Hrvatska u onom 'strašnom času' i danas
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 21 Travanj 2024 17:01
Trideset godina nakon objave drugoga izdanja zbirke poezije 'U ovom strašnom času' jedan je čovjek saznao da ona postoji. Nije se uputio u potragu za tom knjigom ni u knjižnicu, ni u knjižaru, niti je gdje drugo tražio posudbu ili kupnju, ali mu je ipak došla u ruke.
U Jutarnjem listu (6. 4. 2024.) u Zagrebu, objavljuje tekst u bekavackojem je informacija o tomu već u naslovu: 'O jednoj knjizi pronađenoj u kontejneru za smeće u centru Zagreba'. Možda nije bilo tako, ali pisac teksta, spominjanjem smeća, očito želi povrijediti ljude koji tu knjigu čuvaju kao važnu uspomenu i opomenu. Neizravno je iznio i svoje razumijevanje hrvatske sudbine u ratnim vremenima koja su iza nas. Njegov osvrt na spomenutu zbirku poezije, pun je vrlo negativnih ocjena. Iako se trudi prikazati kako govori o poeziji, njegov je tekst usmjeren prema 'nepoetskom' razumijevanju jezika pjesnikinja i pjesnika koji svjedoče o teškoj stvarnosti napadnute Hrvatske i hrvatskom oslobodilačkom ratu.
Knjiga poezije 'U ovom strašnom času' objavljena je najprije 1992., a prošireno izdanje 1994. Prevedena je na više od dvadeset jezika. Na njezinu su početku, prije predgovora, otisnuti stihovi Tina Ujevića 'Hrvatskim mučnicima'. Prepisujemo nekoliko stihova: "...Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi, / dok smrt je blizu gluha našeg plemena! / A kukavan je Hrvat novog vremena, / te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi. / Ne opiruć se klanju - krotko janje - hodi / i ne zna zbacit groznog ropstva bremena. / Al vrcnuti će iskra iz vašega kremena! / Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu / sve žrtve vam i mučeništva budu? / Da, rodit će se rod od slavnog sjemena! ..."
'Pogled na Drugoga'
'Oluja' je pokazala da je veliki pjesnik dobro poznavao svoj narod. Rodili su se sinovi i kćeri 'od slavnog sjemena'. Godinu dana nakon objave drugoga izdanja te, obujmom male knjige, vrcnule su olujne iskre iz hrvatskoga kremena. Hrvatska je oslobođena. Trebalo je još pričekati mirnu reintegraciju Podunavlja (1998.) Zbačeno je grozno 'breme'. Taj su dan priželjkivale pjesnikinje i pjesnici kroz stihove u knjizi o kojoj pišemo. Spomenutom kritičkom osvrtu na knjigu 'U ovom strašnom času' manje je do literarnih kriterija i umjetničke vrijednosti poezije, a više do njezina odnosa U ovom strasnom casu 1992 naslovnicaprema hrvatskom oslobodilačkom ratu (1991.- 1995.). Knjiga 'U ovom strašnom času', objavljena prije oslobođenja Hrvatske, ponajprije je glas patničke žudnje za slobodom i mirom.
Nalaznik knjige misli drukčije. Piše kako među njezine glavne značajke ubraja "anakroni orijentalizam u pogledu na Drugoga. U toj je slici lirski subjekt umiveni (i obrijani) čuvar europskoga identiteta i civilizacije 'pred dlakavom pohlepom Bizanta' (Marija Peakić-Mikuljan), predziđe kršćanstva, on ima glagoljicu, latinicu i materinu molitvicu nasuprot srpu i čekiću, ćirilici ...". Taj 'Drugi' (i drukčiji) bio je ratni protivnik, oružana sila koja je pokrenula osvajački rat protiv Hrvatske. Očito, postoje važni razlozi zbog kojih je i knjiga 'U ovom strašnom času' na udaru snaga rejugoslavizacije, koje se sve više upliću u hrvatski život. Pokušavaju prikriti kako je taj život izgledao prije uspostave slobodne hrvatske države i Oluje.
Otvoreni nacionalizam
Tumač teksta u 'odbačenoj' knjizi iznosi da je u njoj previše "miješane krvi, previše književnosti za ovu antologiju na zadatku u kojoj sve što je činjenica, tim gore po činjenicu." Uz to je, kako mu se čini, "povremeno prijesna (sirova, nezgotovljena, op.ib.), otvorenim nacionalizmom inspirirana propaganda". Doista, 'antologija na zadatku' zvala je u pomoć i 'otvorenim nacionalizmom' sokolila hrvatske branitelje. To nije bilo ono što bi kritičaru bilo po volji. On je 'upućen' u 'činjenice', on bi propisivao što i kako poezija o hrvatskom oslobodilačkom ratu, iz pjesničke imaginacije treba iznositi na svjetlo dana. A što je uopće poezija, koja su, prema današnjim razumijevanjima, njezina važnija obilježja? U nekoliko riječi rečeno: slikovitost, ritmičnost, sugestivnost; drukčija uporaba riječi nego u svakodnevnom govoru, zvukovni potencijal riječi i mogućnost višesmislenog, prenesenog govora. (Sažeto, prema prol.encikl.).
Činjenice? Kakve veze imaju komentatorove 'činjenice' s pjesničkom slobodom? Tomu još dodaje: "Druga je odlika antologije historizacija literature. Pod ovim razumijem dogmatsko podešavanje res gestae (prošlih djela, op.ib.) zakonitom zbivanju povijesti, upisivanju smisla u zbivanja na temelju profetskog (proročkoga, op.ib.) čitanja ..." Koje je to 'zakonito zbivanje povijesti', koja je to 'historizacija', kad su pjesme napisane uz zvukove sirena u Hrvatskoj toga vremena, koje su često navješćivale napade osvajača?
Subjekti rata
Zbirka poezije o kojoj 'analitičar' piše na dvije novinske stranice, objavljena je 1992. (prvo izdanje) u vrijeme dok se još uvijek dizao dim s hrvatskih zgarišta. Tko bi tada pomislio da će Hrvati odgovoriti na agresiju čak i 'otvorenim nacionalizmom', i da je, u vrijeme dok je dio Hrvatske još okupiran, i pjesnička riječ pod uplivom stalne ratne ugroze. Činjenice? Prognanici, zarobljenici, rakete, bombe, zarobljavanja, silovanja, klanja ...
Komentator se najprije vraća u vrijeme kad je nastala zbirka koju spominjemo. "Naši neprijatelji, oni koji nam ovo rade, to smo jučer nekako bili mi, što je djetetu teško objasniti." Pokušava protumačiti kako je on u vrijeme rata bio dijete, pa mu nije bilo lako razumjeti tko ratuje protiv koga. Bratstvo i jedinstvo? Zadovoljio se objašnjenjem da su prije rata, i oni koji napadaju, i oni koji se brane, bili 'jedno': i 'oni' su ('nekako') bili 'mi', a mi 'oni'? Niti su oni bili 'mi' niti smo mi bili 'oni'. Nisu bila realna očekivanja da ćemo mi postati 'oni', a druge varijante nisu ni spominjane. Bitno je bilo učiniti sve da mi ne budemo oni koji smo bili i koji jesmo, svoji na svome.
Povijest uklesana u kamenu
Ali, 'oni' ne odustaju. Desetljećima nakon rata, na stol je stavljena i Deklaracija o 'zajedničkom jeziku', 'dokument' u kojem se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govori isti jezik. Usvojena je 2017. Govorimo o bploča'sadržaju' onoga 'mi'. Tako je počelo i sredinom 19. st. u Beču. Jedan jezik, pa jedan troplemeni narod, pa bratstvo i jedinstvo, pa Vukovar... Prema onome što gledamo i slušamo oko sebe, uključujući i osvrt na zbirku stihova 'U ovom strašnom času', ta nastojanja nisu prekinuta.
To bi moglo značiti kako netko vjeruje da je dovoljno imati moć i htjeti da od, primjerice, dva ili više povijesnih subjekata postane jedan, a vladat će najbrojniji. Hrvatska se narodna posebnost razvijala više od tisuću godina. Razvija se i danas. Te su činjenice lako dostupne i piscu komentara o knjizi 'U ovom strašnom času'. I ako postoje dvojbe o Trpimirovoj tituli 'dux Croatorum' iz Darovnice napisane godine 852., u kamenu je uklesano ime jednoga od njegovih nasljednika, Branimira (879.-892.) - 'dux Croatorum'. Obojica se nazivaju hrvatskim knezovima. Na Bašćanskoj ploči (nastaloj oko godine 1100.) Dmitar Zvonimir (1075.-1089.) nosi titulu 'kralj hrvatski'. Ni to nije samo na papir upisano, nego je 'uklesano' i u kamen, i u hrvatsko pamćenje. Od tih vremena do danas povijest prati život naroda Hrvata na zemlji koju su onda nastanjivali i na kojoj žive i danas.
'Strašni čas'
Komentator ni jednom riječju ne spominje kako je došlo do onoga 'strašnog časa' u naslovu knjige, što se dogodilo, za koga je i zbog čega to 'strašno' vrijeme. Ne spominje ni pobune, ni progone, ni agresiju, ni zemlju kojom je protutnjao rat, ni Vukovar, ni Škabrnju, ni Dubrovnik, ni ... Kako bi se sve to zatamnilo, kako bi se zamutio razlog zbog vukovarkoga je objavljena zbirka pjesama o hrvatskoj muci, komentator okrivljava hrvatske pjesnike što su u ratnom vremenu s ljutnjom pisali o osvajačkoj sili i njezinu teroru nad Hrvatima. Pronašao je i ove kvalifikacije koje su upotrijebili za agresorsku silu: "balkanske krvopije rugobnih lica i rutavih duša, bradati ljudi, genocidni vampiri šiljatih lubanja, grabežljivci razdvojenih papaka, bjesomari rušitelji, pogani, lašci i neznabošci, barbari, štakori, janjičari, Tatari, Skiti." To je glas protjeranih, glas silovanih žena i ubijene djece, to je glas razorenih sela i gradova, mrtvih, ranjenih i prognanih ... To je glas bola, ljutnje i patnje, a ne opisivanje.
Ali valjda su kritičarevu oku promakle riječi drukčijih poruka iz knjige 'U ovom strašnom času'. "Unatoč neiskorijenjivoj ljudskoj grubosti i gluposti, sljepoći kod zdravih očiju i strašnoj bezobzirnosti, da nikad ne sustanemo biti blaga i ponizna srca, pa da konačno svi bez razlike, sva plemena, koljena i narodi, mačeve prekuju u plugove, koplja u srpove, tenkove u vršalice i da se više ne diže čovjek protiv čovjeka, ni narod protiv naroda, da više nitko ne imadne potrebu učiti se ratovanju... (Š.Ćorić, 'U ovom strašnom času', str. 21)
Ni 'obrat' ni 'obrt'
Autor novinskoga prikaza pokušava prikriti da je u hrvatskoj nepokornosti i odlučnom otporu osvajačima, izvor srdžbe i neprijateljstva koji izražava prema jednoj zbirci poezije. Ne spominje tko je ratovao i gdje se ratovalo, ne kaže zašto je zbirka tako naslovljena. Koji je to 'strašni čas'. Zašto je ta knjiga nastala? Ratovalo se u Hrvatskoj, krv je natapala hrvatsku zemlju i zbog toga je to vrijeme agresije, za pjesnike i nepjesnike 'strašni čas', vrijeme patnje, bola, tjeskobe i - nade, ma što teorija o tomu rekla. Hrvatima je trebala pomoć i potpora. Htjeli su da ih čuju, da svijet sazna kroz što prolaze.
Kritičar citira zapis sastavljača prvoga izdanja zbirke (1992.) i uspoređuje ga s drugim izdanjem (1994.): "Rat udruženih neprijatelja - Srba, Crnogoraca, komunista, jugorazbojnika i svjetskopovijesnih hulja svake vrsti - a protiv naše prelijepe domovine Hrvatske jamačno će do kraja izmijeniti hrvatsko pjesništvo... U drugom izdanju, proširenom na 85 pjesama, priređivači primjećuju 'misaoni obrat' od zgražanja i osude neprijatelja do discipline u smislu bitne zamišljenosti nad povijesnom nesrećom, međutim, ovaj čitatelj, uz nekoliko izuzetaka, zapaža samo jedan kontinuirani misaoni obrt za proizvodnju jezika podređenog politici, jednom režimu istine, i posljedičnu proskinezu (naklon, op.ib.) pred novim dvorom." To je već nova razina uvrjeda.
Podređeni duhu slobode
Što god Hrvati napisali, nazvali agresore 'jugorazbojnicima' ili iskazivali 'zamišljenost', kritičar će ih pokušati poniziti, otkloniti mogućnost da postoji neki misaoni 'obrat' jer on vidi samo 'obrt za proizvodnju' pod uplivom politike. 'Čitatelj' upitnikse s ruba kontejnera digao do razine s koje hrvatske pjesnikinje i pjesnike naziva 'misaonim obrtnicima' koji 'proizvode' jezik podložni politici i 'novom dvoru'. To je njegov današnji pogled, jer su 1992. bile protekle tek dvije godine od sloma komunističkoga režima i tek godina od početka otvorene srpske agresije na Hrvatsku. Jezik 'misaonih obrtnika' bio je podređen samo duhu slobode.
Rat je definirao naslov knjige 'U ovom strašnom času', a ne 'režim istine' ni 'novi dvor' vlasti. Saznali smo što poezija govori o 'strašnom času', ali nismo saznali što o tomu misli 'čitatelj' koji je knjigu našao u kontejneru. Je li bilo opravdano 'zgražanje' pjesnikinja i pjesnika i osuda neprijatelja koji je pokušao oružjem pokoriti Hrvatsku? Je li stvar u 'proizvodnji jezika podređenog politici' ili (ratnoj) stvarnosti koja je prethodila tom jeziku? Pisac nabraja bitne značajke zbirke pjesama koju motri: neujednačenost kvalitete pjesama, podešavanje slijeda događaja, 'kocelebracija junačke smrti', poetika iz 'repozitorija orijentalizma', 'povremeno prijesna', propaganda inspirirana otvorenim nacionalizmom. O 'strašnom času' ništa ne govori.
Pravedni obrambeni rat
"Gotovo sve s čime treba polemizirati jedva ima veze s poezijom. To je zato što tu jedva ima poezije." Tako piše novinski 'kritičar'. U sjećanje priziva i jedan stariji zapis o tomu kako su "viteškim molekulama časne smrti pjesnici vkzarobili imaginaciju ljudi i tako od divljačke stvarnosti rata napravili herojski glamur koji golica srca." Ne opaža da bi možda bilo korisno razlikovati strane u ratu: osvajače, agresore, od onih koji se brane i pokušavaju osloboditi zarobljene ljude i njihovu zemlju. Razlikovati pravedni obrambeni rat od osvajačkoga rata, od udara na prava hrvatske države i na prava njezinih državljana. Ili 'kritičar', o čijem prikazu pišemo (Goran Milaković), misli da obrambeni rat nije pravedan rat, ili, da ne postoji razlika između osvajačkoga i obrambenoga rata.
'Strašni čas' je bio oružani napad na Hrvatsku iznutra i izvana; iz njezinih okupiranih dijelova, koje su zauzeli tamošnji Srbi i ljudi iz Srbije koja im je slala vojnu pomoć, vojsku i oružje. Srpski su zrakoplovi 1991. razarali Hrvatsku, koja nije bila pripremljena za rat, još nije bila ni međunarodno priznata država, bila je bez vojske i oružja. Dotadašnjom zajedničkom jugoslavenskom vojskom, koju su obilno financirali i Hrvati, potpuno su ovladali Srbi i koristili je za ubijanje Hrvata i uništavanje njihove zemlje. Tko je okupirao dijelove Hrvatske? 'Mi'?
'Otvori se sveta zemljo'
Spominje i tri 'opcije poezije u ratu' (pozivajući se na L. Paljetka): poezija oblikovana ratom, huškačka i antiratna poezija. Piše da huškačku opciju ne bi trebalo uzimati vrijednom spomena. U kategoriju ratne poezije stavio je jednu pjesmu Ljerke Car-Matutinović iz knjige 'U ovom strašnom času'. Pjesnikinja u toj pjesmi ('Otvori se sveta zemljo Hrvatska') opisuje stanje u ratom napadnutoj Hrvatskoj. Spominje ljude s mrtvačkim glavama na odorama koji 'plaze' zastavapo Hrvatskoj, 'niža bića iz prapovijesti' koja napadaju nožem, "razbacani hrvatski udovi i prerezana grla/ njihov su trag/ pijani se valjaju hrvatskim zgarištima/ aveti u mraku bezumlja/ Otvori se sveta zemljo/ hrvatska/ budi im grob/ jednom zasvagda." (U komentatorovu je tekstu umjesto 'zemljo' napisano 'zemlja' što otežava razumijevanje stiha.)
Kritičar zbirke u svom komentaru pokušava 'nadograditi' objavljene pjesme kako bi složio platformu za svoj 'obračun'. Ovako komentira stihove Lj. Car-Matutinović: "Ako ovo nije huškačka pjesma, što joj nedostaje da to postane? Jedan stih koji kaže zakolji prvo niže biće iz prapovijesti koje vidiš? Ona je po meni egzemplarna za poetiku koja želi vrlinu dokumenta, istinu pod pečatom jedne stvarnosti, ali generalijama iz velike daljine tu vrlinu falsificira pa nije ni umjetnost ni dokument." Njegov dopisani stih pomaže sve to bolje razumjeti. Dodaje riječ 'zakolji' kako bi opravdao svoju postavku. Vapaj pjesnikinje da se spasi napadnuti narod ne bi trebalo nazivati huškanjem nego samo - vapajem.
U citiranoj pjesmi koju spominje, nema riječi 'zakolji'. Pjesnikinja govori o razbacanim hrvatskim udovima i prerezanim grlima što su ostali za njima, ('njihov su trag'), trag ljudi s mrtvačkim glavama na odorama. Koje su to generalije 'iz velike daljine' koje falsificiraju 'vrlinu dokumenta'? Možda bi G. Milaković mogao ponovno poslušati pjesmu koju Srbi pjevaju pri ulasku u razoreni Vukovar (1991.) '... bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate'. A Hrvati bi, vjerojatno, dosta toga zaboravili, da ih učeni ljudi, različitim obmanama, ne pokušavaju skrenuti s puta slobode.
