Pjesme naših krvnika odjekuju Zagrebom
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 22 Lipanj 2026 19:00
Tako reći u isto vrijeme orila se u maloj dvorani Lisinskoga pjesma naših davnih i nedavnih krvnika. Jedva smo na časak zaboravili izbezumljene i mržnjama izobličene s trnjanskih krijesova, kadli spomen na naše djetinjstvo i mladost uskrsnu u njihovoj pjesmi.
Kasnimo s našim temama i pogledima na trenutnu sablažnjivu stvarnost u Zagrebu jer imamo važan posao: konačno je velika slikarica Ana Marija Botteri dobila svoju prvu likovnu monografiju. I dok smo to tehnički izrađivali i pripremali za dan (18. lipnja 2026. u 18 sati) predstavljanja u Matici hrvatskoj, prestali smo pisati o važnim pojavama, ali i sablaznima i glasovima užasa koji su se nesmetano širili našim još za sada hrvatskim gradom.
Kao stari Kartažani koji su žrtvovali svoju djecu bogu Molohu, provodili hramsku prostituciju i ine opačine analogne današnjima, kad se društvo duhovno gasi i pokazuje dekadentne i odvratne scene, gmizala je po Zagrebu sramotna povorka polugolih beznadnika koji se ponose svojom neprirodnom, bijednom fiziološkom potrebom pokazivanja spolnih aktivnosti, kao da osim toga ničega nema u humanom i društvenom životu čovjeka.
To nije omelo Hod za život, koji ponovno nije dobio pravo izvjesiti svoje zastave na zagrebačkim ulicama dok prolazi u pjesmi i veselju s cijelim obiteljima, a to na žalost takozvanih braniteljica i drugih dušebrižnika za djecu, upravo i smeta: kako tu smiju hodati obitelji? To je nedopustivo, a osobito djeca! Ta zar oni smiju hodati za život koji su dobili od svojih roditelja? Nikako! Njih se ne smije vidjeti ni s roditeljima ni s djedovima i bakama! Zloglasna „trubila“ (izraz Ante Starčevića za novine!) napadaju Hod za život, hvale hod za smrt! Neki dežulovići, polovine, đujići, jovanovići i druga čeljad trubača u trubilima i ostale marke iz društvanca novinara užasnuti su masom koja maršira u vedrom ritmu, pjeva, slavi život i radost rađanja.
Tako reći u isto vrijeme orila se u maloj dvorani Lisinskoga pjesma naših davnih i nedavnih krvnika. Jedva smo na časak zaboravili izbezumljene i mržnjama izobličene s trnjanskih krijesova, kadli spomen na naše djetinjstvo i mladost uskrsnu u njihovoj pjesmi.Koncert Partizanske pjesme Vodili nas kasnih četrdesetih na kolodvor jer će proći vlak s drugom Rankovićem i naučili nas pjevati: padaj kišo krv operi kud prolaze proleteri! Ili onu: nije Zagreb samo Bakarića već i tića Ace Rankovića! Ima toga blaga još u dubokim spremnicima našega predugog sjećanja.
Dok se tako razdvojeni Zagreb valjao po asfaltu koji su neki možemovci u zanosu performansa lizali, slike polumrtvih konja s hipodroma obilazile su male zaslone naših televizora i izazivale duboko sažaljenje. Neki su se sjećali svojih dana djetinjstva kad se ozlijeđeni konj morao ubiti. Ta bol nije nikada prestala jer kao što kažu da tovar nije beštija, tako ni konj nije životinja.
I sve se to pomiješalo s onom njihovom himnom pri ulasku u Vukovar: Slobodane, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate. Likovi, riječi, mirisi, sve isto, samo su se ovi danas oprali i našminkali. Odjenuli krvavo crvene haljine i kravate, opijeni dobrim primanjima iz duboke kase države koju ruše svakim dahom i svakom mišlju, posjedali u Lisinskom pa se u prvi red stavili oni koji najgorljivije mrze, oni koji bi likvidirali te gadne Hrvate kao i onda: gledam ljubitelja zubnoga zlata, ili je to možda bio tatica i striček?, koji sav izbrazdan kao Belial šapće na uho mlađahnoj bombarderki s Kvarnera neke važne riječi; kraj nje se koči u krvavorumenoj haljini neradnica blijedog lica cvjetnoga imena poznata po darovitu smišljanju parola kojima su davno bile okićene učionice naših škola, tvornice, seljačke radne zadruge (SRZ), a čije su prodavaonice imale poluprazne police i izloge sa starim novinskim papirom upljuvanim muhama na kojem je stajao raskuživač za uši i stjenice kao simbol prve petoljetke. Est, valaj!
U isti mah donose portali Narod.hr ili Direktno.hr kao i drugi slike ubijenih u Zagrebu pri ulasku „osloboditelja“, očeva ove klateži koja pjeva iste krvoločne pjesme. Odjekuju udarci lopata i krampova kojima se otkopavaju mnoge masovne grobnice žrtava „oslobođenja“. Potresna je slika dječaka Zvonimira Punčeca (16 godina) , šetača maksimirskom stazom, prvom žrtvom ubojica koji će postati naši gospodari dugih pola stoljeća. I kako je to jednom literarno izrekao Dubravko Horvatić, bio je to „đavo u podne“, samo u velikom broju, bile su to zaista biblijske legije zla. Legije s crvenom zvijezdom što se ponovno uzdigla u mnogim mjestima ove današnje Hrvatske, a s njome i zastave užasa pod kojima se ore olinjale pjesme potonule u moru usirene krvi hrvatske.
I tako razjedinjeni marširamo u bolju budućnost dok oko nas bujaju ponovno stare neispravljene nepravde. A oni nelustrirani obilaze lijepu našu noseći sobom knjigu žalbe! Zagreb pride 2026 2Skupljaju potpise za njihovu ponovnu vlast, dobošare kao u davna vremena da se dočepaju mjesta u Hrvatskom državnom saboru i inim ustanovama kao dobrom alibiju za udoban život. Šaka tužnoga jada s nekoliko otrcanih fraza blati vlast koja ima stotinu mana: zaista nije domoljubna koliko su se naši branitelji nadali, nije pravedna sudeći prema presudama sudaca, nije osjetljiva na seljake i otpuštene radnike iz razorenih i pokradenih tvornica, nije onakva kakvu smo je zamišljali. Ali mudri Tuđman rekao je između ostaloga i ovu rečenicu: „Nikada se nemojte naviknuti da Hrvatska postoji!“
Da, nemojte se uspavati kao da je to činjenica koju nitko ne može poništiti. Oni koji se nisu pokajali za strašne zločine nad tisućama jama i tunela punih kostiju, ne će se ni danas izjasniti za Hrvatsku. Nemamo mi dobroga gruzijskog redatelja Tengiza Abuladzea koji će snimiti „Pokajanje“, nemamo više ni djelo nalik na „Dugu mračnu noć“, „Četverored“ a ne prikazuje se više ni „Harisonovo cvijeće“. I već smo mislili da zaista ne ćemo gledati baš ništa u danima beskrajnih poniženja kojima nas nagrađuje Sabor, kadli eto bombe: Thompsonov koncert! Drugovi, jeste li ostali živi? Užas nad užasima, toliko ljubavi, molitve, povijesti i snage koji prostruje s malih zaslona može ubiti i najjačega antifašista! Možda i gđu u krvavocrvenoj klajdi u prvom redu na partizanskoj pjesmi, ili onu drugu s krvavocrvenom kosom, pa onda redom pajdaše i pajdašice. Jer oni su prestravljeni pogledom na još jedan hod – Antunovski hod. Složili se mladi i u tisućama pješače za život i sveca kojem vjeruju jer on nadmašuje naše ljudske male živote.
Jednom riječi kad zbrojimo Hod za život, Antunovski hod i Hipodrom s Thompsonovim koncertom, a možda i dolazak Pape koji će dovršiti proglašenje Stepinca svetim, bit će dovoljna njihova Tvornica kulture, u kojoj će navodno navijati za pobjedu naše reprezentacije, da se u njoj svi partizanski pjevači sakriju. Neki će morati na kapelske ili trnjanske krijesove da se ogriju. Tada će ih zabavljati i ona najglasnija otrovna „provokatorica od 4000 eura koja govori sve ono što je već odavno rekao i Nikoletina Bursać“. To nije moja misao već dr. Tomislava Jonjića čiji južnjački humor uvik pogađa u sridu.
U samom početku rada redakcije Bujice, kada smo mislili da će to biti dosljedno i ozbiljno mjesto političke polemike, sudjelovali smo dr. Josip Jurčević i moja malenkost 15.travnja 2016. godine s temom „Presuda Hrvatskoga nacionalnoga sudišta Vesni Pusić“. 8. Antunovski hod mladih u Zagrebu 2HNES nije imao nikakvu ovlast osim etičkoga suda. Sada nakon deset godina mislim da ne bih zatajila ni jednu riječ koju sam tada izrekla. Uvijek smo imali domaće konfidente koji će za dobar položaj i druge benefite zgaziti sve oko sebe, zatajiti prošlost i uništiti prave žrtve. Takvi će zgnječiti onom šakom na zastavi staljinista i sadašnjih antifašista jednoga Brunu Bušića, Zvonka Bušića, Julienne Bušić, Blagu Zadru, Norca, Bobetka, Gotovinu…
Možda ima nade da se ujedine naši takozvani desničari među kojima se počeo isticati jedan mostovac Marin Miletić zvani. On se poduhvatio dobroga posla: reže lance i katance na ograđenim plažama nastalim na otimačini, otvara ozbiljne dokumentima poduprte tajne grabežljivaca kojima naša mila domovina vrvi.
Podupiremo Miletića u tim namjerama spašavanja domovine, kao i fra Jozu Grbešu kad izreče onaj govor u Radimlji kod Stoca: ma, brate rođeni, taj i onaj na Bleiburgu jedne godine, i sve je rečeno. Sva povijest i svijest o njoj sabita u sepet na brdskom bosanskom konjiću u kojem sepetu sjedi dječak, sin domovine, kojega oteše čauši zauvijek da se vrati kao ubojica svoje majke.
O svemu i svačemu lomimo misli pa se opet vraćamo na činjenicu da treba podržati odluku Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika o prijedlogu za Nobelovu nagradu za književnost: Ivana Aralicu, one njegove neponovljive romane Duše robova, Psi u trgovištu, Put bez sna…
Ne smijemo ostati na putu bez sna, uvijek moramo sanjati, a najbolje je sanjati ono što je najteže dosegnuti: slobodu, istinu, ljubav i pravdu.
