Od gmizavaca do kuhinjskoga kredenca
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 05 Travanj 2024 10:06
Narodna poslovica izraste nakon dugoga iskustva i sažetak je mudrih misli. Jedna kaže: Blago onom tko mlađan poludi, sav mu život u veselju prođe. Nisu oni koji nose nadimak seoska luda bili zaista ludi. Ponekad lucidni, ponekad ludistički, nekad i lukavi, a samo rijetko posve ludi, što bi narod rekao.
Njihov govor se osluškivao sa znatiželjom, njihova neodgovorna bezobraština koja sadrži dio istine sa zadovoljstvom, njihova hrabrost sa zavišću. Jer bili su zaštićeni svojim osebujnim ludilom i veseljem koje doseže ponekad i raspojasanost, bezobzirnost koje se kane drugi ljudi. Drugi ljudi imaju urođeni strah od vlasti, strah od mogućega gubitka egzistencije, svijest o nepristojnom ponašanju, savjest koja brani nevaljala djela i riječi. A u lude ima osobito toga nepriličnoga i uvredljivoga.
Eh, da mi je biti apsolutno slobodan! Pa to može samo takav čovjek koji nosi titulu seoskoga kralja u govoru, skakutanju i kreveljenju, smišljanju nevjerojatnih uzrečica, prispodoba i kovanica. Kad se takav dohvati nekoga čovjeka, jadna mu majka! A nema čovjeka pri vlasti ili na vlasti koji nema neku falingu. Rijetki su pravednici, pa i oni ne budu pošteđeni. A kamoli grješni ljudi! Prava nevolja u prepoznavanju nevaljalaca koje opominje i napada ridikul upravo je u poznatim nevaljalštinama što ga isti počini tijekom svoje vladavine. Prozvani se možebitno okružio ljigavcima koje ridikul prepoznaje i proziva, ljudima nahvao kako se davno izrugao drski Vidra. To su oni koji odanošću dobiše nezaslužena mjesta na visokoj letvici u kokošinjcu vlasti. Malo kraduckaju, lažu i ako ih nitko ne vidi, odaju se i krupnijim zlodjelima. Bez obzira na kojoj su prečki u poretku vlasti, bit će prepoznati od lucidne lude i kršteni pravim imenom. Od gmizavaca i razbojnika do ironije beskarakternih kuhinjskih kredenaca podarit će im redikul titule i svojstva i većinom će biti prepoznati. Ali, uvijek postoji neki ali.
Luda ima svoje predpostojanje. To će reći da je rođen, ne od svoje volje, u nekoj sredini obilježenoj danostima i odanostima. A na ovom komadiću hrvatske zemlje ima raznih odanosti: odanost režimu u kojem si pripadao vladajućima, pa ako su to bili komunisti, ostaješ i u tradiciji njihov, iako se služiš mimikrijom u novim okolnostima. To što je naizgled propalo njihovo društvo, vara naivne jer ne stignu proniknuti zbog žurbe u životu samu istinu o životu. Tako se crveni klipan i spadalo preobukao u lakirku kapetana na riječnoj plovidbi usred bajkovitih voda koje donose brod s natpisom: „Rijeke pravde“. brod od papiraBrod za sada plovi neznanim prostranstvima i posada se zbija na palubi. Još nisu pristali ni u jednu luku gdje ih čekaju konji što će ih oni osedlati. Tko će privesti konje za sada se ne zna. Tek kad siđu s broda, vidjet će se svi spasitelji naroda. Jer uvijek je dobro priključiti se vlasti kad si siguran da je to vlast. Na obalama stoje dični vrebaoci na stolice: bljedolika se zove narikača koja šalje pozdrave jednom Vladimiru, poznatom po četiri riječi (locirati, uhititi, transferirati i još jedna); jedan kojega zovu Dikobraz, izsluženik niskoga čela koji se klati po svijetu o narodnim parama; snažni gorostas ideja i misli koji čeka povratak maršala i za ruku vodi one koji mu nisu ni do pasa; uhranjeni spletkar u liku nekadašnjega ministra s mutnim i nikada odgonetnutim poslovima; izbrušeni dijamant kulturnoga miljea s dva prezimena, možebit jedno plemenitaško na nastavke -aš i -čić; krakata obitelj morskih čaplji koja se ukrcala na brod koji im obećava uzmorsku stolicu; tužnoliku partizanku iz spomenara s fotografijama fojbi; a niz ostalih najbolje zastupa mali lopov zvani automobilistički pokućarac koji čeka priliku da se osveti Franji jer je uspio odagnati crvene zločince s vlasti… Da je Matoš živ, rekao bi da mu to daje inspiraciju za imenicu klatež koja se dosta rabi za spasitelje na ovoj riječnoj plovidbi u posljednje vrijeme.
Luda je u stanju izmišljati svoje zasluge za neka velika i viđena djela kakvo je gradnja najvećega mosta na obalama našega mora. O dostignućima njegove nekadašnje vladavine nismo obaviješteni, ali dopiru glasi o velikim uspjesima. Oni koji slijede ovu plovidbu argonauta, donijet će opet te uspjehe. Tko će stradati usput, vrlo važno. Trebali bi stradati oni koji su izbjegli nož i metak onomad, kako se zalaže onaj lopov pokućarac. To će biti rasni Hrvati, bubuleje, krivovjernici u odnosu na crvenu rijeku pravde, oni koji imaju domovinu a ne vlast, koji ostaju doma kad se odlazi na izbore.
A što rade oni koji su vladali ovim godinama i ovim prostorima i ovim ljudima? Ovo je bio izlazak stoljeća, kao u grčkoj apokalipsi, ovo je bilo pujdanje pasa na stari način. Uvijek se kreće u lov kad je lovostaj prestao, ali u Hrvatskoj nema lovostaja. Na domoljube se uvijek može krenuti. Njih se može hvatati i kad vladaju takozvani desnocentralni, vladajući, oni koji oporo i tvrdokorno odbijaju suradnju sa svima osim s neprijateljima hrvatskoga naroda. Zašto? Pa oni su „inkluzivni“ kaže neka nineta i žmirka malim sitnim očicama svoje duše, stojeći pred Titovom bistom koja nosi Jovančetovu glavu. Kakav hermafrodit! Mislimo ta skulptura, na navodno uglednom mjestu reminiscencija na divne dane očaja nepokornih masa. Neka, neka, tako i treba svim inkluzivnima koji su sada na vagi: kako isplivati iz sjećanja na suradnju s okorjelim mrziteljima hrvatstva, kako zaboraviti šajkače koje smiju živjeti u Hrvatskoj, a oni koji slijede za domovinu spremnost, ne smiju? logo parlament 2024 finalNema inkluzivnijega društva od ovoga našega, nema. Zamislimo što bi bilo da vratimo zrakoplovima jedan romski narod u postojbinu kako su to izveli dovitljivi i natruli naši francuski europski kolege! Ha? Kako bismo se proveli! Ali to nama nije na pameti. Humani smo. Drago nam je kad nas gaze i trpaju na palubu broda na rijekama pravde. Mi smo opet u zagrcnutom glasu, u šutnji kao stanju kojega njegujemo u kriznim vremenima.
Tko će izbore ozbiljno shvatiti? Mi ili oni? Oni imaju zavjete koji ih potpiruju da se kreću, da izvikuju parole i slijede njihove svete tekstove kakav je onaj Milovana Đilasa: „Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod danas je dubina mržnje prema neprijatelju… Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program…“
Jedino nas tješe nove starlete i jugovinaške severinke koje imaju namjeru ući u Hrvatski državni sabor. Raspjevane i rasplesane, u krznu i bez njega, uglađene i obrazovane, oplemenit će naše najviše tijelo jer one su talog svih misli i slave hrvatske. Obnevidjeli narod ide na koncerte, arlauče kao usred šumadijske šume, a vesele operete uprizoruju frankenštajnske koalicije skrpljene s koca i konopca.
Na ruskom istoku, a opet dovoljno blizu uzdižu se sovjetske laži koje su uvijek bile temelj vladavine komunizma; u neposrednoj blizini hrvatske granice šepire se nekada zvani gedže, a u najkulturnijoj zemlji EU donosi se zakon o pravu i radosti ubijanja nerođene djece! Skiči dopadljivi plejboj koji sada vodi nekada pobožnu naciju. U dalekom Sibiru umire u Jednom danu ne samo Ivan Denisovič, već i mladi izdanak despocije Navaljni, ali on umire „prirodnom smrću“. U sve to i još više vjeruju na palubi broda „Rijeke pravde“.
