Rat kojeg nitko ne želi, ali mnogi strahuju da je neizbježan
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Veljača 2024 12:07
Iran sada iskazuje veću odlučnost od nuklearne velesile Rusije koja u ukrajinskom ratu kalkulira i često djeluje nemoćno
Takvim odlučnim stavom u kontekstu sadašnjeg stanja vezano uz izraelski rat u Gazi kada čelnici brojnih arapskih zemalja kalkuliraju i oklijevaju sa snažnim osudama Izraela, Iran žanje i simpatije diljem arapske regije
– neovisno o tome što sam nije arapska zemlja i što ispovijeda šijitski oblik islama kao službenu religiju za razliku od sunitskog „mora“ kojim je većinom okružen
Bliski istok vrije uslijed nastavka izraelskih vojnih operacija u Pojasu Gaze, posljedičnih napada različitih proiranskih milicija iz Libanona, Sirije i Iraka po američkim bazama kojih je od početka rata u listopadu prošle godine bilo više od 150 (što je nezabilježeno u povijesti), kao i učestalih napada jemenskih hutista na brodove u Crvenom i Arapskom moru.
Kada tome pridodamo i nedavni (prošlog vikenda) izvršeni napad iračkog Islamskog otpora (proiranske milicije koja je najaktivnija u smislu tih akcija nakon izbijanja rata u Gazi) na američku bazu na granici Jordana i Sirije u kojem je po prvi put od početka spomenutog rata poginulo troje američkih vojnika, jasno je koliko ubrzano raste napetost u regiji.
Naime, sada svi s velikom pozornošću i neizvjesnošću iščekuju na koji će način na pogibiju svojih vojnika odgovoriti Sjedinjene Države s obzirom da je Washington gotovo istog trenutka za taj čin osudio Iran i obećao odgovor „na način i vrijeme kada to sam odluči“. Većina promatrača smatra da bi trebao uslijediti već ovog vikenda, a dobar dio njih misli i kako bi mogli biti izvršeni i neposredni napadi na sam iranski teritorij.
Osobno ne dijelim ovaj posljednji stav, iako nekakav vojni odgovor SAD protiv Irana definitivno mora poduzeti jer bi u protivnom predsjednik Joe Biden ispao slab, a što mu u uvjetima velikog protuiranskog raspoloženja u američkom društvu, a još više u kontekstu predsjedničkih izbora koji se održavaju 5. studenog – blago rečeno, nikako ne bi išlo u prilog.
Iran će gađati velike američke baze u Zaljevu
Međutim, ovdje bih podsjetio kako je jučer Teheran posrednim kanalom upozorio Washington (SAD i Iran nemaju diplomatske odnose već gotovo 45 godina – od iranske Islamske revolucije 1979. godine, a kao diplomatski posrednik između dviju država od tada se najčešće koristi švicarsko veleposlanstvo u Teheranu) da će u slučaju američkog vojnog napada na iranski teritorij odmah uslijediti iranski napad na američke vojne baze u regiji i da će se „zbog svoje nepromišljenosti SAD uvući u rat s Iranom“.
Nije potrebno posebno naglašavati na koje točno američke baze Teheran pritom misli. Ne radi se tu o malim i na brzinu improviziranim bazama u Iraku ili Siriji, nastalim kao posljedica ograničenih američkih vojnih akcija protiv terorističke organizacije Islamska država tj. njenih ostataka nakon slamanja džihadističkog „kalifata“ na velikom dijelu sadašnjeg iračkog i sirijskog teritorija u drugom dijelu prošlog desetljeća).
Radi se o velikim i strateški prevažnim američkim bazama, poput one u Bahreinu koja predstavlja i sjedište američke V. flote, kao i one u Kuvajtu pod nazivom Al Udeid, koja je i najveća američka bliskoistočna zrakoplovna baza s koje polijeću svi američki zrakoplovi u bilo kave operacije u zoni odgovornosti Središnjeg zapovjedništva – CENTCOM-a, odgovornog za širu bliskoistočnu regiju koja obuhvaća i Sjevernu Afriku i Srednju Aziju. Tako su zrakoplovi iz potonje baze u Kuvajtu čak letjeli i u operacije u Afganistanu prije američkog povlačenja iz te zemlje u kolovozu 2021. godine.
Računati na stopostotnu zaštitu sustava protuzračne obrane je neodgovorno
Računati da protuzračna obrana, koja je u spomenutim američkim bazama nedvojbeno najveća moguća s obzirom na njihovu važnosti i činjenicu da je iranski teritorij smješten vrlo blizu, s druge strane Perzijskog zaljeva, može zaustaviti baš sve iranske napade vrlo respektabilnim raketama načičkanim duž iranske zapadne i južne obale, ili pak ništa manje respektabilnim dronovima bilo bi krajnje neozbiljno i prije svega neodgovorno. Tim više što je i ukrajinski rat dokazao kako sredstva protuzračne obrane, koliko god suvremena bila (i ona američka i ruska) ne mogu uvijek jamčiti zaštitu štićenih objekata od napada neprijateljske strane.
Dakle, ukratko, ne očekujem nikakav američki napad na iranski teritorij, već puno prije na određeni iranski brod u regiji ili infrastrukturu koje u njoj koriste iranske i proiranske posredničke (proxy) snage.
Ako slučajno ne bih bio u pravu nemojte me razapinjati, jer ipak polazim „samo“ od zdrave logike, koje, međutim, danas sve više nedostaje na svim stranama pa se ništa niti ne može sa sigurnošću tvrditi ukoliko nemate čvrste veze u Bijeloj kući ili Kremlju. Iako se i tamo sve češće odluke donose ad hoc, prilagođavajući ih novonastalim okolnostima pošto su sve ranije duboke i razglašene strategije odavno pale u vodu u sudaru s krutom stvarnošću koja neumoljivo filtrira željeno od mogućeg.
Mogućnost izbijanja jednog drugog rata puno je realnija
Ali postoji još jedna mogućnost za izbijanje novog rata na Bliskom istoku, puno veća i realnija od američko-iranskog kojeg obje strane ne žele iako ih niz nepovoljnih događaja u konačnici do njega mogu dovesti.
Radi se o sveobuhvatnom ratu između Izraela i proiranske libanonske šijitske milicije Hezbollah. On užasava ljude s obje strane granice, ali ga neovisno o tome mnogi vide kao neizbježnog. Zapravo, kao logičnu posljedicu izraelskog rata u Gazi koji šokira svjetsku javnost svojom brutalnošću i žrtvama među Palestincima koje su dosegle čak 25 tisuća ubijenih.
Izrael, ako i slomi palestinski otpor (smatram da to sada može učiniti ali samo kratkoročno) nikada neće imati traženi sigurnosni perimetar dokle god egzistira Hezbollah (daleko moćnija i utjecajnija organizacija od Hamasa) duž njegovih sjevernih granica s Libanonom. S druge strane Hezbollah se već dugo teško suzdržava od ne miješanja u rat u Gazi na strani Hamasa, pa to suzdržavanje kompenzira topničkim napadima na izraelska naselja na sjeveru zemlje u kojima život sve više postaje nemoguć.
Bio bi to njihov najrazorniji rat ikada
Ovaj bi rat bio sasvim sigurno najrazorniji po obje strane, a o čemu govore i iskustva iz njihovog posljednjeg rata 2006., šest godina nakon što su se izraelske snage povukle iz južnog Libanona. Tada je Hezbollah bio kudikamo slabije naoružan nego što je sada, ali je svejedno. taj jednomjesečni sukob završio bez pobjednika. Hezbollah je tada ispalio tisuće nevođenih raketa na izraelski teritorij, dok je Izrael bombardirao južni Libanon u namjeri da iskorijeni Hezbollah tj. njegove vojne kapacitete.
Na kraju je sve završilo rezolucijom UN-a o povlačenju izraelskih snaga iz Libanona i uspostavom demilitarizirane zone na libanonskoj strani granice. Međutim, potonja nije spriječila Hezbollah da i dalje djeluje u pograničnom dijelu unutar libanonskog teritorija.
Iako nakon početka izraelskog rata u Gazi vođa Hezbollaha šeik Hassan Nasrallah nije zaprijetio pokretanjem rata, jasno je u svom četverosatnom javnom govoru u Beirutu upozorio na borbu “bez ograničenja” ukoliko Izrael to učini. Hezbollah također navodi kako neće pristati na prekid vatre duž granice s Izraelom dok se god ne uspostavi primirje u Gazi, a također je i odbio američki prijedlog da pomakne svoje snage nekoliko kilometara u dubinu libanonskog teritorija.
I Izrael i Hezbollah danas su puno jači nego prije 20 godina
Izrael je u međuvremenu višestruko osnažio svoju protuzračnu obranu kroz zajednički projekt suvremenog PRO sustava sa Sjedinjenim Državama pod nazivom „Željezna kupola“, a od SAD-a je nabavio i najsuvremenije zrakoplove 5. generacije F-35 koje je modificirao sukladno svojim potrebama.
Međutim, Izrael već sada osjeća snažan ekonomski pritisak zbog skupog rata u Gazi koji će ga koštati, prema službenim predviđanjima više od 50 milijardi dolara, ili oko 10 posto BDP-a do kraja 2024. (info Bank of Israel). Što bi tek bilo da rat eskalira u Libanon nitko ne želi niti predviđati.
S druge strane Hezbollah je također višestruko osnažio svoje vojne mogućnosti – prije svega one po pitanju vođenih raketa srednjeg dometa. Iako ima relativno slabu protuzračnu obranu, Hezbolah prema procjenama uglednih izraelskih analitičara danas raspolaže sa 150.000 do 200.000 raketa i projektila različitih dometa (izvor: Orna Mizrahi iz izraelskog think tanka Institut za studije nacionalne sigurnosti), što je najmanje pet puta više od Hamasa, a osim toga su i daleko preciznije. Navođeni projektili libanonske milicije mogu dosegnuti izraelske ključne vodovodne, električne ili komunikacijske objekte kao i gusto naseljena stambena područja.
Istodobno bi Libanon vjerojatno bio pretvoren u prah i pepeo, poput Pojasa Gasze, ali uz golemu cijenu i po sam Izrael. Da i ne govorimo o mogućem ulasku Irana u sukob na strani Hezbolaha.
Iran pokazuje veću odlučnost i od nuklearne velesile Rusije
Iran je nedavno izvršio raketni napad svojom najnovijom visoko-preciznom raketom Kheibar Shekan srednjeg dometa po sirijskoj odmetnutoj regiji Idlib smještenoj na krajnjem sjeverozapadu zemlje i time javno demonstrirao kako mu nije problem gađati ni izraelski teritorij.
Štoviše, istovremeno s tim napadom razorio je i sjedište Mossada u Iračkom Kurdistanu, u Erbilu, smješteno neposredno uz zgradu američkog konzulata – nakon velikog terorističkog napada na Iran u kojem je poginulo preko 100 osoba i za koje je optužio izraelske tajne službe.
To sve nedvojbeno ukazuje i na veliku odlučnost Teherana u zaštiti svojih interesa, i gdje je on spreman na sukob ne samo s Izraelom, već i sa SAD-om – čak i više nego što takvu odlučnost pokazuje primjerice jedna nuklearna velesila Rusija u svom ratu u Ukrajini koja kalkulira, pa veću vojnu odlučnost (onda kada bi se ona možda i s pravom očekivala) često nastoji kompenzirati diplomatskim potezima vodeći računa o svojim širim globalnim geopolitičkim interesima. A Iran, za razliku od Izraela, čak niti nema nuklearno oružje, iako je nedvojbeno već daleko napredovao u mogućnosti da ga jednom i proizvede.
Takvim odlučnim stavom (bilo bi ga potpuno pogrešno nazivati beskompromisnim jer Teheran nikada nije zatvorio mogućnost političkih dogovora o bilo čemu) u kontekstu sadašnjeg stanja vezano uz izraelski rat u Gazi kada čelnici brojnih arapskih zemalja kalkuliraju i oklijevaju sa snažnim osudama Izraela, Iran žanje i simpatije diljem arapske regije, neovisno o tome što sam nije arapska zemlja i što ispovijeda šijitski oblik islama kao službenu religiju za razliku od sunitskog „mora“ kojim je većinom okružen.
