Partizansko arlaukanje u Lisinskom podsjetnik je vječne hrvatske nemoći
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 16 Lipanj 2026 19:05
Upravo u vrijeme iskapanja i prenošenja kostiju nevinih hrvatskih vojnika, civila, žena, djece, staraca, iz novih grobišta diljem Slovenije, Žumberka i Zagrebačke gore, koje su partizanski barbari u naletu bezobzirne osvete bez suđenja likvidirali nakon svršetka drugog svjetskog rata, u Maloj dvorani Lisinskog orile su se pjesme u čast upravo tim masovnim ubojicama.
Priredbu su organizirali takozvani Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, te Grad Zagreb, pod vodstvom uvozne franšize Možemo. Besplatan ulaz se podrazumijevao, porezni obveznici pokrili su i ovu kao što pokrivamo mnoge slične travestije. Zborovi su pjevali o ‘slavnim’ danima NOB-a, o ‘Maršalu Titu junačkome sinu’, slavila se Ljubičica bijela i slično.
Tajming održavanja svakako nije slučajan, dapače, on je ciničan, podao i duboko nemoralan. U konačnici, nije u pitanju, kako se promoviralo, nikakav kulturni događaj, suštinski se radilo o javnoj demonstraciji pljuvanja po grobovima nevinih, ali i porukama svim preživjelim obiteljima: Vaše mrtve ne računamo, ne zanimaju nas, naše smo idole slavili, slavimo ih i slavit ćemo ih i nadalje.
Po šumama i gorama
Kada je riječ o spomenutom događaju ne može biti govora tek o neosjetljivosti na tuđu tragediju. To je u ovom slučaju posve marginalno. Bez okolišanja se može kazati kako je u
pitanju svjesna, grubo neetična, drska i nemoralna provokacija, u rangu, recimo, kao kada bi u Njemačkoj netko organizirao masovni koncert SS pjesama, baš u vrijeme iskapanja novih masovnih grobnica žrtava Hitlerovog nacionalsocijalizma.
Naravno kako je u Njemačkoj to praktički nezamislivo, nemoguće i neizvedivo, niti bi to bilo kome palo na pamet. A i kada bi, reakcija državnih institucija bila bi takva da bi najteže sankcije uslijedile iste sekunde.
Posve ista provokacija, međutim, kod nas je, kako vidimo, posve normalna. Za razliku od Nijemaca ovdje gradovi i država isto potiču, snose troškove, promoviraju, jer je mitski ‘antifašizam’ ovdje svetinja. Svetinja kojom se može relativizirati baš sve. I zbog čega bi onda slavljenje masovnih zločinaca Bleiburga i Križnih putova bila iznimka?
Ako ste deklarirani antifašist, možete što god hoćete
Ako ste deklarirani antifašist, vi zapravo možete što god hoćete. Recimo, mogli su pobiti neograničeno nevinih ljudi, žena, djece ili staraca, cijelih obitelji zapravo, sve to postaje nevažno jer je dželat – antifašist.
U tom kontekstu govoreći valja spomenuti i nevjerojatnu koincidenciju, u stvari bizarnost. Naime, Bugari su upravo ovih dana dovršili snimanje izvrsnog dokumentarca znakovitog naziva ‘Tito: Koljač 20. stoljeća’ (Tito: The Butcher of the 20th Century), u kojem se vrlo detaljno tumači povijesna uloga diktatora i ratnog zločinca Broz Tita, kojeg su već ranije mnogi istraživači uvrstili među desetak najbrutalnijih zločinaca novije povijesti.
Zločini, mit ili stvarnost
Partizanski zločini nisu niti pretjerivanja, a niti mit. To su forenzički dokumentirane činjenice, deseci i deseci tisuća civila, razoružanih vojnika, žena i djece bačenih u jame, strijeljani, mučeni, masakrirani.
Lokaliteti poput Hude Jame, Kočevskog Roga, Teznog, Jazovke, šume Lug i druga stratišta pored Bjelovara, Koprivnice i tako dalje, trebali bi biti silno urezani u nacionalnu memoriju. Ali, nisu. Niti je to, u ovom času, moguće. Jer nigdje kao ovdje pobjednici nisu krivotvorili povijest. A kako vidimo i na primjeru arlaukanja u Lisinskom, njihovi nasljednici krivotvorine i te kako čuvaju.
Slavljenje partizanske ‘baštine’ nije samo nepoštivanje žrtava. Riječ je o ponovnom ubijanju dostojanstva žrtve. Spomenuto arlaukanje poruka je da su za njih žrtve zapravo ‘neprijatelji naroda’, ‘kolaboracionisti’, ‘fašisti’, čak i kada se radi o onima kojih je bilo najviše, dakle civila, običnih seljaka, curica, đaka, ranjenika, pripadnika klera, ili onih koji su jednostavno bježali od bezobzirne osvete.
Pomirba s naslijeđem
Slijedom logike dolazimo i do ključnog pitanja: kako je moguće da se kao narod, koji je praktički cijelu povijest na političkoj vjetrometini, da se nismo uspjeli othrvati komunističkom naslijeđu? Zašto još uvijek trpimo unutarnju agresiju, tešku ideološku okupaciju u institucijama, medijima, kulturi i obrazovanju? Zašto se partizanski mit njeguje na državnim svečanostima, dok se žrtve tih barbara marginaliziraju? Čak do razine da im se uskraćuje i osnovno civilizacijsko pravo, pravo na grob!
Odgovor je i bolan i ogoljen. Nulta točka i ključ svih problema takozvana je Pomirba, možda i najgenijalniji izum UDBA-e od njezinoga osnutka. Osmislili su ga politički nasljednici onih struktura iz 1945. godine kako bi sakrili zločine, sačuvaju kadrove, ali i nastavili kontrolirati procese iz sjene.
Franjo Tuđman je u ime državotvornog realizma i potrebe za jedinstvom pred srpskom agresijom ponudio koncept, komunistički aparat ga je prihvatio. I velemajstorski iskoristio. Umjesto lustracije, otvaranja arhiva, umjesto pravde za žrtve i sl. dobili smo ‘nacionalno pomirenje’ koje u stvarnosti znači zadržavanje pozicija, veza, utjecaja i, prije svega, imovine.
Rezultat pomirbe
Pozivajući se na pomirbu veliki broj djelatnika bivše socijalističke buržoazije, KOS-a i UDBA-e, prešao je u nove državne strukture, sudstvo, medije, gospodarstvo. U drugom su koraku pretvorba i privatizacija društvenog vlasništva dovršili procese, odigrana je pljačka stoljeća kojom su stare strukture, uz nove poltrone i nove dresove, ugrabile najveće zalogaje.
Javni resursi, mediji, kulturne institucije, sve je i dalje ostalo pod jakim utjecajem mentaliteta koji glorificira Tita i partizanštinu, a demonizira svaku ozbiljnu kritiku.
Zato koncert u Lisinskom nije tek incident. On je simptom kontinuiteta, po kojem komunističko naslijeđe nije poraženo. Ono se tek transformiralo, presvuklo u demokratsko ruho i danas upravlja praktički ključnim polugama društva.
Hrvatski narod je platio enormnu cijenu iluziji Pomirbe. Duboke podjele koje nikad nisu zacijelile, selektivno sjećanje koje vrijeđa većinu nacije i gubitak moralnog kompasa vidljiviji su danas nego bilo kada ranije. Dok god se ne suočimo s punom istinom, bez ‘ali’ i relativizacije, provokacije poput Lisinskog će se ponavljati.
UDBA kao sudba
Lako se zaključuje kako bivše strukture nisu poražene. Tek su se transformirale i kroz mentalitet i svoje nasljednike praktički upravljaju ključnim procesima i polugama društva.
Slijedom čega se nameće pitanje svih pitanja: Je li konačno vrijeme je za politiku čistih računa? Ne za osvetu, ne za odmazdu nego za istinu i pravdu. Žrtve to zaslužuju, Hrvatska to zaslužuje.
U konačnici, nameće se i pitanje odgovornosti, odnosno zbog čega HDZ-ova vlast
šuti, ne čineći ništa? Zbog čega Plenkovićeva administracija, koja se voli kititi domoljubljem, dopušta da se ovako brutalno gaze osjećaji desetaka tisuća hrvatskih obitelji? Nije li u pitanju klasičan HDZ-ov populizam i ubitačna srednjostrujaška politika, koja već desetljećima truje hrvatsku suverenističku scenu?
HDZ i balans između lijeve i desne opcije
HDZ je od Tuđmanovih vremena naučio vlast čuvati balansiranjem između lijeve i desne opcije. Malo antifašističkih koncerata za ‘građansku Hrvatsku’ i Bruxelles, malo domoljubnih parola za biračko tijelo na desnici.
Rezultat je politikantsko muljanje koje nikad ne ide do kraja. Nema ozbiljnog suočavanja s
komunističkim naslijeđem, nema zabrane javnog slavljenja zločinačkog režima. Umjesto toga imamo prazne fraze o ‘pomirbi’ i ‘jedinstvu’, dok se realna moć i dalje dijeli s nasljednicima UDB-e i partizanskog mita.
Ta srednjostrujaška linija nije mudrost. Ona je političko ubojstvo državnog suvereniteta. Ovakav HDZ time ne samo da izdaje žrtve komunizma i njihove potomke nego sustavno slabi i marginalizira svaku autentičnu hrvatsku desnicu, koja traži istinu i pravdu.
Dok god HDZ šuti na provokacije poput Lisinskog, ljevica dobiva prostor, dok desnica gubi i identitet i birače. To nije slučajnost. To je sustavna strategija održavanja na vlasti po cijenu nacionalnog dostojanstva.
Zaključno, nije li vrijeme da i birači desnice uozbilje i shvate da dok god podržavaju ovakav HDZ-ov ‘centrizam’, sramotne provokacije poput ove u Lisinskom će se ponavljati. I nitko neće stati u obranu mrtvih.
