Je li važno tko ti je brat? Ovisi tko si ti!
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 30 Travanj 2026 17:09
Hajka koja se podigla oko nedavnog gostovanja na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Idda Netanyahua – liječnika, pisca i komentatora društveno-političkih događanja na Bliskom istoku, još je jedna u nizu hajki, htio to netko ili ne htio priznati, na ime i djelo profesora Borisa Havela. Budimo iskreni. Sve drugo je – mazanje očiju.
Mnogi su se gosti predavači obraćali studentima na Havelovom kolegiju u posljednjih deset godina. Mnogi. No, nitko od njih nije bio brat izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
Borisu Havelu ovo nije prvi “prijestup” gledajući očima Uprave fakulteta. Prvi je “počinio” krajem prošle godine, sarkastičnim komentarom na svom privatnom profilu na društvenoj mreži. I u tom slučaju pokazalo se da nije toliko bitno što se piše, već tko piše. Jer, dok ljevičari na svojim profilima, primjerice, smiju otvoreno zazivati otkazivanje, linč, pa čak i smrt, i sve to bez posljedica, slobodnomisleći ljudi na nekom drugom ideološkom, političkom, vjerskom i inom spektru moraju vrlo dobro odvagnuti smiju li napisati i šalu na koju neće skočiti dežurni dušebrižnici, ili bi se trebali i kroz stvarnost, i kroz bespuća internetskog prostora kretati samo “pod ručnom”.
Biti brat – krimen?
Obično se već u ranom djetinjstvu roditelji pitaju kako je moguće da su im djeca – kao nebo i zemlja. Braća i sestre, od istih roditelja, “pod palicom” istih ili sličnih odgojnih mjera i odrasla u istom okruženju, najčešće su toliko različita da ih je ponekad, osim tu i tamo fizički, nemoguće i povezati.
Nije iznenađenje ni iznimka da u jednoj obitelji, pa tako i kad su u pitanju braća i sestre, vladaju i posve različiti politički, čak i svjetonazorski stavovi. Naša viđenja o životu oblikuju naš karakter i iskustva koja stječemo vremenom. Nitko ne živi u nečijoj glavi, ne posjeduje um drugoga bića niti vlada njegovim emocijama.
Profesor Boris Havel javno je postavio neka pitanja u ovoj sveopćoj hajci detektirajući sada već svojevrsnu političko-kliničku sliku ustanove u kojoj radi. I ja ih sada postavljam. Je li Iddo Netanyahu (p)ostao čovjek bez ikakvih kompetencija samo zato jer je brat izraelskog premijera? Jesu li mu iz glave odjednom ‘isparila’ sva znanja i ingerencija koje posjeduje samo zato jer je nečiji brat? Je li činjenica da je Iddo Benjaminov brat njegov trenutni krimen? Hoće li, u slučaju da trenutni izraelski premijer ode s tog položaja, Iddo ponovno postati globalno kvalificirani liječnik, pisac i poznavatelj prilika na Bliskom istoku?
Jesu li Iddove kompetencije na FPZG-u “zamrznute” samo dok mu je brat premijer Izraela, ili je baš zbog te krvne veze zauvijek nepoželjan govornik na tom fakultetu?
(Ne)poznata braća
Kad smo kod braće, baš mi je prije nekoliko sati “iskočio” na Facebooku iznimno zanimljiv i nezaboravan prošlogodišnji video u kojem saborski zastupnik Domovinskog pokreta Predrag Mišić govori o tome tko je bio njegov brat.
Mišić bez zadrške kaže:
“Da ne bih bio licemjer, moj brat Siniša Mišić bio je pripadnik okupatorske vojske. Nikada to nisam zanijekao, ni zatajio i oprostio mu nikada nisam”.
Predrag Mišić, za one koji još ne znaju, pripadnik je srpske nacionalne manjine i hrvatski branitelj. Ovaj Vukovarac i logoraš bavi se i humanitarnim akcijama u kojima pomaže djeci i osobama s invaliditetom. Ipak, njegov način iznošenja istine ne miluje uši onima koji, primjerice, ne žele slušati da je Mišić, poput mnogih, proveo 271 dan u srpskom logoru u Mitrovici.
Kao živi svjedok Domovinskog rata, Mišić je u Hrvatskom saboru osim imena svog brata spomenuo još jedno ime: Vojislav Pupovac. Kaže da je čovjek tog imena i prezimena bio pripadnik vojske srpske Krajine i da je sudjelovao u ratnim aktivnostima na okupiranom području oko Benkovca. Iznosi detalje i brojke.
U kontekstu ranije izjave SDSS-ovog zastupnika Milorada Pupovca čiju je snimku Mišić pustio za saborskom govornicom na početku svog izlaganja, Mišić nadalje spominje i Mladena Pupovca.
No, da ne duljim, najbolje je pogledati video:
Na ‘tapeti’ i moj brat
Ne tako davno, ali u vremenu prije lokalnih izbora, jedan medij u Istri dotaknuo se i moga brata. Nazivi su išli od “desničar” i “ekstremist”, preko insinuacija usmjerenih protiv “ukidanja” talijanske nacionalne manjine (što god to značilo), pa sve do verbalnih konstrukcija poput “ustaška stranka HČSP” i “nacifašistički identitet”. I sve to zbog kandidature za mjesni odbor. (Što da je tek “pikirao” neku “žešću” poziciju, a ne uređenje vlastitog kvarta i podizanje kvalitete života njegovih stanovnika?)
Ne gajim ni zrno sumnje da je cijeli tekst konstruiran, promišljen i napisan s glavnom mišlju da je u pitanju baš moj, a ne nečiji tuđi brat. Jer, u Hrvatskoj se nečije kompetencije ne mjere obrazovanošću, sposobnostima, komunikativnošću, znanjem i dobrim namjerama već – krvnom slikom.
Tko ti je brat postaje važno tek kad se utvrdi tko si ti.
Cenzura je zabranjena – na papiru?
U ovom svijetu koji opasno i gotovo strmoglavo gubi kompas, na udaru su svi oni koji se ne uklapaju u viziju održavanja narativa jednoumlja. Oni koji tragaju za istinom bez obzira kakva ona bila. I oni koji, bez obzira što neki drugi tvrde baš suprotno, vjeruju u argumente i pluralizam mišljenja.
Ako je na kolegiju Borisa Havela, koji taj pluralizam i njeguje, bio problem samo jedan čovjek jer je nečiji brat, onda naše društvo ima dublji problem nego što to izgleda. Cenzura je zakonom zabranjena, ali ipak je na snazi kultura otkazivanja koja prelazi sve granice zdravog razuma.
Neka braća se razapinju samo jer to jesu. Druga su, pak, zaštićena poput velebitske degenije. Nije li jednostavno lakše izreći istinu?
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
