Reustašizacija i detuđmanizacija
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 25 Rujan 2022 19:05
Istinoljupci' bi najradije da se ratna priča ostavi onakvom kakvu i danas nude Srbi: 'nepoznati 'netko je, deustašizirajući Hrvatsku, razarao hrvatska sela i gradove, okupirao znatan dio hrvatske zemlje, ubio više od petnaest tisuća ljudi, protjerao s okupiranih područja stotine tisuća Nesrba, a onda je 1995. tomu došao kraj.
Prema 'pomiriteljima', tek onda započinje povijest, u kolovozu 1995. Ako se, prema tom prikazu, od 1990. do krajišnici1995. ništa važnoga nije događalo, onda nema druge povijesti osim one koja tvrdi da je iznenada nastupio 'pogrom', a mnogi Srbi napustili Hrvatsku. Tako konstruirana 'povijest' siguran je put u nove napetosti. Neki politički krugovi u Hrvatskoj, kako se da vidjeti iz dosadašnje prakse, valjda, pretpostavljaju da će šutnjom i povremenim odgovorima na pojedinačne provokacije, nadvladati sve nesporazume i omogućiti konačni trijumf povijesne istine. Kakve zablude!? Umjesto takva pristupa, na sve te klevete i ugroze, razborito je očekivati odgovor države koja može i mora, sustavnim djelovanjem svih raspoloživih snaga, učvršćivati temelje na koje je postavljena.
A glavni oslonci te promišljene skrbi su: iskazana volja naroda da živi slobodan u svojoj državi te obrambeni i oslobodilački rat koji je omogućio učiniti taj cilj dohvatljivim. Čini nam se da bi to moglo biti osnovno polazište u razmatranju relacija s drugima, najtješnje povezano s esencijom dohvaćene slobode: moći u miru skrbiti o sebi i svojoj budućnosti, izgrađujući tolerantnu zajednicu i usvajajući najbolje stečevine demokratskoga svijeta. Tko danas ne vidi kakvim je ugrozama, baš na toj razini, Republika Hrvatska izložena, taj je očito zamijenio smisao slobode, koji je stoljećima bio ispisivan, vidljivim i nevidljivim slovima, na hrvatskim patriotskim barjacima, taj sigurno ima neku drukčiju, opet 'revolucionarnu' ili 'regionalnu' zamisao kojom bi Hrvate oslobađali od njih samih, u korist nekoga drugoga identiteta, što su ga 'istinonosci' pokušavali stvarati u propaloj državi, a danas ga pokušavaju rehabilitirati i sve vratiti na poznate staze, ali pod novim parolama, s novim 'revolucionarnim' ciljevima. Revolucionari su već tu.
Optužbe za ustaštvo i srbofilija
Pokušat ćemo još malo osvijetliti srbijanska optuživanja hrvatske vlade za ustaštvo, i motive postupanja u dijelu hrvatskoga medijskog prostora, u kome sve više dominiraju različite teme iz života u Srbiji. Kako bi moglo biti da 'ustaška' Hrvatska tako široko otvara vrata srbijanskoj političkoj i nepolitičkoj stvarnosti? I zašto bi hrvatsku javnost, Dražaizvan njezinih neojugoslavenskih i neokomunističkih krugova, ta stvarnost toliko zanimala? Je li to, možda, gandijevsko mirotvorstvo, ili preobraćenje na Isusovo učenje o neuzvraćanju 'kamenjem', ili dio neke krupnije zamisli o različitim modusima širenja granica jednoga drukčijega 'svijeta'?
Bi li iz te konstelacije trebalo zaključiti da Hrvati, zapravo, nemaju 'adekvatnoga' odgovora, na optužbe za ustaštvo, jer su Srbi rehabilitirali i četništvo i nedićevstvo, odlikovali ratne zločince i iz zadnjega rata s kraja prošloga stoljeća? Ne će im valjda netko, kao protuklevetu, odgovoriti da su četnici, kad su oni politiku D. Mihailovića digli na razinu antifašističke borbe, pa je slave pod zidovima na kojima jedna do druge vise Dražine i Titove slike. A prosudbu da je četnik, Vučić će primiti kao kompliment, što svakako zaslužuje veću pozornost. Može se sve pojednostaviti i dodatno banalizirati tvrdnjom kako na optužbe o ustaštvu ne treba odgovarati, jer razumni ljudi ionako znaju što je istina.
Ali udružene, srbofilija s jedne strane, a primitivne klevete s druge, mogle bi značiti nešto drugo, ako uvidimo povezanost tih, naoko, suprotstavljenih djelovanja. Ne tako davno, prvak SPC je okupljao određenu zagrebačku publiku na tzv. kružocima, Hrvatsku nazivao svojom 'drugom otadžbinom', a onda je 'iznenada' iz ame svijeta izronio i njegov pravi lik. On danas očekuje da bi drukčije granice mogle obuhvatiti sav srpski narod na jugoistoku Europe, pa i dio, njegove 'druge otatžbine'. Ako su ustaše na vlasti u Zagrebu, što je prva zadaća prije toga nego denacifikacija, a srbofilske teme u važnijim novinama što izlaze u Zagrebu, samo pokazuju kakav je raj 'tamo daleko'. Neuk i neupućen bi iz toga mogao izvući zaključak kakav priželjkuje novi Agitprop. Ipak političko usmjerenje dijela glavnih medija u Hrvatskoj nije temom ovoga teksta.
Glumac R. Barton o Titu
Protežira se misao da govoriti istinu o našoj nedavnoj prošlosti znači stimuliranje 'radikalizma' u našoj zemlji, a promicanje zagovornika lažne slike, znači samo 'potiskivati' hrvatske 'radikale' "na društvenu marginu i lišiti javnoga utjecaja" pa će, kako propovijedaju, onaj s druge, srbijanske strane "posljedično oslabiti." Kako domišljato! To je misaoni maksimum nekih profesora povijesti sa zagrebačkoga sveučilišta. I taman kad su hrvatski 'radikali' bili Titodovoljno potisnuti, postigli smo to da i srbijanski ministri, godine 2022., Vladu RH nazivaju 'ustaškom'. A što bi tek bilo da nismo 'radikale' 'lišili javnoga utjecaja'.
Istodobno, uz srpske teme, u medijskom prostoru gledamo česta usmjeravanja pogleda na ono 'bolje vrijeme', 'slavno' vrijeme vlasti komunista. Velikim slovima ističu zapise glasovitoga glumca R. Burtona o tomu kako je Tito bio nizak rastom i imao veliki trbuh, a posve ignoriraju Burtonovu tvrdnju kako je vidio da "Tito i Jovanka žive u nevjerojatnom luksuzu, neusporedivom s bilo čim drugim što sam vidio". Važnije je za današnju sliku o Titu što je primao slavne glumce i glumice, nego to što su oni vidjeli da borac za radnička prava, Kominternin ustanik, komunistički prvak slabijega obrazovanja, koji je Burtonu rekao da je 'cijenio Staljina kao političara', u siromašnoj zemlji proletera, živi u luksuzu i bogatstvu kakva slavni i vrlo bogati glumci nisu do tada nigdje vidjeli.
Prokomunistički i projugoslavenski aktivisti i dalje imaju privilegirani položaj u hrvatskom javnom prostoru. Ponekad sve to izgleda više kao fikcija nego kao stvarnost. Učini se da sinkronizirani poticaji svemu tomu dolaze i s 'viših' razina. (Ne mislimo na one briselske). Postalo je gotovo uobičajeno da vrijeme godišnjih proslava hrvatskih pobjeda, posebno one najveće, postaje sezonom najvećih neistina koje na hrvatski račun stižu sa srpske strane. Kao da nikako ne žele prihvatiti povijesno iskustvo o najpouzdanijem, iskušanom putu prema miru koji su, primjerice, prošle Njemačka i Francuska nakon Drugoga svjetskog rata: priznanje poraza osvajačke politike i plaćanje ratne odštete.
Nakon toga nastupa vrijeme pomirbe i dobre suradnje. Umjesto toga, pokušavaju se inaugurirati neke druge varijante, ali rezultati se ne vide, a prijeteća retorika, verbalna agresija i prikriveni planovi o nastavku nezavršenoga 'posla', pune stranice različitih medija.
Rashrvaćivanje, detuđmanizacija i ustašizacija
Više je od dvadeset godina prošlo od početka detuđmanizacije, tj. rashrvaćivanja Hrvatske. Govorilo se, dakle, o detuđmanizaciji, a ne o novom procesu deustašizacije koji je počeo 1945., jer Tuđman je, ipak, bio na partizanskoj, a ne na ustaškoj strani. Ali iz vrha srbijanske vlasti u kolovozu 2022. dolaze drukčije prosudbe. Iz te tvrdnje slijedi da srpska propagandaHrvatska uopće nije detuđmanizirana, nego je, kako iznose, reustašizirana. Kad? Dok su komunisti bili na čelu Hrvatske? Pod Račanom, Mesićem, Josipovićem, Milanovićem...? Nije vraćena u predtuđmanovsko vrijeme, u vrijeme 'zreloga' komunističkoga jugoslavenstva, osamdesetih godina prošloga stoljeća, nego u vrijeme kad je F. Tuđman bio ratnik Titove vojske, koja se nakon Drugoga svjetskoga rata našla na pobjedničkoj strani. Sposobnoga partizana Tuđmana pozvali su u Beograd, u sam vojni vrh nove države. Izgleda da je tamo zaražen 'hrvatskim nacionalizmom'. Poražena ustaška vojska je već 1945. nestala s javne scene. Da je rat izgubila, skupa sa zaštitnicima, osovinskim silama, nikome nije bilo sporno, ali kako je ta strana prošla nakon rata, još nije do kraja rasvijetljeno. Od 1945. do 1990. Hrvatskom je upravljala komunistička vlast, koja nije imala puno važnijih ciljeva od brisanja i uništavanja svakoga stvarnoga ili izmišljenoga ustaškoga traga.
Četrdeset i pet godina svakodnevne deustašizacije! Je li moguće da kroz toliko vrijeme nije svaki, pa i najmanji, korijen ustaštva iščupan? Ljudi kojima je do istine, znaju da hrvatska vlada 2022. nije ustaška vlada, niti je u Hrvatskoj od 1945. do danas bilo ikakve ustaške vlasti. Mnogim je javnim medijima u Hrvatskoj, izgleda, dovoljno o tomu prenositi kratka priopćenja iz struktura vlasti. Oporbene se stranke u to ne petljaju. S druge je strane pitanje misle li ljudi u srbijanskoj vlasti, navodnoj pretendentici i na euro-atlantska povezivanja, da bi članice euro-atlantskih saveza, u kojima je Hrvatska punopravnom članicom, u bilo kojem slučaju prihvaćale da u hrvatskoj vlasti participiraju ikakvi ostatci ustaštva, ili bilo kakvi znakovi totalitarnoga nacifašističkoga poretka? Tko bi povjerovao da Srbi detektiraju ono što u Hrvatskoj ne uspijeva vidjeti ni Europska unija, ni NATO, ni druge međunarodne organizacije, ni Hrvati, ni njihove političke stranke, pa čak ni Pupovčevi Srbi? Druga je stvar, ako spomenutim optužbama na račun Hrvatske, Srbi iznose svoje viđenje EU-a, NATO-a i njihovih članica. Ali u tom slučaju opisuju samo sebe i svoju politiku, uključujući i svoje proruske stavove o ratnoj denacifikaciji Ukrajine.
Šimpraga i ustaška vlada
Vučićevi su ljudi na službenoj web stranici Ministarstva unutarnjih poslova Srbije pripisali hrvatskoj vladi oznaku 'ustaške vlade'. Te optužbe ne zvuče razumljivo jer i nisu drugo nego mizerni pokušaji izazivanja. Ljudima u Hrvatskoj ne znače ništa. Ali, pretpostavljamo da bi morale biti važne koalicijskim partnerima Plenkovićeve Vlade. Ako Beograd Šimpragatvrdi da Hrvatskom upravlja ustaška vlada, onda bi koalicijski partner te vlade morao odmah objasniti je li to istina ili nije. A ako je istina, onda bi morao objasniti zašto podupire 'ustašku Vladu' RH. Ako misli da je ta optužba besmislena, onda bi, možda, bilo opravdano očekivati odgovor na pitanje zašto nisu demantirali srbijanske laži o ustašama na vlasti u Hrvatskoj?
Kako je, dakle, moguće da niti nakon mnogih tjedana od javne optužbe za ustaštvo aktualne hrvatske vlade, koalicijski partner vlasti u Hrvatskoj javno, razgovijetno, ne opovrgava optužbu o ustaštvu vlade u Zagrebu. ("Što se tiče Pupovca, mi surađujemo i bilo je jako puno onih koji kritiziraju vladu i anatemiziraju mene zbog suradnje sa srpskom manjinom. I unatoč njima mi dobivamo povjerenje jednom, dvaput. Ta politika nema alternativu. Mi imamo manjine koje su dio hrvatskog naroda u političkom smislu. To je zalog jačanja položaja Hrvata drugdje". A. Plenković.)
Predsjednik Vlade Plenković je odmah odbacio optužbu o ustaštvu. Brzo mu je odgovorio srbijanski ministar unutarnjih poslova A. Vulin: "Poslije ovakve laži i gluposti Plenkovića, još je jasnije da vladu ustaša vodi glupi ustaša. Takvima se ne šuti, takvima se ne zaboravlja, takvima se ne prašta". (Novosti rs, kolovoz 2022).
'Ustaška' Oluja
Optužba za ustaštvo Hrvata, srpskoj se strani i danas čini vrlo 'razornom'. Kad se gleda unatrag, od 1945. do 1990. razumljivo je što im se priviđa da imaju 'vječnu formulu' za uništenje hrvatskoga naroda, koji im se i pored toga ne da pokoriti. Prvi je dio te 'formule' prikriveni motiv, odnosno pokušaj brisanja i prikrivanja politike i prakse pronacističke Srbije i četništva, a drugi, očekivanje da se upornim klevetanjem protivnička (hrvatska) strana može držati u inferiornom položaju. Ta je propagandna, memorandumska, retorika posebno razrađivana i pojačavana prije napada Olujana Hrvatsku 1991. Isti se modus ponavlja u pokušajima kamufliranja poraza srpske osvajačke politike 1995. Neki ljudi iz svojih poraza još uvijek nisu ništa naučili. Sad je pogled uprt u kremaljsku silu.
Lako je pobijati lažne optužbe na račun Hrvatske. Ali to niti malo ne utječe na ponašanje srpske strane, pa ni koalicijskih partnera u aktualnoj Vladi RH. Nisu demantirali da sudjeluju u 'ustaškoj vladi', ali su se i ovoga kolovoza 2022. 'u Deringaju kod Gračaca okupili SDSS-ovi Milorad Pupovac, Boris Milošević i Anja Šimpraga, kao i Documentina Vesna Teršelič, sve kako bi blatili Oluju. Isti dan na Trgu bana Jelačića okupila se nekolicina sudionika “polusatne antiratne akcije”, kojom se, ponavljajući velikosrpsku retoriku, u centru grada napada oslobodilačka akcija Oluja i sama Hrvatska.'
"Hrvatsku se pokušava prokazivati jalovim i lažnim optužbama o protjerivanju srpskog stanovništva iako je poznato da ih je vodstvo prisililo na evakuaciju, što su i sami pokajnici potvrdili u Haagu i potvrdili dokumentima. Najavljene optužnice protiv hrvatskih pilota su neprihvatljive, tim više što dolaze iz države iz koje je pokrenuta velikosrpska agresija i koja ne pokazuje spremnost da prizna svoju odgovornost tog Miloševićevog režima. Vlada će čvrsto štititi branitelje i neće dopustiti da se u pitanje dovede pravedan, legitiman, obrambeni i oslobađajući karakter obrambenog rata niti da se optužuju naši heroji. Kao demokratska zemlja, ponosimo se što štitimo prava svih nacionalnih manjina, uključujući i srpsku manjinu, čiji predstavnici su članovi Vlade." (A. Plenković, Knin, 2022.)
Razlozi klevetanja Hrvata
Ako sadašnju hrvatsku vladu, u kojoj participiraju i predstavnici srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, nazivaju ustaškom, onda ipak treba pokušati razumjeti što im, zapravo, znači riječ 'ustaša' i ustaštvo. Je li to, možda, samo upitnikizgovor za nova neprijateljstva, osveta, jal, osjećaj moći koji bi izvirao iz prijateljevanja s Putinom? Je li taj pojam političkoga svrstavanja koji je poražen 1945., u svijesti i političkom diskursu srbijanske vlasti možda istoznačnicom s imenom cijeloga naroda Hrvata? Jesu li ikad čuli za hrvatske partizane na Titovoj strani? Izgleda u prvi mah nevjerojatnim, ali, kad se sagleda širina tih apsurdnih optuživanja, čini se mogućim.
Moglo bi se nabrajati još pitanja, ali bi bilo važnije razumjeti jezik koji optuživači koriste, već dulje od jednoga stoljeća. Klevetanjem Hrvata pokušavali su 'učvrstiti svoja prava' na njihovu zemlju. (Kad to nije dalo ploda, uzeli su oružje u ruke.) Uporno nastupaju protiv povijesne istine. Hrvati su na svojoj zemlji već više od četrnaest stoljeća. Nakon višestoljetnoga Hrvatskoga kraljevstva, Hrvatska je bila u drukčijim državnopravnim odnosima, ali svoju državnost nije izgubila, ma u kakvu se obliku ona manifestirala. Sa Srbima nije bila ni u kakvim odnosima, jer su oni stoljećima bili po Osmanskim carstvom (od konca 14. st. do 19. st), tako da su povijest, kulturu i civilizaciju dijelili s Turcima, a ne s Hrvatima.
Plenković ustaša!?
Spomenuto je razdoblje hrvatske povijesti završilo 1918. kad su odlukama velikih sila u Versaillesu Hrvati potpali pod srpsku kraljevinu, koja je na različite načine pokušavala poreći ili promijeniti njihov narodni identitet. Godine 1928. ubijeni su i hrvatski zastupnici u beogradskom parlamentu. Kraljevina je uvela diktaturu. Nakon toga mijenjaju se Plenkovićoblici otpora. Osnovana je i Ustaška organizacija, koja je ubrzo i zabranjena. U Drugom svjetskom ratu je, nakon raspada Kraljevine Jugoslavije koja je potpisom Trojnoga pakta (Rim-Berlin-Tokio), kraće vrijeme bila na strani sila Osovine, u Srbiji, pod patronatom nacifašizma, uspostavljen režim M. Nedića, a pod istim je osovinskim gospodarima, 1941. stvorena i Nezavisna Država Hrvatska, kojom su upravljali ustaše.
Vlast koju su ustaše obnašali od 10. travnja 1941. s razlogom se naziva totalitarnom diktaturom, odgovornom za progone različitih etničkih skupina. Srpski su pobunjenici od samoga početka oružjem napadali tu državu. Nakon poraza Sila Osovine 1945. dio ustaškoga vodstva je pobjegao u inozemstvo, a dio zarobljene vojske ustaša i domobrana Britanci su kod Bleiburga predali partizanima. Mnogi su odmah strijeljani, bez ikakva suda i suđenja, a dio je nastradao na dugotrajnim marševima smrti i u logorima. Bez suđenja su stradali i mnogi koji su, navodno, bili simpatizeri ustaša. Ustašama se danas, kako vidimo, nazivaju i ljudi koji ničim ne pokazuju da bi podupirali tu totalitarnu političku orijentaciju. Ne treba niti govoriti o tomu da su i nacisti i ustaše izgubile rat prije osamdesetak godina, a fašisti još i prije (1943.), a da se njihove političke ideje uzimaju potpuno neprihvatljivim u civiliziranom svijetu.
Četnički prinosi 'istini'
Ako su ustaše zauvijek kompromitirali Hrvate svojom suradnjom s nacizmom, kako su stvari stajale u Srbiji od 1941. do 1945. Iz dokumenta je jasno da je srbijanska društvena elita pristala na kolaboraciju s nacističkim okupatorskim režimom i pozvala srpski narod na ne-otpor i poticala suradnju s nacistima, prvenstveno da sačuva Srbiju od bilo kakvih sukoba ili rata, te koliko je moguće, pokuša prebaciti ratno djelovanje u susjednu NDH. To se i dogodilo, jer je ČetniciSrbija bila sačuvana od većih ratnih sukoba od studenog 1941. sve do jeseni 1944. kada u Srbiju ulazi Crvena Armija, te u političko-vojnom dogovoru s Titovim partizanima, oslobađa Beograd. Većina borbi i teških ratnih sukoba na tlu bivše Jugoslavije nije se vodila u Srbiji, nego u NDH (gotovo sve od 7 'partizanskih ofenziva'), te donijela velike ljudske i materijalne gubitke u Hrvatskoj i BiH (tada NDH).
U lipnju 1941. nastaje dokument Homogena Srbija kojim se programatski traži genocid nad Hrvatima i muslimanima radi stvaranja Velike Srbije. Taj je dokument osnova četničkog pokreta 1941., ali i 1991. Četništvo je danas u Srbiji politički i zakonski rehabilitirano, usprkos ponovnim zločinima u posljednjem ratu. Drugi dokument iz lipnja 1941., nastao u krilu SPC, kasnije nazvan Valerijanov memorandum, već u lipnju i kolovozu 1941. proglašava da je prvo 180.000, a onda čak 300.000 Srba ubijeno u prvim danima rata u NDH. U kolovozu 1941. nastaje Apel srpskom narodu koji ih, kao jedinstveni kvislinški dokument, poziva na suradnju s nacistima. Autori Apela protive se bilo kakvu otporu nacizmu. Ustanike (antifašište) u Apelu nazivaju odbjeglim robijašima i rušiteljima europske baštine. Rezultat je bio osnivanje Vlade narodnoga spasa 29. kolovoza 1941. pod vodstvom generala Milana Nedića, nekadašnjega jugoslavenskog ministra vojske i mornarice. Dva dana ranije u Beogradu je održan i javni skup na kojem su Srbi ponovno pozvani na suradnju s Nijemcima.
Srbi i nacional-socijalizam
Plenkovićevu vladu, danas, nazivaju ustaškom, a četništvo i pronacistički Nedićev režim pokušavaju prikazivati antifašističkim pokretima iako povijesne činjenice o njihovim politikama govore drukčije. Četnici su u onom ratu učinili NediĆ Hitelermnoge strašne zločine po Hrvatskoj i BiH. Nismo zagovornici svađa s pročetničkom politikom iz Srbije, ali ne znamo koliko je korisno prikrivati činjenice u korist udovoljavanja 'globalističkim' nalozima i trudu njihovih ispostava u Hrvatskoj. Nekoga bi u Hrvatskoj trebalo pitati zašto i danas širom svijeta u javnom prostoru još uvijek 'dominiraju propagandne konstrukcije srpskoga hegemonizma i komunističkoga jugoslavenstva'. Kako, s tim u vezi, djeluju hrvatske mjerodavne službe?
Zašto srbijanska vlast optužuje za ustaštvo Plenkovićevu Vladu RH koja je (kao manjinska koalicijska vlada) sastavljena od HDZ-a i SDSS-a (Samostalne demokratske srpske stranke)? Gospođa Anja Šimpraga iz SDSS-a je potpredsjednica hrvatske vlade. I ta činjenica osvjetljuje narav optužujućega govora. Kao što je Sima Lukin Lazić, agent srpske vlade u uredništvu Srbobrana, tvrdio da je Isus po svom zemaljskom podrijetlu bio Srbin, a da su Srbi desetak tisuća godina prije Krista stvorili svoju prvu državu; kao što je Amfilohije tvrdio da je 'u gradu Jasenovcu' ubijeno više od milijun Srba, a Pupovac da je u Hrvatskoj prekršteno 11 000 srpske djece... tako i danas slušamo da hrvatska oslobodilačka Oluja nije ono što Hrvati, i ostali koji drže do činjenica, iznose u javnost.
Mudrost 'hrvatskih' povjesničara
Postoje i 'hrvatski' učitelji povijesti koji polaze od toga da je sve što se događa u političkoj Hrvatskoj ovisno o zbivanjima u Srbiji, a politička zbivanja u Srbiji ovisna su o onima u Hrvatskoj. Temeljna je veza ono što nazivaju 'nacionalizmom'. S toga motrišta nema razlike između Vučićeve i Plenkovićeve politike. Zvuči nekako glupo i podlo. VučićPlenkovićeva politika mora udovoljavati i nacionalnim i euro-atlantskim političkim standardima i ciljevima, a Vučićeva, srpskim i ruskim osvajačkim politikama. "Jakovina ističe da Hrvatska nema mogućnosti za dramatične vanjskopolitičke iskorake prema Srbiji jer su naš nacionalizam o održavanju političke elite na vlasti ovisni o nacionalizmu u Srbiji (vrijedi i obrnuto)." (Jutarnji,6.8.2022.). Prema kontekstu, 'iskorak' bi trebalo razumjeti kao akt prema dijalogu, sporazumijevanju, smirivanju, i suočavanju s prošlošću. Povjesničar misli da se Plenkovićeva vlada nacionalizmom 'održava na vlasti' i ovisna je o Vučiću, a da je Vučićev politički opstanak ovisan o Plenkoviću.
Može li se povjerovati u promišljenost tih tvrdnja? Premise su, naime, neistinite. Političke prilike u Hrvatskoj i u Srbiji bitno se međusobno razlikuju i po ciljevima i po praksi. Upravo zbog toga treba reći da je u pravu čovjek koji je napisao da hrvatska politika, znanost i kultura podcjenjuju 'trajnost, sustavnost i kontinuitet velikosrpskog projekta'.
Zbog toga izgleda da smo svaki put iznenađeni kad vidimo da s druge strane stoji projekt čiji je ultimativni cilj 'slabiti, do uništenja, hrvatsku državnost stalnim dovođenjem u pitanje prava Hrvata na vlastitu državu'. Takvih zamisli prema drugim državama hrvatska politika nije imala, niti ih ima, ali nikakav oblik neupitne hrvatske otvorenosti prema drugim narodima, vjerama, kulturama i civilizacijama ne može biti razlogom za napuštanje temeljne skrbi o njezinoj vlastitoj opstojnosti, slobodi, baštini i identitetu.
