prosvjednike svodi na instrument “centara moći sa Zapada” i time otvoreno staje na stranu Vučićeva režima.
Posljednji porfirijanac
Posljednji koji se očito još držao za Porfirijeve imaginarne skute je predsjednik HND-a Hrvoje Zovko, koji tek 2026. urbi et orbi u Večernjaku raščišćava odnos sa svojim nekadašnjim idolom.
Kap koja je prelila čašu ovom borcu za pravdu jest slovenska presuda kojom je dokazano da je naš fini i inkluzivni Porfirije godinama, i to prije odlaska u Beograd, dok je po Zagrebu drobio budalaštine, maltretirao već spomenutu i presudom utvrđenu žrtvu mobinga.
Eno mu i neki skandal u Srbiji.
Zovko je valjda posljednji, ne Mohikanac, nego porfirijanac, koji je nakon pet godina otkako Porfirije pokazuje pravo lice odlučio raskrstiti s ovim pravoslavnim velikodostojnikom.
Pritom je zaboravio da su postojali pametniji od njega, sestara Borić/Beroš i sličnih, koji su puno prije vidjeli lice i naličje gospodina Perića.
Zovko i njegovo parapolitičko tijelo zvano HND nisu ni zucnuli kada je novinar Marko Jurič osuđen na zatvorsku kaznu jer se satirično osvrnuo na snimku Porfirijevog pjevanja, pardon otvaranja usta, na četničke pjesme.
Satira je dozvoljena nama, ne njima! – uskliknuo je Zovko i zaspao snom pravednika, sanjajući milog Perića kako skakuće po oblacima dok se porfirijanci oko njega drže za ruke i pjevaju song iz „Jalte, Jalte“.
Vuk u janjećoj koži
Iako se Pilsel hvalio kako dobro poznaje Porfirija, iste 2021. netko tko nije bio u famoznim kružocima, Zlatko Hasanbegović, rekao je ono što su svi ovi pametnjakovići, koji su ispali svjetski naivci, mogli i trebali znati:
„U stvarnosti, kao i svi patrijarsi SPC-a u proteklih stotinu godina, biran je kao eksponent konkretne srpske državne politike. Naši ekumenisti ne mogu shvatiti da kad raspravljamo o SPC-u, nikada ne raspravljamo o međuvjerskim odnosima, nego o odnosima snaga u jednoj par excellence političkoj ustanovi, ključnom elementu srpske državne ekspanzionističke politike.”
„Porfirije Perić je izabran kao osobni eksponent srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. To je jedna njegova politička pobjeda nad onim oponentima koje ima, koji su jedini njegovi ozbiljni oponenti njegovoj vladavini, iz SPC-a”, rekao je.
„SPC ima lice i naličje, janjeće lice za neupućenu hrvatsku političku intelektualnu scenu u liku mitropolita Perića, i vučje lice koje osjećaju na svojoj koži svi koji su na udaru srpske modificirane politike teritorijalne ekspanzije koja se sada zove ‘politika srpskog sveta’ – na Kosovu, Crnoj Gori i BiH”, kazao je Hasanbegović.
Spomenik vlastitoj gluposti
Zagrebački porfirijanci i onaj koji se tek 2026. polio hladnom vodom i shvatio da je isti Porfirije sa zagrebačke špice isti onaj koji je zadnjih pet godina eksponent Vučićeve politike, trebali bi preuzvišenom Periću u Margaretskoj dići spomenik i potom ga premjestiti u Muzej prekinutih veza.
Kao spomenik vlastitoj gluposti.
I ponoviti onu lekciju iz povijesti o četnicima koji su se preobukli u partizane.
U Perićevom slučaju – obrnuto. Samo u očima naivaca.
Vlatka Polšak Palatinuš/narod.hr
