Oluja: Bila pa prošla! Jesmo li je kao politički narod dostojni? – Nismo!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Kolovoz 2026 12:01
Veliki nacionalni praznik oslobođenja okupiranih dijelova Hrvatske početkom kolovoza 1995. svečano je i organizirano proslavljen. Milijune hrvatskih srdaca ispunjavao je osjećaj ponosa i radosti, ali i bolnih sjećanja na poginule i druge u ratu stradale te na one poslije rata preminule, na ranjene i nepronađene ’nestale’.
Ujedno, kada se sve skupa kritički promotri, ne može se ne vidjeti duboke, strukturne napukline i protuslovlja između onoga što se slavi i stvarnoga stanja odnosa države, društva i naroda spram onomu što se slavi. Ne može se ne vidjeti groteske.
Današnji dan postao je skupa s danom sjećanja na žrtve Vukovara i Domovinskog rata nešto kao vremenski rezervat namijenjen službenom domoljublju – e kako bi se u ostatku godine moglo voditi politike koje su u većem ili manjem raskoraku s onim ili posve suprotne onomu za što su se u Domovinskom ratu i tijekom povijesti borili i za što izginuli ili snosili teške posljedice toliki Hrvati i Hrvatice.
I današnje slavlje stoga je pokazalo da ima u sebi nešto lažno, dvolično, protuslovno, pa i groteskno.
Gotovo nitko od prigodničara i ne spominje, primjerice, od koga se to Hrvatska krvavo oslobodila. Kao da gotovo svi prihvaćaju nametnuti „tabu“ šutnje o JNA, velikosrbima, srpskim agresorima i okupatorima, četnicima itd. Oslobodili smo se – a mlađim naraštajima ne kaže se: od koga smo se oslobodili. Tko nas je napao. I zašto nas je napao. Ni što je agresijom htio postići. Ni otkad se neprijatelji zanose političkim programima smanjenja Hrvatske ili njezina držanja u porobljenosti od, u ovom slučaju, Beograda. Ili od Londona. Ili od Pariza. Ili od Berlina. Ili od Rima. Ili od Washingtona. Ili od Moskve.
Rijetko tko spomene vrhovnog zapovjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška dok je vođena operacija Oluja. Slavi se briljantna ratno-politička pobjeda, a dvojicu među najzaslužnijima kao da nije „zgodno“ spominjati. Ne uklapaju se, valjda, u suvremene integracijske narative. Oni kao da su, skupa s mnogim drugima, tabuizirani kao „preveliki hrvatski nacionalisti“. Kao nekakvi „(pre)žestoki momci“ u tadašnjem inače finom, nježnom, kulturnom i miroljubivom domaćem i međunarodnom, političkom i ratnom pripetavanju.
Nadalje, istina je da svi službeni mediji odaju dužnu počast današnjem danu i bližoj prošlosti. No oni to čine kao po nekom nevidljivom zadatku da nakratko ugode i domoljubima. Ne i hrvatskim nacionalistima i duhu hrvatske ratne pobjedonosnosti. Puštaju oni na Hrvatskom radiju i televiziji domoljubne programe i razne domoljubne pjesme. Ali ne puštaju na primjer omiljene pjesme Thompsona i drugih malo borbenijih domoljubnih pjevača, koji uživaju silnu popularnost u narodu. Borbene pjesme. I tu je,d akle, hrvatstvo „pod papučom“: limitirano na ne-borbeni sektor. Umrtvljeno. Da ne bi opet posegnulo za silom i ustalo za dom svoj i za slobodu svoju.
Povrh toga, već uobičajeni prizori: državni protokol u Kninu ograđuje povlašteni dio okupljenih odnosno pripadnike probranog dijela establišmenta (od kojih velika većina nisu bili sudionici Domovinskog rata). Na središnji prostor kninske proslave ne pušta se da uđu „nepodobni“ i „obični“ branitelji i ljudi iz naroda. Vlast i njezini poslušnici na jednu, narod i „nepodobni“ na drugu stranu. A Skejo i Keleminec s ove druge strane sada već zaista imaju u javnosti percepciju smiješnih i nemoćnih redikula, sa ’svojim’ HOS-om i ZDS-om ispaljenima u ništa. Kao da ih naručuju da reprezentiraju redikuloznost hrvatskoga radikalizma. Manipulativno se postiže da narod, kakti, zorno predstavljaju oni zalutali iz nekog drugog svemira u ovaj naš, dok se golema većina naroda zapravo srami te i takve domoljubne redikuloznosti ili bar od nje zazire– kao što pokazuju, ne samo, izbori.
Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved
Šlag na tortu dodaje ministar Medved. On najavljuje „ispravljanje nepravdi“ spram braniteljima, kao što je ’ukidanje smanjenja’ njihovih mirovina (???), koje je, tvrdi, uvela Račanova, SDP-ova vlada g. 2002. Prije 24 godine. Dobro jutro, ministre! Dobro jutro HDZ-ovci! Na vaša najavljena „ispravljanja nepravdi“, kojima sada želite „potkupiti“ 200.000 branitelja, čeka se već manje ili više od četvrt stoljeća. Što ste sve to vrijeme radili da ste tek sada stigli misliti na branitelje? Od kojih su u međuvremenu mnogi već davno ’pod zemljom’.
Odgovor na to pitanje na žalost je jednostavan: Bliže se za HDZ-ov ostanak na vlasti kritični državni izbori.
Mesić, Pupovac, Boris Miloševi, Jeckov ... na proslavi četničko-fašističkog ustanka 27. srpnja 2025.Srpski čimbenici i njihovi jataci i dalje izlijevaju žuč i izmet po Oluji i dostojanstvu Hrvatske i hrvatskog naroda. Vlastima to gotovo da i ne smeta. Srbija ne snosi zbog toga nikakve sankcije. A ni domaći ’srbende’. Naprotiv, vlasti štite obilježavanja i slavljenja genocida nad hrvatskim narodom, od četničko-partizanskog pokolja nad hrvatskim civilima i svećenikom 27. srpnja 1941. do „oslobođenja Zagreba“ 8. svibnja 1945. Državne i ostale vlasti financiraju nebrojene koji krivotvore bližu i dalju hrvatsku povijest i ne poštuju ni današnju Hrvatsku. One koji ustrajno okrivljuju glavninu hrvatskog naroda kao ustaško-fašističku. One koji ni Hrvatsku vojsku ni samu ideju hrvatske slobode i državne samostalnosti ne poštuju ili ’ne priznaju’.
A Oluja: Bila pa prošla! Jesmo li je kao politički narod dostojni? – Nismo!
