Rječita šutnja
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 19 Svibanj 2024 16:02
Je li šutnja doista postala zlato? Zar smo dotle došli da su nam i riječi postale skupe pa se okrećemo šutnji? I to šutnji kao uskrati, kao monopolu nad informacijama, a posljedično nad životima? Šutnja time postaje doista rječita jer govori i o onome koji šuti i onome prema komu je šutnja usmjerena.
Odmah uvodna napomena: nije riječ o nazivu časopisa posvećenog sv. Josipu Pravedniku i najvećem „šutaču“ u Svetome pismu. Kao Božji čovjek sv. Josip znao je slušati, nije ni imao potrebu išta reći, nego djelovati. Šuteći je postupao po Božjem nalogu.
Davnih sam sedamdesetih godina čula za hrvatsku šutnju i zapamtila sintagmu rječita šutnja, čini mi se iz jednog djela Ivana Supeka (Heretik). Kasnije sam imala prilike čitati i upoznati autora Vihora tišine Jurja Jurjevića. Zanimljivo je kako autori dvaju različitih svjetonazora svjedoče o istome - o snazi šutnje. Činilo mi se u prvi mah čudnim kako nešto govori, kad ništa ne govori, kad šuti. Nisam tome pridavala posebnu pozornost dok te život ne pritjera da promišljaš o onome što si čuo i još više o onome što nisi čuo. Počela sam se propitkivati o šutnji i koji su joj razlozi.
Ovdje su tek neki od mogućih odgovora koji se relativno lako mogu naći: kad nemaš što pametno reći, bolje je šutjeti. To su savjetovali i stari Latini: „da si šutio, ostao bi filozof“... I narod veli: „šutnja je zlato“, kao i: „kad se jede, tad se šuti“. Šuti se kao grob, kao panj.
Ne mora se znati ili imati što pametno reći ili uopće išta reći pa se na pitanje odgovara šutnjom. Šutnja je sve – i ništa, i ono što može biti, i ono čega nema. Stoga neki šute i kad im je nelagodno od postavljenih pitanja pa da izbjegnu nezgodna očitovanja. I to se ljudski da razumjeti. Neki šute jer se prekasno sjete valjane replike kojom bi začepili usta neugodnom pitaču, a dok se oni dosjete, prošlo je vrijeme za učinkovitu repliku. Neki šute jer im idu na živce i oni koji pitaju i oni koji uvijek imaju spreman odgovor. Neki šute jer se boje posljedica ako progovore. Neki liječnici katkad prešute pacijentu reći pravo stanje njegove bolesti jer procjenjuju da on to ili ne bi mogao razumjeti ili ne bi mogao podnijeti kao istinu… A pacijent ne zna ne govori li liječnik možda zato što ne zna kako progovoriti o teškoj dijagnozi i ostaje iščekujući jasan znak na čemu je.
Ima mjesta gdje se po pravilima pristojnosti u nekim momentima redovito šuti. Šuti se, npr., iz strahopoštovanja – u crkvi, iz poštovanja – na groblju gdje se šutnjom iskazuje i počast onima kojih više nema, a zaslužni su. Šuti se i pred nadređenim ako si mu podređen i moraš izvršiti svoju dužnost. U neka vremena neki nisu smjeli ni govoriti ako im to nije bilo dopušteno. Bibličari navode da je šutnja najveći mogući ukor onome tko govori. Sveci su znali šutjeti da bi čuli Božji glas i po njemu se ravnali.
U vrijeme kada svi govore i „brbljaju“, najbolje se čuje šutnja, vele neki. Šutnja tako može biti i znak prosvjeda ako šutite ondje gdje ste bili pozvani govoriti i gdje se očekuje da govorite, a vi svojevoljno ne progovorite. Kad katkad nikakva riječ ne izlazi iz usta, veli se da netko „šuti kao zaliven“ ili da je „ostao bez teksta“. Ne znaju slušači želi li on šutjeti ili mora šutjeti.
Neki pak šute jer imaju informacije/podatke o čemu pa se boje da bi odgovorom nehotice otkrili blago koje imaju i čuvaju kao škrtac svoje „tezoro“ i tako omogućili pristup važnim informacijama onima koji ih nemaju. Posjedovanje informacija daje im prednost nad potencijalnom konkurencijom, prednost koju bi odgovorom mogli izgubiti. E to je već opasno jer je to jedna od mogućih manipulacija informacijama. Posjedovanje informacije daje moć. O moći je riječ. O moći šutnje. O šutnji kao kazni.
Ako negdje radite cijeli dan i ne progovorite ni riječ jer i oni oko vas šute iako nije zabranjeno razgovarati, tu je šutnja zapravo svojevrsna kazna onomu koji bi htio govoriti, ali kad se ne govori, šuti i on. Ne samo da ti se nitko ne obraća, nego ti se šutnjom pokazuje da si toliko nebitan da te se previdi kao stvar, a stvari se ne govori. Ti si samo jedan nužan kamenčić kojemu je velikodušno dopušteno da se ugradi u velebnu piramidu nečijega uspjeha i šutjeti ti je. Utrošio si se i neće ti biti ni spomena pa čemu trošiti riječi na tebe? Takva je šutnja ubitačna. Potraje li takva ignorantska, toksična šutnja predugo, čovjek kao biće ponosa i dostojanstva zaboravi komunicirati te pomalo gubi jedno od bitnih obilježja ljudskoga roda – sposobnost i potrebu komunikacije.
Suvremeno društvo, pa i u nas, teži učinkovitosti. Postajemo „Leistungsgesellschaft“, a učinak će biti veći ako ne čuješ, npr., da ti je suradnik ozbiljno bolestan jer ti to odvlači pozornost od rada. Čemu trošiti riječi kad će taj silom prilika ionako biti „izbačen iz stroja“? No, gdje se tu izgubila proklamirana humanost, briga za čovjeka, pa i kršćanska pomoć bratu u nevolji?
Najgore manipulacije zbivaju se, čini se, ondje gdje nema razgovora o problemima, a ima se o čemu razgovarati jer problema ima, i gdje nema traženja rješenja pa makar i uz teže usklađivanje stavova. Svatko tko „čuči na svojem tezoru“ znanja i informacija, ne dijeli ih, ne oplođuje ih, nego pušta da ono s vremenom gubi na vrijednosti jer spoznaje napreduju, a nove informacije preplavljuju stare. A da se to ljubomorno, grčevito čuvano „tezoro“ otvorilo, moglo se ljudima pomoći bitnim podacima u vremenski ograničenim egzistencijalnim situacijama. Posjednici, čuvari i vladari „tezora“ ne smatraju se nedavanjem informacija nimalo lošim ljudima premda su, hotice ili nehotice, svojom šutnjom mogli zapravo naštetiti drugoj osobi ne prenijevši joj, ne neke nevažne obiteljske pričice, nego nužne podatke. Ali šutjelo se i čovjek je manje važan od podatka, i na tome stvar ostaje.
Je li šutnja doista postala zlato? Zar smo dotle došli da su nam i riječi postale skupe pa se okrećemo šutnji? I to šutnji kao uskrati, kao monopolu nad informacijama, a posljedično nad životima? Šutnja time postaje doista rječita jer govori i o onome koji šuti i onome prema komu je šutnja usmjerena.
