Kako to da suci nikada za ništa nisu krivi?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 06 Veljača 2024 10:15
Stoga je pravo pitanje-zašto tužitelji i suci ne odgovaraju, ako su za nekog možebitno donijeli krivu odluku? No, ako taj koji je krivo optužen, odnosno oslobođen traži i dobije odštetu, to će mu „darovati“ Republika Hrvatska tj. svi mi koji nemamo veze s tim i takvim predmetima. A, sudac i tužitelj bit će eventualno opomenuti, ali baš ništa im se neće dogoditi (u ime RH!).
Kad su u pitanju odluke sudova – u ime Republike Hrvatske -i suci su ljudi, pa znaju i pogriješiti. Rasprave traju godinama, pa nekog i nepravomoćno osude, a ovaj nakon svega dobije spor, ali.. odu godine, ode i zdravlje.
Stoga je pravo pitanje-zašto tužitelji i suci ne odgovaraju, ako su za nekog možebitno donijeli krivu odluku? No, ako taj koji je krivo optužen, odnosno oslobođen traži i dobije odštetu, to će mu „darovati“ Republika Hrvatska tj. svi mi koji nemamo veze s tim i takvim predmetima. A, sudac i tužitelj bit će eventualno opomenuti, ali baš ništa im se neće dogoditi (u ime RH!).
Međutim, sad kad se toliko raspravlja o sucima, tužiteljima, (i njihovim plaćama), i na kraju krajeva o pravosuđu, zahvaljujući jednim dijelom i biranju novog glavnog državnog odvjetnika,dobro se ponovno podsjetiti na koji su se sve načine obračunavali Titovi partizani i komunisti nakon II. svjetskog rata sa protivnicima i neistomišljenicima? Možda to najbolje potvrđuju riječi Marka Belinića, izgovorene na Sindikalnoj konferenciji 18. svibnja 1945. u Zagrebu u kojima je naglasio da je „naša slavna Armija zarobila oko 50 tisuća ustaških koljača na austrijskoj granici. Razbijene smo ustaške bande iz naše zemlje protjerali i u ogromnom dijelu do temelja uništili. Fašističke tipove, koji su skriveni po kojekakvim rupama, naša je dužnost, radnička dužnost, da ih pronađemo i uništimo. Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jest –kuršum“.
U tim i takvim obračunima, kako je često govorio i poznati odvjetnik pok. dr. Milan Vuković, poglavito značajnu ulogu imala je sudbena vlast, koja je bila snažno sredstvo u montiranju političkih i drugih procesa.
U vrijeme propale Jugoslavije (jeste li znali?) nitko nije mogao biti sudac, čak ni Općinskog i Prekršajnog suda, ako nije dobio povoljnu karakteristiku Općinskih i inih komiteta Saveza komunista!Nakon što su im još 1989. (!) Općinski i ini komiteti Saveza komunista napisali povoljne karakteristike, (obišao sam arhiv u Koprivnici i u to se dobrano uvjerio!), većina je i dalje ostala na svojim radnim mjestima, samo što su okrenuli kapute. Stvaranjem hrvatske države, neki omrženi jugoslavenski i komunistički suci, jednostavno su se „prebacili“ u odvjetnike ili su se bez ikakvih dodatnih provjera zaposlili u državnim službama!
Pojedini od njih su i danas „cijenjeni“ i „ugledni“ suci i državni odvjetnici i nitko ih ne pita kako su i na koji način svoje zadaće obavljali u komunističkoj Jugoslaviji. Kad ih se eventualno pitaza njihovo „kriminalno“ djelovanje u vrijeme bivše, propale države, oni samo odmahuju glavom ( poput Nobila, Prodanovića i sl.) i kažu: što ćeš, takvo je bilo vrijeme!
Kad je bio zastupnik u Hrvatskom saboru, general Željko Glasnović ponovno je aktualizirao ovaj problem, ali bez rezultata. Rekao je (sjećate se?) da je osmislio upitnik za lustraciju: svi suci trebali bi odgovarati jesu li bili u Savezu komunista ili surađivali s UDB-om, odnosno gdje su bili i što su radili 1991.? O tome je izvijestio tadašnji Ured predsjednice Republike te je saborskim odborima za pravosuđe, za Ustav i poslovnik i za zakonodavstvo poslao „okvir za lustraciju“, koji se sastoji od devet pitanja na koje bi morali odgovoriti i kandidati za suce Ustavnog i Vrhovnog suda te oni koji se kandidiraju za članove Državnog sudbenog vijeća.
A evo i nekih od tih tada iznimno zanimljivih Glasnovićevih pitanja: „Jeste li bili član Saveza komunista Hrvatske ili drugih saveznih tijela“, „Jeste li bili angažirani u represivnom sustavu komunističke SFRJ“, „Jeste li bili pripadnik ili suradnik UDB-e, SDB/S-a, KOS-a ili tajnih služni drugih država“, „Jeste sudjelovali u tzv. pretvorbi i privatizaciji“, „Jeste li bili ili ste sada član tzv. tajnih društava“, „Jeste li sudjelovali u Domovinskom ratu“?
Svrha tog upitnika, odnosno obrasca, nije bilo samo pitanje sudačke etike, nego i hrvatske nacionalne sigurnosti te korak ka ispunjavanju uvjeta trećeg stupa (kadrovske) lustracije – obrazložio je. .
Nakon što suci ispune ovaj upitnik, rekao je Glasnović, trebali bi ga ovjeriti kod javnog bilježnika, te mu obvezno priložiti dokumente o podrijetlu imovine prije i nakon 1990.!
I… što je u tome loše? Pa, suci i državni odvjetnici u vrijeme komunizma (ali na žalost sve više i danas, mada svaka čast iznimkama) donose odluke koje drastično mijenjaju život pojedinaca. Nekima zasluženo, a drugima bome i ne!
Što se događa sa sucem ili državnim odvjetnikom koji vas javno stavi na stup srama, a nakon eventualno dugog sudskog postupka čovjek je oslobođen? Okrivljeniku, a često i njegovoj obitelji život je otišao u onu stvar, a zbog krive odluke sudac ne odgovara, jer je zaštićen do kraja života! (sic!) Tako jedan od njih reče: pa, i mi smo ljudi,imi možemo pogriješiti, a vi se možete žaliti sve do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu!(sic!)
Zanimljivo je da su neki tadašnji Glasnovićev prijedlog protumačili da želi „strijeljati“ suce i tome slično, što nema veze sa zdravom pameti!
No, gdje su danas, primjerice, svi suci, državni odvjetnici, advokati, Udbaši i drugi koji su 1972. progonili sudionike „Hrvatskog proljeća“, koji su provodili okrutne istrage, mučili i zatvarali brojne nevine Hrvate među kojima su bili: Marko Veselica, Franjo Tuđman,dr. Šime Đodan, (tko ga se još sjeća?), Ante Bruno Bušić, Vlado Gotovac, Ante Glibota, Hrvoje Šošić, Vlatko Pavletić, Ante Bačić, Zvonimir Komarica, Zlatko Tomičić…?
Svi su uhićeni i stradali s obrazloženjem da su radili na „osamostaljenju Hrvatske“!
Stoga, treba aktualizirati još jedan prijedlog, a taj je da se izgradi i utemelji Memorijalni centar stradanja Hrvata za svoju slobodu i samostalnost kao najjači podsjetnik svim budućim generacijama, da im ne padne nikada više na um nešto slično učiniti što bi hrvatsku slobodu i samostalnost dovodilo u pitanje.
Odvjetnik Srećko Ilić lani je objavio odličnu knjigu s naslovom „Verbalni i ini delikti u Titovom režimu“. Opisao je i tiskao dokumente o suđenjima tzv. nacionalistima. Čak je u knjizi objavio i imena sudaca i tužitelja koji su sudili kako aga kaže, odnosno koji su se strogo držali Titova naputka da se suci „ne moraju držati zakona kao pijani plota“. Svi koji su tada tako sudili bili su „ugledni i cijenjeni“, a ništa manje nisu ni danas. (Svaka čast iznimkama).
Dakle, tko je i je li ikada netko od sudaca odgovarao za sramne presude ukomunizmunevinim Hrvatima, koje su uništavale i cijele njihove obitelji?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
