Vjekoslav Krsnik: Činjenica je da je Hrvatska 1945. godine bila okupirana a ne oslobođena
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 14 Svibanj 2026 13:03
Starorimsko pravno načelo glasi "Protiv činjenice nema argumenata", pa ako se ono primijeni na tzv. "oslobođenje" Zagreba, odnosno u širem smislu Hrvatske koje se svake godine u svibnju održavanjem partizanskih "Trnjanskih kresova" aktualizira onda ne bi smjelo biti pitanje je li ulazak 45. Srpske divizije u Zagreb bilo oslobođenje ili okupacija.
Već sama činjenice da su u Zagreb ušli srpski partizani, ustvari bivši četnici koje je diktator Josip Broz Tito amnestirao ne samo simbolički nego stvarno potvrđuje golu činjenicu da se radilo o komunističko-četmičkoj okupaciji a ne o nekakvom oslobođenju. Nju potkrepljuje i druga činjenica, da su po zapovjedi Josipa Broza Tita hrvatski partizani koji su nota bene u redovima partizanske vojske bili brojniji od srpskih ćetnika pretvorenih u partizane bili namjerno zaustavljeni da uđu u glavni grad Hrvatske.
Ono što je potom slijedilo bila je samo potvrda da se nije radilo ni o kakvom "oslobođenju" nego klasičnoj okupaciji, jer su "osloboditelji" napravili pravi pokolj nad hrvatskim civilima kad je u Zagrebu bez pravde i suda stradalo nekoliko tisuća građana, pretežito intelektualaca, čiji se grobovi otkrivaju do današnji dana, a "osloboditelji" opljačkali i zaposjeli njihove stanove. Tragedija je da ta prava istina o "oslobođenju" nije ni do danas u potpunosti razotkrivena jer je od 1945. godine do sloma komunističke Jugoslavije stvarna povijest ovih prostora, a prije svega Hrvatske bila pod kontrolom Komunističke partije koju su na ovaj ili onaj način kontrolirali otvoreni ili prikriveni četnici i njihovi suradnici deklarirsani Jugoslaveni, pa je čak uoči samog raspada komunističke federacije na čelu hrvatske partije bio Srbin. Utjecaj i uloga hrvatskih komunista nakon Drugog svjetkog rata odmah na početku komunističke federacije koja se zvala "Demokratska Federativna Jugoslavija", da bi kasnije, što je osobito znakovito, nestao atribut "demokratska" bio je skršen onog trenutka kad je ubijen njihov čelnik Andrija Hebrang. Usput rećeno, a nimalo beznaćajno, hapšenje Andrije Hebranga obavili su Franjo Tuđman, Dušan Bilandžić i Veljko Kadijević. Spomenuti Dušan Bilandžić kao bliski suradnik Franje Tuđmana u stvaranju nove Hrvatske svojedobno je izjavio "Svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba socijalizma bi trebalo spaliti i sve pisati ispočetka".
Taj proces revizije lažne prošlosti da bi se otkrila prava istina, osim izoliranih slučajva praktički na državnoj razini još nije ni počeo, jer službena hrvatska politika jednostavno ignorira sve inicijative koje su pokrenute u Europskom parlamentu i Vijeću Europe da bi se ustanovila istina o tom mraćnom razdoblju europske povijesti. Europski parlament usvojio je još 2009. godine "Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu" koja je ustanovila 23. kolovoza kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Taj dan se u Hrvatskoj uporno ignorira bez obzira koja stranka bila na vlasti kao što se ignorira cijela rezolucija. U njoj se naglašava za svaku zemlju koja je prošla kroz teror komunističkog režima važnost suočavanja s prošlošću, kako se ona ne bi ponovila kao što je to bilo u nedavnoj prošlosti. U rezoluciji se posebno naglašava da je „krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina što su ih počinili komunistički totalitarni režimi pomirenje koje se može postići priznavanjem odgovornosti, traženjem oprosta i poticanjem moralne obnove“.
Kad se samo ova točka usporedi s govorancijama o antifašizmu, pri čemu se uopće ne spominje, kao da ga nikad nije bilo, komunizam, što ih uporno ponavljaju u Hrvatskoj zagovornici današnjeg "antifašizma", onda postaje sasvim razvidno kako je u doba pronalaska novih žrtava hrvatskih i jugoslavenskih komunista nad hrvatskim civilima nakon 1945. godine suvremena Hrvatska na političkoj razini daleko od suočavanja sa svojom okrutnom prošlošću. Jer kako se kaže u Rezoluciji „tragična povijest Europe mora se održavati na životu kako bi se odala počast žrtvama, osudili počinitelji i postavili temelji pomirenju zasnovanom na istini i pamćenju“. Zašto se u Hrvatskoj to nije dogodilo objasnio je ovih dana bivši ministar u pvoj hrvatskoj Vladi Andrija Hebrang. On je ukazao da je sve počelo 13. svibnja 1990. godine na prvim slobodnim izborima koje je domoljubni HDZ uvjerljivo dobio porazivši uvjerljivo tadašnji SDP (Stranka demokratskih promjena). Svemoćna Udba nakon tog totalnog poraza komunizma da bi stari vlastodršci zadržali vlast organizirala je masovno ućlanjivanje u HDZ, radi se o 70.000 bivših komunista članova SKJ. Tako je, kako ističe Andrija Hebrang domoljubno članstvo HDZ ostalo u manjini i takvo stanje traje do današnjih dana
Brojni su primjeri da službena hrvatska politika počiva ideološki na jugokomunističkom mentalitetu i da se zbog toga događaju iz godine u godinu "Trnjanski kresovi". Oni su simbol negiranja demokratske Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu, odnosno Srpsko-hrvatskom rat u kojemu je Hrvatska završnom operacijom Oluja ostvarila dostojanstvenu pobjedu. Jedan takav primjer je i izostanak službene Hrvatske od potpisivanja 8. svibnja 2020. godine u Washingtonu zajedničke izjave u povodu 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad nacizmom. Tu izjavi uz američkog Državnog tajnika potpisali su predstavnici Bugarske, Češke Estonije, Letonije,Litve Mađarske, Poljske, Rumunjske i Slovačke. U toj izjavi se između ostalog ističe da završetak Drugog svjetskog rata nije donio slobodu cijeloj Europi. "Centralni i istočni dio kontinenta ostali su pod vladavinom komunističkog režima gotovo 50 godina.Mnogi Europljani tog dijela kontinenta žrtvovali su svoje živote težeći slobodi dok su milijuni uskraćeni svojih prava i temeljnih sloboda podvrgnuti torturi i prisilnog raseljavanja.
Povjesna je činjenica da u tu skupinu europskih zemalja spada i današnja Hrvatska koja je bila pod terorom jugoslavenskog komunističkog režima. Tada je tom prigodom premijer Anfrej Plenković između ostalog izjavio: "U Hrvatskoj je svibanj 1945. godine nažalost i sinonim za strašne poratne komunističke zločine...Tri četvrt stoljeća kasnije prisjećamo se tog teškog poglavlja hrvatske povijesti te se sjećamo svih žrtava. Za suvremenu Hrvatsku koja je sazdana na slozi i jedinstvu hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu to je danas moralna obveza". On, ne prvi put, kao dijete tog komunističkog režima izbjegava pravi odgovor i kvalifikaciju odnosa vlasti prema tom dijelu tragične povijesti hrvatskoga naroda. Ne radi se tek o moralnoj, nego prije svega o političkoj obvezi ne samo sjećanja nego djelovanja vlasti prema tom povjesnom pitanju. U ovih 35 godina postojanja hrvatske države, bez obzira koja se garnitura nalazila na vlasti nije učinjeno ništa ili vrlo malo da se politički konačno riješi to tragično naslijeđe. Zašto se to nije ni do danas dogodilo odgovor je jednostavan. Činjenica je da su nakon sloma svjetskog komunističkog pokreta hrvatsko osamostaljenje (kao što je to bilo i u Sloveniji koja također nije potpisala spomenutu izjavu) proveli uvjetno rečeno umjereni hrvatski nacionalisti u Savezu komunista a ne prava nekomunistička oporba kao što je to bilo u zemljama sovjetskog komunističkog bloka. Prema tome sve dok se hrvatska tekuća politika ne oslobodi tog komunističkog naslijeđa imat ćemo svake godine "Trnjanske kresove", a ne prihvaćanje političke odgovornosti za teške zločine koje su jugokomunisti počinili nad hrvatskim narodom.
