Je li zločinački antifašizam privilegiran u odnosu na druge ideologije?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 21 Srpanj 2026 18:57
Ne bi bilo ništa sporno kada njihova antifašistička ideologija ne bi nicala iz krvi monstruoznih zločina, koji se nisu dogodili samo jednom, već u svom biću imaju dokazan recidivirajući refleks. Ukoliko bi se stvorile povoljne povijesne okolnosti bez ikakve sumnje ponovili bi se zločini protiv Hrvata kakvim smo više puta svjedočili.
Politička snaga koja stvori pretpostavke da se jednom zauvijek iz javnog prostora izbriše pojam zločinačkog komunizma, iz kojega je u našem slučaju iznikao egzekutorski titoistički antifašizam, zlatnim će slovima biti upisan u povijest Republike Hrvatske. Ona politička snaga koja iz Ustava Republike Hrvatske, odnosno iz izvorišnih osnova Ustava zauvijek makne sramotni Titov antifašizam, kao simbolički djelić temelja moderne hrvatske države, zapravo će konačno završiti Domovinski rat, koji je vođen protiv Titovih okupatorskih fašista s crvenom zvijezdom na čelu. Jer, iako je antifašizam tek simbolički djelić izvorišnih osnova Ustava, za ortodoksnu političku ljevicu u Hrvatskoj koja je uvijek u cijelosti ortodoksna, antifašizam je jednini temelj moderne Hrvatske kao negacija Domovinskog rata. Oni koji zabrane Tita kao ideologa i lučonošu monstruoznih zločina prema Hrvatima, ali i svim drugim potencijalnim ideološkim neprijateljima u svakom smislu, oni koji ga zabrane bez ikakvog nagodbenjaštva kakvo se dogodilo u kontekstu kvazi pomirbe „ustaša i partizana“, oslobodit će Hrvatsku i našu metropolu sramotnih provokativnih performansa kakvi se sukcesivno ponavljaju pred našim zdravim očima i zdravim umom. U međunarodnom kontekstu, kada se izjednačavaju svi zločinački režimi i ideologije, ovo je ogromna pljuska i šteta za teško stečeni međunarodni ugled Republike Hrvatske. Oni koji to sramoćenje Hrvatske spriječe, oslobodit će Hrvatsku, jer dokle god traje ovo antifašističko-komunističko ludilo Hrvatska nije slobodna i nalazi se u svojoj vlastitoj luđačkoj košulji!
Sramotni i provokativni performansi svoje izvorište imaju u ideološkim potkama vlasti u Zagrebu i više je nego jasno da Možemo i SDP na osnovama populističkog prolijevanja zle krvi grade optimizam za nove političke uspjehe na nacionalnoj razini. Ne bi bilo ništa sporno kada njihova antifašistička ideologija ne bi nicala iz krvi monstruoznih zločina, koji se nisu dogodili samo jednom, već u svom biću imaju dokazan recidivirajući refleks. Ukoliko bi se stvorile povoljne povijesne okolnosti bez ikakve sumnje ponovili bi se zločini protiv Hrvata kakvim smo više puta svjedočili.
Oni koji optužuju vladajuću nomenklaturu za ustaštvo i fašizaciju društva, zapravo si stvaraju alibi za vraćanje u Titovo naručje kao u slučaju prof. Gotovca. Ne postoji apsolutno niti jedan sličan slučaj javnog slavljenja ustaštva i fašizma, kao ovaj recentni bal komunizma u središtu hrvatske metropole.
Komentar: politički analitičar, Kazimir Mikašek-Kazo
Sveučilišni profesor Ugo Vlaisavljević analizirao je titoistički antifašizma, povlačeći izravnu paralelu između masovnih zločina nakon Drugog svjetskog rata i genocida u Srebrenici.
U svojoj analizi političke i vojne ostavštine bivše države ističe kako je Jugoslavenska armija u ožujku 1945. godine iz ratne preoblikovana u mirnodopsku vojna instituciju koja je, uz Komunističku partiju, postala glavni stup novog poretka. Pozivajući se na tezu Hannah Arendt o režimu Josipa Broza Tita kao obliku vojne diktature, Vlaisavljević naglašava kako u takvom sustavu nije mogla postojati vladavina prava jer je riječ ‘glavnokomandujućeg’ bila iznad zakona.
Međutim, Vlaisavljević upozorava na ključni nedostatak dosadašnjih kritika titoizma – činjenicu da se rijetko tko usudio kritizirati sam titoistički antifašizam. “Čini se da je titoizam preživio i da se vraća u daleko snažnijem obliku od nostalgije zbog nedostatka kritičke svijesti o glavnom uzroku njegove trajnosti i vitalnosti. Suvremena, post-titoistička žilavost titoizma je ustvari žilavost njegovog antifašizma”, navodi sveučilišni profesor.
Objašnjava kako taj oblik antifašizma zapravo predstavlja borbeni stav u kojem je neprijatelj netko koga treba potpuno likvidirati. Dok je ratna parola glasila “smrt fašizmu”, u mirnodopskim uvjetima ona se, prema autoru, pretvorila u dosljedno pravilo: “smrt političkom neprijatelju!” Politika je time zadržala ratni karakter, a svaki politički oponent unaprijed je otpisan kao netko s kim nema razgovora ni milosti.
Prema istoj zločinačkoj shemi
Uspoređujući događaje na križnim putevima smrti s ishodištem na Bleiburgu i genocid u Srebrenici pola stoljeća kasnije, prof. Vlaisavljević uočava identičan obrazac postupanja te tvrdi da iza oba zločina stoji isti mračni um.” Ista shema zločinačkog postupanja, ili mračni um stoje iza masovnih likvidacija u oba slučaja: razoružani i zarobljeni vojnici i u obruč satjerani civili; u doba mira ili primirja; veoma disciplinirana vojska koja bespogovorno i učinkovito izvršava naredbe pogubljenja; zavidno organizirana logistika masakra”, ističe autor. Ukoliko bi se stvorile povoljne povijesne okolnosti bez ikakve sumnje ponovili bi se zločini kakvim smo više puta svjedočili.
Vlaisavljević dodaje kako su organizatori genocida u Srebrenici na umu imali upravo Titov “savršeni zločin” – obrazac u kojem su deseci tisuća žrtava desetljećima ostali skriveni u primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama. Govoreći o zapovjedniku vojske Republike Srpske, Ratku Mladiću, autor navodi da je on zapravo bio “antifašist u titoističkom smislu”, proizašao iz škole JNA, koji je vjerovao da treba eliminirati sve one koje je ideologija označila kao fašiste i neprijatelje. Možemo li uopće zamisliti što bi nam se dogodilo da u Domovinskom ratu nismo uspjeli obraniti Hrvatsku? Bleiburg i Srebrenica bili bi ništa! I to sve pod egidom borbe protiv ustaša i fašista!
Povijesna pouka i prijetnja demokraciji
Zaključujući svoju analizu, Vlaisavljević naglašava da Bleiburg predstavlja prvu zadaću mirnodopske Jugoslavenske armije na početku njezina puta, dok Srebrenica označava njezin završni čin i posljednju veliku misiju. Upozorava da podjela društva na “samoproglašene antifašiste” i “denuncirane fašiste” u suvremenom diskursu zapravo nosi opasnu prijetnju.
“Osim ova dva tabora opredijeljenosti za masovne likvidacije (fašista i antifašista), kojima mir nikako ne odgovara, postoji i mora postojati treća strana, ona koja jedina može donijeti ‘slobodu narodu’ bez smrti političkih protivnika, slobodu poput života u dobro uređenoj ustavnoj demokraciji”, zaključuje u svojoj analizi za Hrvatski Medijski Servis (HMS).
