Ima li u Hrvatskoj političkih zatvorenika?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Kolovoz 2026 18:09
No samo jednoga zatvorenika posjetila sam u zatvoru. Našega branitelja Mirka Norca. Na put smo krenuli u društvu još jednoga prijatelja i logoraša Ivana Gabelice. Vozio je Stjepan Horvat također žrtva jugoudbe, trovan u Njemačkoj i čudom spašen, a uz nas je bila i supruga Ružica te moj suprug Ante.
Naša je kršćanska dužnost, između ostalih, posjetiti nevinoga u zatvoru. Znamo li tko je nevin? Nekada se točno znalo da su nevini politički zatvorenici redom sagriješili riječju pa čak i mišlju što je za onu komunističku vlast bio zločin. Tako smo najveći dio života imali brojne prijatelje nekadašnje političke zatvorenike koji su odslužili kaznu diljem kaznionica u dragoj nam jugosramiji, kako bi rekao kolega Vjenceslav Čižek kojega sam upoznala u Njemačkoj. Dobio je 17 godina , poslije sniženo na 15, zbog riječi, pjesme i slobodne misli. U Zenici su ga oslijepili i takav nas je dočekao u Njemačkoj te bio s nama na tribinama u raznim gradovima. Čovjek oštra pera i briljantne sposobnosti stvaranja novih riječi koje su mu navirale u zidovima gadnoga logora zeničkoga.
Mladost smo proveli u druženju s legendarnim robijašem Ivom Brizićem koji je odslužio 11 godina robije u 27 logora, gradio u blatu do koljena Novi Beograd i tri puta pokušavao pobjeći preko granice. Njegov život snimljen kao film, mislim da ne bi imao premca. I ostala četiri brata imala su svoje memle i apsane, osobito Jeronim i Tonči. Ima Ive svoje mjesto u mom romanu o Stepincu.
Iz te velike kolone političkih zatvorenika ostaje u uspomeni kao dragi prijatelj Radovan Grgec koji je zajedno s ocem Petrom Grgecom bio u zatvoru, ćelija do ćelije, a u trećoj Ive Brizić. Petar Grgec kao profesor u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, a Radovan urednik časopisa Marulić oko kojega smo se okupljali i gdje dolazi i Mato Marčinko, vrstan intelektualac, s kojim smo proveli godine rasprava i dubokih poniranja u hrvatsku tragediju. Njegov poratni Križni put pa onda robija dobili su pravo da uđu u moj roman „Demon i sveta Krv“. Uz nas je uvijek bio i Joja Ricov, srčani majstor stiha, robijaš jednoga Titovog otoka koji danas stoji kao zapušteno krvavo razbojište. U Maruliću piše i sjajni dramski umjetnik i znalac francuske kulture Vojmil Rabadan, veliki poznavatelj djela Francoisa Villona. Dolazio je u Marulić robijaš Zlatko Tomičić, neumorni pokretač naših listova, pisac brojnih knjiga. U zbornici Nadbiskupske klasične gimnazije isticao se svojim znanjem profesor Grgo Pejnović, stari robijaš iz rudnika Raše. Još kao dječak osjetio je šaku srpskih žandara nadomak kuće slavnoga Nikole Tesle.
Moji prijatelji robijaši bili su i mnogi drugi koje ne ću stići imenovati u ovom kratkom novinskom tekstu. Bio je i Lav Znidarčić, oštri odvjetnički um, patnik i robijaš (jednom je bio dvije godine u zatvoru bez ikakve osude!) s kojim sam surađivala i prijateljevala u Matici hrvatskoj u Odjelu za inozemstvo. Posjećivali smo i Vladu Gotovca pa i onda kad se vratio s robije teško bolestan.zatvorenik U Društvu književnika Hrvatske (onda smo bili u genitivu) upoznala sam Zvonimira Komaricu koji je uporno našem malom kružoku, kamo je pripadao i Pajo Kanižaj, također zatvorenik savjesti, tumačio kako ono o Kerestincu nije istina… žao mi je što to nisam stigla zabilježiti kao mnoge druge ispovijedi.
Polaske na Bleiburg prepuštala sam prijateljici Kaji Pereković i domobranu Stjepanu Brajdiću, članovima Hrvatskoga društva političkih zatvorenika. Njihove knjige i riječi na putu do ukletoga Olovnoga grada i diljem stratišta hrvatskih kostiju, pomno su pratili učenici Nadbiskupske klasične gimnazije jer ništa vjernije nije moglo biti od svjedočenja ovih mučenika. Kaja je napisala odličnu knjigu o ženskim logorima i vrijedilo bi ju pročitati.
No samo jednoga zatvorenika posjetila sam u zatvoru. Našega branitelja Mirka Norca. Na put smo krenuli u društvu još jednoga prijatelja i logoraša Ivana Gabelice. Vozio je Stjepan Horvat također žrtva jugoudbe, trovan u Njemačkoj i čudom spašen, a uz nas je bila i supruga Ružica te moj suprug Ante.
Norac je bio u logoru Glini. Našli smo mladoga viteza koji strpljivo podnosi zatvorske dane, puno čita, uči, vježba. Govori smireno, a mi nastojimo izbjeći temu njegova suđenja da ga ne uzrujamo. Donijeli smo brdo knjiga i ostalih prikladnih darova. Gledam to lijepo lice, plave oči i tamnu kosu, njegove riječi slušam, jasno oblikuju misao, a suzdržano podnose ovo što mu se događa. Na rastanku ga grlimo jer drugačije ne znam kako se rastati.
I tako se u moj neznatni životni put slilo kao rijeka mnoštvo političkih zatvorenika koji su izbrojali tisuće godina robije zbog riječi. Početkom osamdesetih u naš život ušli su robijaši kao krivci za Hrvatsko proljeće. Marko Veselica bio je u zatvoru i njegova obitelj našla se u teškoj situaciji. Dakako da smo se potrudili sakupljati skromne priloge za pakete koje je supruga Božena nosila u logor. Nezaboravno ostaje drugo Markovo suđenje za ishod kojega smo čekali pred zgradom. Sudac je bio nezadovoljan presudom od 11 godina koju je Veselica dobio zbog čuvenog intervjua za Der Spiegel. Sudac (?) Hamilton viknuo je slavodobitno: da se mene pita dobio bi doživotnu! Vani je stajala Markova dostojanstvena majka, visoka, s upletenom kosom kao krunom na glavama naših Dalmatinki i izgovorila: ne ću ga više vidjet…
A onda je došao Domovinski obrambeni rat i s njim novi politički zatvorenici. Samo ne za riječ, nego zbog obrane s puškom. Branili svoj dom i domovinu i stoga ih treba kazniti. Jedni su prekoračili uništenje srpskih tenkova, drugi su ubili četničke krvnike, treći suviše bombardirali kninske civilne objekte, netko je srušio most u Mostaru, netko u Karlovcu nije dao ubojicama prolaz u grad. knin 8 04082010 vNašlo se, dragi moji, našlo razloga, našlo svjedoka i tražilo ih se čak među četnicima, a neki bajići i cvitani sve potvrđivali i tako se politički sudilo pa i osudilo što u Hrvatskoj što u Haagu: Gotovinu, Markača, Merčepa, Glavaša, Hrastea, Norca, šestoricu hercegovačkih generala, a među njima i našega prijatelja Slobodana Praljka koji je ostavio najpotresniji testament svoje osude. I niz drugih koje ne možemo sve uvrstiti u ovaj kratki tekst.
S jednim sam se zatvorenikom savjesti dopisivala niz godina – Dariom Kordićem. Njegova pisma odraz su stoljetnih strpljivih mučeničkih dana hrvatskih uznika, ali nikada bez poniznosti prema Bogu. Gotovo kao male filozofsko-religijske refleksije odaju čestitost i nadu.
Nastupali smo zajedno u Zenici i nekim mjestima Bosne sa starim Jastrebom, Milom Dedakovićem kojega su Boljkovčevi ljudi premlatili kao nagradu za ratne podvige u Vukovaru. Nije se jadao, šutio je ponosan, ali i duboko povrijeđen.
A što je bilo s onim Šatorašima u Savskoj 66? Sa šutljivim Glogoškim, strpljivom i agilnom Zoricom Gregurić, Nevenkom Topalušić – umorenom zbog nasilja? Njih pamtim jer sam se odazvala braniteljima i izvela u Šatoru moju monodramu koja govori o nasilju u Drugom svjetskom ratu: „Ispovid Marije Mijatove sestri Grgici“. Nad njihovim je glavama visjela omča dok je jeo i pio ministar Predrag Matić i njegov jadni adlatus Bojan Glavašević. Čestiti Otac mu se okretao u grobu dok se ulizica pitao: zašto četnici nemaju PTSP?
Upoznali smo bijedu obitelji Tihomira Purde dok je bio u zatvoru, niz udovica vukovarskih, tugu nikada pravdom opranih suza našega naroda. Imamo prijatelja koji nije bio u zatvoru, ali je svoje zdravlje i svoj san ostavio na bojišnici – zovu ga Vrba (Vrbovski) i često se čujemo – govorimo s velikim stankama među riječima…
A sada opet u zatvore pritvaraju one što pjevaju. Kako to nazvati? Nije li to političko zatvaranje? Nisu li to zatvorenici savjesti? Hoće li moja djeca i unuci pisati uskoro i njima u zatvore? Jer od pjesme do zatvora je sve kraća staza, a od toga do vladavine protuhrvatske avanturističke sekte koja ne govori hrvatskim jezikom, nego birokratskim esperantom, a sastoje se od naličja i sljedbenika anacionalne i ateističke legije poput vulkangruppe ili brigate rosse, sve kraće je vrijeme.
