Bura je prošla, ali se burna vremena nastavljaju
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 08 Travanj 2026 16:00
Umjesto tri marčanske bure, u ožujku ih je bilo trinaest, a neke se prelile i na travanj, pa je početkom Velikoga tjedna bilo i vjetrova preko sto na sat. Utješna je informacija da na Jupiteru pušu vjetrovi 450 na sat. Do Jupitera ljudi još nisu došli, a i što će ondje, ni do Marsa, a do Mjeseca pješače svakih pedeset godina.
Camino. Navodno su na Mjesecu bili šezdeset devete, a stupanje prvoga astronauta snimio je nepoznati Mjesečar.
Let lađe s ljudskom posadom u Velikom tjednu bijaše barnumski najavljivan, kao: nikada ljudi nisu bili tako daleko u svemiru, što je izvanzemaljce nasmijalo. S pravom, svemir je, dame i gospodo tako velik i kaotičan da mu ime sve-mir nikako ne paše, a čovječanstvo je tek malo povirilo u tajanstveni beskraj. I tko bi uopće u svemiru želio Zemljane, dokazana nemirna i ratoborna bića, nepouzdana, razuzdana, pomamna i nerazumna, toliko stupidna da pile granu na kojoj sjede.
O takvima je bilo riječi u uskrsnim porukama, osobito o aktualnim krvavorukima, koji su Urbi et orbi preveli u Ubij i orobi. Predvođeni trima suvremenim luđacima pucaju i razaraju na sve strane, prijete, ucjenjuju, otimaju i ubijaju. Znate o kojem trojstvu govorim. Nisu stali ni u Velikom tjednu, papu Lava ne slušaju jer ga se ne boje, nema ni nuklearno ni konvencionalno oružje, pa nije opasan, što je shvatio i Staljin u svoje vrijeme. Jedino što su krvavoruki naučili iz Svetoga pisma je ona rečenica „Pustite k meni malene“, ali sa značajnim obratom: pustite k nama djecu, da ih pobijemo, te će biti zabilježeno da je američko-izraelska agresija na Iran započela ubojstvom stotinu i pedeset djevojčica, što je već namjerno zaboravljeno, o djeci u Gazi da ne govorim, kao i o ukrajinskoj djeci stradaloj u ruskim napadima.
Kolateralne žrtve u tom dijelu svijeta su katolici, i kršćani uopće. Oni na Zapadnoj obali, oni u Libanonu, katolici posebno u Americi, gdje ih Trump ne želi na uskrsnom slavlju u pentagonskoj kapeli, srdit na Vatikan jerbo mu ne ide niz dlaku, štoviše, „američki“ Papa zgrožen je američkim predsjednikom i njegovim besmislenim ratom. A sve više i people of America, koji prosvjeduje, kao uostalom i židovski prosvjednici u Tel Avivu. U Americi se nešto bune i generali, pa ih Don smjenjuje, vrlo neobično, vele analitičari – usred rata. Novost, za razliku od Staljina koji je generale maknuo prije rata, ili onoga „našeg“ koji ih je izbrisao poslije rata, pakosno umirovio generale pobjedničke Hrvatske vojske.
Hrvatska se aktualna politika drži pomalo rezervirano, zabrinuta ipak za mogući nedotok nafte i globalnu krizu, iako novaca još nešto ima, pristiže i dalje iz Unije, a mogao bi i iz Srbije da smo malo pametniji, a nismo, tek Andrija Hebrang podsjeća da nam Srbija do dana današnjeg nije isplatila ni dinar, ni lipu ni cent za ratnu štetu. Dotle Šešelj već najavljuje novi rat, u koaliciji Srbije i Mađarske, s istim ciljevima kao i u prošlom – oduzimanje Hrvatskoj svih teritorija osim „kajkavskih“ – njih prepušta Sloveniji. Znači ipak svih.
Mi se sporo ali dostižno, valjda, pripremamo za obranu doma i domovine, a u očekivanju pravoga rata vodimo kulturne ratove. Na tom smo polju ponešto rastreseni, nije jasno, ha, koja strana preteže. Dok stanoviti Stevo sa zagrebačkoga Fakulteta političkih znanosti, da ne velim nauka, tvrdi da je u tijeku desničarska kulturna ofenziva, u zbilji mi to ne vidimo, ali opažamo pilu naopako, to jest da je već godinama i desetljećima ofenziva uglavnom završena, ali ljevičarska, „kulturna“, koja je mudro znala iskoristiti prostor, ponuđen joj iz desnoga centra. Uz pomoć sličnih joj medija. Pa me tako pomalo zaprepastila točna dijagnoza postavljena nedavno – u medijima, to jest u jednom dnevnom listu, gdje novinar Žarko Ivković piše članak pod naslovom Ljevica je ukrala hrvatsku kulturu. Ne može točnije. Premda se klonim citata, citiram: „Zatvoreni krug institucija, povjerenstava i medija, koji filtriraju relevantnost. Taj filtar naginje u lijevo, i to agresivno…“ Sažeto, istinito, kao da je s portala HKV-a, gdje se iste ili slične ocjene mogu naći svakotjedno, s primjerima iz polja književnosti, filma, pa i kazališta. Osobito iz književnosti, gdje pisci koji u javnim istupima neoprezno daju do znanja da ne pripadaju ljevici – bivaju ekskomunicirani, o njihovim se knjigama jednostavno ne piše, njihove se knjige prešućuju i na nacionalnoj televiziji, gdje godinama izvjesna dama preporuča samo strance ili tuzemne duhovno raseljene osobe. Agresivno, da. Pa se samo ljevičarski pisci, u nekim slučajevima i otvoreno protuhrvatski, nude za prevođenje na europske jezike. Nije im to dosta, nego prema Europama „komuniciraju“ navodnu i nepostojeću ugroženost (kao i izvjesna manjina), što uvijek pali. To jest, prikazuju se kao disidenti u valjda autokratskoj, ako ne i totalitarnoj modernoj hrvatskoj državi.
U potonjoj prikazbi pomažu im naveliko i različite srodne udruge, kojima je zadaća cinkanje, drukanje i opanjkavanje Hvatske, što se onda nađe i u izvješćima o lošem hrvatskom stanju, pisanim na podlozi dostavljenoj – iz Hrvatske, nego hhskako bi doznali. A što radi hrvatska politika, ne samo resorna? Ma bogato financira one koji opanjkavaju Hrvatsku, financira idiotske projekte, možda vidi da su idiotski, ali neka se nađe. A zašto to radi? Pa iz blesavoga straha, odnosno bavi se mitom, podmićivanjem onih koji ju ne vole, ne bi li se malo smirili. Ali ne, s tim novcem postaju još agresivniji.
Tako je to u Hrvatskoj. A osim tzv., kulturnih ratova, ima i bitaka izrazito političkih, novih i starih pa obnovljenih saveza, kao recimo aktualni slučaj približavanja Hrvatske seljačke stranke Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ako ste pratili (a niste) moja stara nagnuća prema HSS-u, možete zaključiti da sam zadovoljan. S tim u svezi (recite mi ako se ponavljam) moram podsjetiti da nisam tek jedan od onih koji su sudjelovali u rađanju HDZ-a, nego gotovo istodobno u pokretanju domovinskoga HSS-a. Sudionik onoga prvog i nevelikoga skupa u vili Nede Prpić: svega nekoliko ljudi: gospođa Prpić. Nikola Novaković, Stjepan Radić i nekoliko nepoznatih mi ljudi iz iseljeništva. Ali je sastanku nazočan toga 20. studenoga 1989. i Dražen Budiša, kao i ja pozvan i dozvan takoreći u ulozi neutralnoga savjetnika, jer mi smo svoje stranke već imali i pokrenuli. Kako bilo, HSS je ubrzo počeo djelovati. Stvorila se i frakcija. Tuđmanu je bilo stalo da se probuđeni HSS približi HDZ-u, ako ne cijeli, onda dio. Pa je bio vrlo zadovoljan kada sam mu donio na pladnju tzv. kašinsku grupu s dr. Stojanovićem, kako i ne bi. Uostalom, i Tuđmanova i moja obitelj bile su haesesovske, a to se ne zaboravlja. Novi stari HSS imao je uzlet nakon Tuđmanove smrti, sedamnaest mandata u Hrvatskom saboru i Zlatka Tomčića, sklonog inženjeringu. Prošlo je vrijeme Stipca i Pankretića, nakon uzleta slijedio je pad, ali se najveća nevolja dogodila u nedavno doba lijevoga dečka iz Kremšnitgrada, kada su mnogi napustili HSS i pojavilo se nekoliko stranaka s HSS-om u imenu., te dodatcima. Sada bi se, po najavama novoga i nelijevoga predsjednika svi HSS-i trebali opet združiti i vratiti prirodnim pozicijama, pa, znači i desnom centru. Dok lijeva oporba kmeči o žetonima.
Toliko za danas, pišem ovo na Uskrsni ponedjeljak. Mak i Tor zadovoljni, vrijeme je lijepo, sunčaju se, a još početkom Velikoga tjedna pitao me je Mak, smrznut ujutro, kada ćemo kititi bor. Bura je prošla, ali se burna vremena nastavljaju. U stilu burne hrvatske povijesti. Na jednu je dionicu podsjetio film o Nikoli VII. Zrinskom. Vrlo zagonetno, naime, čini se privatni film, o kojemu nisam previše saznao. Ako je dobar, dobro je. Ako nije, tema je „potrošena“. Netko je u novinama spomenuo da bi HTV mogla snimiti seriju, kada bi uopće nešto snimala, nizanku o najvećoj državničkoj osobi u hrvatskom 17. stoljeću. A scenarij mogu lako napisati, to više što je prije nešto godina objavljen moj roman „Samo sreća, ništa drugo“ o Nikoli VII., promoviran (i) u Čakovcu, o čemu nije bilo riječi ni tada ni sada. O hrvatskim nizankama u ovo doba može se reći „Samo nesreća, ništa drugo“.
