Zdravko Gavran: Izraelski, američki i iranski razlozi za nastavljanje sukoba
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 14 Travanj 2026 13:06
Čak 61% anketiranih Izraelaca protivi se prekidu izraelskih vojnih aktivnosti spram Iranu, pokazalo je istraživanje INSS-a, čije je rezultate danas prikazao izraelski list Haaretz. Istodobno, u vrlo velikoj mjeri, sa 69%, Izraelci iskazuju potporu nastavku vojnih operacija protiv Hezbolaha u Libanonu.
U pogledu Irana, 73% anketiranih Izraelaca očekuje da će se borbe nastaviti (ako i bude postignuto mirovno rješenje) u roku od jedne godine, pokazuje istraživanje. Koji su razlozi takvih postavljanja među Izraelcima odnosno Židovima, o čemu ona svjedoče? Zašto takva raspoloženja prevladavaju i na protivničkoj strani? Zašto SAD ne odustaje, unatoč svijesti u Bijeloj kući da je s krivim strateškim procjenama krenula u višetjednu kampanju zračnih napada na Iran?
To istraživanje ilustrira s jedne strane opće stanje u kojemu se Izrael nalazi već desetljećima, a s druge strane akutno stanje kakvo se oblikovalo od napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. do danas. U međuvremenu je došlo do izraelske vojne protuofenzive i silovitih, brutalnih bombardiranja i progona stanovništva na području Gaze. Što je uskoro izazvalo i reakciju Hezbolaha te novi niz vrlo neugodnih udara Izraela na nj, a i Hezbolahovih protuudaraca. Lani su američke i izraelske snage bombardirale neke, za nuklearni program i protuzračnu obranu strateški važne lokacije u Iranu. Ove godine, 28. veljače, započela je dosad neviđena i dotad gotovo nezamisliva kampanja američkog i izraelskog bombardiranja i raketiranja tisuća ciljeva u Iranu. Na što je Iran reagirao napadima raketama ili dronovima na određene lokalitete u Izraelu, na američke baze i objekte na Bliskom istoku te na određenu infrastrukturu po arapskim zemljama koje imaju američke baze (iako nisu dopustili njihovu uporabu sada protiv Irana!) odnosno održavaju bliske odnose sa SAD-om. Naposljetku, Hezbolah se iz solidarnosti uključio u gađanje Izraela projektilima, na što je izraelsko zrakoplovstvo silovito uzvratilo, dok su izraelske kopnene snage krenule u privremeno ili možda trajno zauzimanje južnog područja Libanona.
U međuvremenu su se Sjedinjene Države dogovorile s Iranom, prošli tjedan, o dvotjednom primirju, kako bi se dalo vremena diplomaciji i eventualno pronašlo sporazumno rješenje za neriješene prijepore koji su i izazvali ovaj rat ili su otad izronili kao najveći – pri čemu se misli na kontrolu plovidbe kroz Hormuški tjesnac koju je nedavno uspostavio odnosno još ju uspostavlja Iran. No mirovni dogovor nije zatim postignut na pregovorima u Islamabadu, zbog nuklearnog programa i režima u Hormuškom tjesnacu, iako je ostvarena suglasnost ili su približena stajališta u ostalim točkama. Kada bi SAD uspio sklopiti mirovni sporazum s Iranom, Izrael bi se našao pod velikim pritiskom da i sam ’vrati mač u korice’.
Mirovno rješenje nije više moguće doke bar jedna od dviju strana ne bude ’pacificirana’
No mirovno rješenje ’na pola puta’ ne odgovara Netanyahuu i njegovoj koalicijskoj vladi. Ali ono više, s djelomičnim učincima dosadašnjih ratova protiv Hamasa, Hezbolaha i Irana, a pogotovu ne s neotklonjenim pojačanim rizicima, ne odgovara općenito ni Izraelu kao nadstranačkoj cjelini.
Mira na Bliskom istoku ne će biti dokle bar jedna od dviju strana ne bude ’pacificirana’, mora se ustvrditi. Jedna je strana Izrael, a druga je strana složena: sastoji se poglavito od Irana te od Hamasa i Hezbolaha, a onda dolaze na red i proiranske paravojne organizacije u Jemenu, Iraku i Siriji, naime organizacije koje zapadne sile uglavnom smatraju terorističkima.
Iran je u bombardiranjima pretrpio silno veliku štetu u svojoj obrambenoj, zapovjednoj i ostaloj infrastrukturi. Ali i dalje može razvijati svoj nuklearni program, ispaljivati stotine, ako ne i tisuće balističkih i krstarećih rakete na Izrael te koliko-toliko podupirati Hezbolah, Hamas, koji jesu kopneno neposredna ugroza miru i sigurnosti Izraela – koji više ne pomišlja na izlaženje ususret Palestincima ni ostvarenju palestinske države na području između Libanona, rijeke Jordan, Sredozemnog mora i Sinaja. Ostaviti Iran da se sada u miru oporavlja i ponovno naoružava te da ekonomski oživi i ojača, takvo što za Izrael bi značilo da u otklanjanju iranske opasnosti odnosno slabljenju i uništavanju ’osovine otpora’ (kao iranske ’strateške pričuve’) ništa bitno nije riješeno u smjeru neupitne sigurnosti i prevlasti Izraela u regiji Bliskog istoka.
Rizici od daljnjega uzajamnog nanošenja šteta i zadavanja bolnih udaraca jednih drugima veliki su, i sve veći. Rizici od širenja rata ovise o eventualnom uključivanju drugih zemalja u dosadašnje vojne sukobe. Jedna od takvih jest i Turska, čiji čelnik Erdogan upravo prijeti da će turska vojska intervenirati kako bi od Izraela zaštitila zlostavljane Palestince u Libanonu i sam Libanon…
SAD-ov ’globalistički’, Izraelov ’partikularistički’ pristup
Što Trumpova Amerika doista hoće postići na Bliskom istoku, to nam se može činiti ili posve razvidnim ili uglavnom nerazvidnim, zabašurenim. Možemo vjerovati davanim objašnjenjima, a možemo sve skupa razumjeti i po nekom sasvim drugom ključu za razumijevanje. No jedno se čini nedvojbenim: Kada bi Iran popustio SAD-u u nekim ključnim točkama (poglavito u ograničavanju svoga nuklearnog programa i dopuštanju slobodne plovidbe kroz Hormuški tjesnac, tako nam to izgleda danas), Trumpov SAD to bi prihvatio. To bi mu u ovom trenutku bilo dovoljno. Ne bi više inzistirao na drugim dugoročnim jamstvima da Iran ne će pokrenuti akciju protiv Izraela koja bi ugrozila stabilnost, a možda i opstanak „židovske države Izrael“.
Izrael se, s druge strane, ne će smiriti dokle ne učini sve kako bi skresao i u korijenu zatro iransku ofenzivnu vojnu moć odnosno sposobnost proizvodnje strateškog naoružanja.
Koliko god, dakle, SAD i Izrael desetljećima ’puhali u istu tikvu’, očito je da među njima postoje i krupne razlike bilo u geopolitičkim interesima, bilo u strategijskim procjenama, bilo u metodama i vremenskim okvirima dosezanja određenih zajedničkih ciljeva.
Sjedinjene Države imaju – i pod naoko često nerazumnim, hirovitim i nedosljednim Trumpom – i dok ratuju protiv Irana, odnosno s njime se pokušavaju izmiriti, pred očima cjelovitu ’sliku svijeta’ i američku poziciju i interese u globalnim odnosima u perspektivi odnosa snaga u 21. stoljeću. Izrael, naprotiv, ne mora se time opterećivati, ali mora voditi računa o svojoj dugoročnoj sigurnosti, prevlasti, utjecaju, pa i opstanku. SAD ima jakih razloga gledati na Bliski istok ’holistički’ odnosno ’globalistički’ i ’integralistički’, naime uzimati u obzir reperkusije onoga što sada (ne) čini i učinke za daljnje vlastite odnose s arapskim zemljama, s Turskom i Pakistanom, s Rusijom i Kinom, s Europom i Indijom, itd. Izrael pak ima jakih razloga gledati na sve ’nacionalistički’ odnosno ’partikularistički’, imajući pred očima uži rakurs od američkoga. Svemu treba dodati i to da je Trumpova Amerika ulaskom u kampanju zračnih napada na Iran dovela sebe u situaciju da bude u ratu poražena odnosno istjerana s Bliskog istoka. Takvo što jedina dosadašnja svjetska velesila ipak si ne će smjeti dopustiti…, a još uvijek nije razvidno kako može poraziti Iran ili ga natjerati Iran na diplomatsko popuštanje odnosno da prestane ugrožavati Izrael, arapske zemlje te američke baze, brodovlje i interese na Bliskom istoku… i time sebi osigurati častan uzmak.
Nemar i prijezir prema svijetu i kod jednih i kod drugih i kod trećih, ali…
Drukčije rečeno: Netanyahuov Izrael pokazao je dosad nevjerojatno visok stupanj nemara ili prijezira naspram tolikim drugim državama u svijetu, dok Trumpov SAD, koji je uvelike učinio to isto, mora ipak misliti na to da kako-tako povrati kod mnogih narušeno povjerenje. Sebičnost i bezobzirnost značajka je i Izraela kao regionalne i SAD-a kao globalne sile, no globalna odgovornost za daljnja postupanja neusporedivo je više na SAD-u nego na Izraelu. Takva je, unatoč Trumpovoj nerijetko ’neubrojivoj’ retorici, i dominantna američka svijest.
S treće strane, ni Iran se nije pokazao ’uviđavan’ spram mnogima. I on se raketno-bespilotnim udarima na energetsku infrastrukturu nekih arapskih zemalja te protupravnom blokadom plovidbe kroz Hormuški tjesnac kao jedan od ključnih međunarodnih plovnih putova pokazao spram zaljevskim zemljama i spram ekonomskim interesima cijeloga svijeta iznimno bezobzirnim. Iran već tolike godine tvrdokorno ustrajava na svom nuklearnom programu i na još nekim postavkama – na kojima, objektivno gledano, ne bi morao, pa ni trebao, inzistirati.
Vlast u Teheranu za otpor i tvrdokornu nepopustljivost – unatoč strašnim štetama za iranski narod i društvo, za vlastitu sigurnost i gospodarstvo – ima intrinzične razloge i sebe kao političke klase i sebe kao predvodnicu i upraviteljicu iranske nacije. Koliki udjel u toj svojeglavosti ima procjena iranske vojne nepobjedivosti, točnije: neosvojivosti, teško je procijeniti, ali taj je čimbenik svakako fizički ključan. No postoji i ono što je ’metafizički’ ključno! Kada i ne bi bilo tako da je Iran vojno nepobjediv, i od takve spoznaje bili bi važniji iransko-perzijsko-islamsko-šijitsko-revolucionarni anticionističko-antiimperijalistički ponos, gard, desetljećima građeni mentalitet odnosno stanoviti (i)racionalni nacionalističko-religijski ’fanatizam’.
Iran i pomoć od drugih
Dakle, iako postupanje Teherana nije ni ludo ni iracionalno, nego je i vrlo racionalno promišljeno i odvagano, racionalnost ipak nema posljednju riječ. Posljednju riječ ima volja, ponos, hybris. To uopće nije upitno, to se vidi i iz satelita. Možda iransko ponosno i tvrdo držanje ima za uporište i neku opipljivu vanjsku potporu ili obećanje važne vojne i političke pomoći, recimo od Kine i Rusije (koje su ’vetirale’ rezoluciju Vijeća sigurnosti nepovoljnu za Iran, ili od Sjeverne Koreje, koja raspolaže i nuklearnim oružjem). To je nepoznanica, ali kao čimbenik vjerojatno nije presudna za dosadašnje iransko hazardersko ponašanje. A Iran je svakako ohrabren i dosadašnjom nespremnošću zaljevskih zemalja da uđu protiv njega u rat, unatoč tomu što ih napada infrastrukturne objekte na njihovu ozemlju. Iako one za to imaju opravdane razloge, njihova suzdržanost ipak se mora razumjeti kao njihova slabost odnosno kao podlijeganje strahu pred iranskom vojnom prijetnjom i ujedno kao nespremnost tamošnjih dinastija za neopozivo svrstavanje rame uz rame uz SAD i Izrael odnosno kao kretanje u rat s ciljem pacifikacije Irana.
(Ovdje se ne razmatra tko je više ili manje u pravu, ili kakav će ishod sve skupa imati, nego se samo istražuju razlozi dosadašnjeg postupanja glavnih protagonista ovoga oružanog sukoba, stvarnih i potencijalnih.)
Razlozi za rat i dalje su tu
Svaki dakle od triju glavnih protagonista ovoga oružanog sukoba ima svoje razloge za nastavak toga oružanog sukoba – i nema, za sada, te ’više sile’ koja može te razloge obeskrijepiti. Prva etapa rata čini se da je završena neriješeno, iako je Iran pretrpio (ako je vjerovati američkim i izraelskim podatcima o broju i vrsti pogođenih ciljeva) neusporedivo veće materijalne štete od ostalih. A neriješen rezultat oružanog sukoba ne vodi k miru, kao što su pokazala iskustva mnogih dosadašnjih ratova. Svaka strana vjeruje naime da u nastavku sukoba (koji je ionako ’hibridan’, koji se vodi kombinacijom uporabe različitih sredstava, ne samo oružanih) može povećati svoje dobitke, a umnožiti neprijateljske gubitke. Te naposljetku, potraje li sve skupa dovoljno dugo, dovesti protivničku stranu do kapitulacije ili do odustajanja od rata zbog iscrpljenosti ili iz drugih razloga, recimo zbog promijenjenih međunarodnih okolnosti. Posljednji u cijelom nizu dosadašnjih poteza jests najavljena američka blokada plovila koja plaćaju pristojbe Iranu za prolazak kroz Hormuški tjesnac. To je de facto širi odgovor na užu blokadu plovnog puta. Američko, šire, nasilje u Omanskom zaljevu i Arapskom moru nad pomorskom plovidbom kao odgovor na uže, iransko nasilje nad pomorskom plovidbom u samom Hormuškom tjesnacu. Svatko čini ono u čemu sebe smatra jačim, a izbjegava ono što je povezano s većim ili velikim rizicima. Tako da je i američka kopnena intervencija na iranskom tlu za sada u najmanju ruku odgođena, zbog velikih rizika s njome povezanih, ako i nije posve otklonjena kao opcija.
Iz svega se dade zaključiti sa sigurnošću jedno: američko-izraelski obračun s Iranom ima svoje duboke razloge, koji dosadašnjim vojnim kampanjama nisu otklonjeni: za Izrael jedne, za SAD dijelom iste, a dijelom posve različite od (pro)izraelskih. Kako nam god ono što se zbiva izgledalo čudno, zbrkano i neizvjesno, i koliko god mnogi apelirali na ponovnu uspostavu mira, nije nimalo izgledno da će redovno mirnodobsko stanje biti u dogledno vrijeme obnovljeno. Prije će biti da ćemo imati dugotrajan sukob, geopolitički gledano nešto kao zrcalan rusko-ukrajinski rat, koji se vodi na istočnom rubu ’Zapada’ nasuprot ’Euroaziji’ (odnosno Rimlanda nasusprot Heartlandu), dok se ovaj vodi na istočnom rubu ’Zapada’ (ako u nj uključimo i Americi savezničke arapske zemlje) nasuprot ’kineskoj Aziji’. Veliki će se možda u danom trenutku i dogovoriti; manji će se i dotad i otad iscrpljivati u razornim ratovima i nestabilnostima.
Hrvatsko nebo
