Irski referendum: Očekuje li nas doista irsko ‘konzervativno proljeće’?
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 13 Ožujak 2024 11:00
Irski dvostruki referendum “O obitelji i skrbi” neslavno je propao. Veoma je teško naći drugačiju kvalifikaciju, ako pogledamo rezultate: na referendumu o obitelji protiv ustavnih izmjena glasalo je 67,7%, a u referendumu o skrbi 73,9% birača.
Na referendum su neki promatrači gledali kao na pokušaj pravljenja još jednog koraka naprijed u pravcu “društvenog progresa”. Za to su imali dobre osnove, ako je suditi prema riječima irskog premijera Lea Vardakara, čija je vlada bila predlagatelj referenduma. On je tijekom tzv. “Yes,Yes” kampanje, referendum o skrbi nazvao šansom da se Irci otarase “veoma staromodnog, veoma seksističkog govora o ženama”. Pritom je mislio, naravno, na zamjenu riječi “žena”, izrazom “pružatelj skrbi” do koje bi došlo da je referendum prošao.
U tom smislu nije neobično da su promatrači van Irske, a osobito oni konzervativnog svjetonazora, na pad referenduma reagirali kao na svojevrsnu prvu lastu irskog tradicionalističkog proljeća.
Međutim, koliko god to na prvi pogled moglo izgledati opravdano, situacija na terenu priča jednu istodobno kompliciraniju i banalniju priču.
Po svemu sudeći, jedan od osnovnih razloga za pad referenduma bila je nejasnoća onoga što se njime htjelo postići.
Šlampava kampanja
Jednostavno: kampanja je odrađena šlampavo.
Možda to najbolje sažima Jennifer Bray iz Irish Timesa:
“Referendumske su prijedloge podupirale tri vladajuće stranke, kao i Sinn Fein, većina oporbe te cijeli niz dobro poznatih udruga civilnog društva. Pa ipak, sva ta podrška, premda u nekim slučajevima ne i bezrezervna, slabo je pomogla kampanji koja nije privukla pažnju većine javnosti.”
Usporedimo li to što Bray kaže sa znanim igračima na irskoj političkoj i društvenoj sceni, jasno je da su referendum zapravo podržali svi – od stranaka do cjelokupnog NGO sektora. U Irskoj ne postoje stranke desno od lijevog centra, kao ni udruge poput U ime obitelji, koje bi ponudile sustavnu alternativu identitetskoj politici ljevice. Također, stvari poput legalizacije istospolnih zajednica, “transrodne skrbi” i prava na pobačaj na zahtjev u tome društvu uopće nisu sporne.
Ilustrirajmo to primjerom jednog prijašnjeg referenduma, koji je prošao bez problema.
To je referendum o ukidanju 8. amandmana Ustava Republike Irske iz 2018. koji je bio iznimno uspješan u uklanjanju brane legalizaciji pobačaja na zahtjev.
Priča o dva referenduma
Referendumska kampanja za “Repeal the 8th”, odnosno za ukidanje amandmana bila je sveprisutna – od jumbo plakata, rada aktivista na terenu, do podrške svih glavnih medija. Referendum je bio prikazan kao još jedan korak iz “egipatskog ropstva” irske prošlosti u progresivnu budućnost. I građani su ga premoćnom većinom podržali.
Ni ovoga puta retorika nije bila drugačija, ali jednostavno nije bila dovoljno dobro osmišljena, a referendumska pitanja nisu bila jasno objašnjena. Jasan je znak toga i izlaznost. Na referendumu 2018. ona je iznosila 64%, a prošli tjedan 44,5% birača. Naravno, nije riječ o maloj izlaznosti, ali je očigledno kako birači ovaj put nisu s jednakim entuzijazmom prihvatili priču kako je riječ o sudbinskoj odluci.
No veoma je teško povjerovati da su svi oni koji su prije 6 godina s oduševljenjem – na dublinskim se ulicama plesalo kad je proglašeno da je referendum prošao – birali pobačaj na zahtjev kao civilizacijsko dostignuće, sad odjednom promijenili politički smjer za 180 stupnjeva.
Za neke referendum nije bio dovoljno progresivan
Po svemu sudeći značajnu ulogu u propasti referenduma igrala su i neslaganja između raznih grupa. Primjerice, National Women’s Council of Ireland, iznimno moćna građanska udruga koja je predvodila kampanju za ukidanje 8. amandmana 2018. godine, nije uložila isti trud ovog puta. Razlog tomu je, prema nekim izvorima, to što različite feminističke frakcije nisu vidjele jednaki interes u referendumu.
No valja biti siguran u to da se ni jedna od tih grupa ne bi sporila oko prava na pobačaj na zahtjev, kao što se nisu sporile ni 2018. godine.
Također, zamjetno je i kako medijski pokušaji da se birače koji će glasati “protiv” prikaže kao zatucane i “regresivne” nije uspio. Zbog toga što su se oni, kad god su dobili pravo glasa u javnosti, pokazali sasvim progresivnima.
Val neartikuliranog nezadovoljstva
Razlog njihovog glasanja zapravo je bio, sudeći po onome što se može doznati od običnih irskih građana, cijeli spektar nezadovoljstva vladom po pitanju socijalne skrbi, skrbi za ljude s invaliditetom i slično. Identitetski problem ukidanja “žene” i širenja definicije obitelji iz Ustava tu je igrao znatno manju ulogu.
U svakom slučaju o nekakvom otporu Iraca LGBTIQ i uopće progresivnoj politici ovog puta, po svemu sudeći, nema ni govora. To je sasvim očekivano, jer irski ekonomski uspjeh u svijesti je građana usko vezan za rezanje spona s prošlosti. Kako je taj uspjeh ono što većinu njih zanima daleko više od takvih trivijalnosti poput naslijeđene katoličke vjere i nacionalnog identiteta, tako i neuspjeh ovog referenduma valja promatrati u tom svjetlu.
