Rusija je napala Ukrajinu a ne NATO
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 02 Prosinac 2024 12:00
Ukrajinski rat od prošloga je tjedna došao na točku prijeloma. Možemo reći i u svoju terminalnu fazu, aludirajući na maligni karcinom koji je metastazirao, postao neizlječiv, tj. neizbježno mora rezultirati smrću pacijenta. S tim da pacijent, kako se, i s kojom dinamikom stvari odvijaju – više ne mora biti isključivo Ukrajina, već i cijeli svijet.
Naravno, čuda i izlječenja pacijenata od kojih je moderna medicina već digla ruke se događaju – uglavnom na eshatološkoj razini, pa je tako možda moguće i po ukrajinskom pitanju. Drugim riječima, sve je manje vjere da Ukrajinu i svijet može spasiti politika odnosno ljudski razum, a sve više, da toj zemlji ali i svima nama može još jedino pomoći dragi Bog.
Ali i Njegovu pomoć nečim treba zaslužiti: treba se barem iskreno potruditi biti bolji, razumniji, osjećajniji. Biti istinski mirotvorac, a ne onaj koji navodnim mirotvorstvom, kao smokvinim listom pokriva svoju golotinju odnosno prljave geopolitičke ili s njom usko povezane poslovne interese. A kako onog prvog na vidiku potpuno sluđenog čovječanstva i velike većine onih koji ga predvode, nažalost, još uvijek nema – teško da nam se piše dobro.
Međutim, nada umire posljednja, kaže mudri narod, pa ipak nemojmo brzati s crnim i apokaliptičkim scenarijima iako se na njih treba pa i mora upozoravati. Jer ne samo što oni ne mogu biti isključeni, već i zato što je strah od takvih scenarija možda još ono jedino što može dovesti do nezadovoljstva i pobune običnih, malih ljudi. Ljudi, koje redovito nitko ništa ne pita i s tim su se već odavno smirili. Ali pomiriti se sigurno ne bi željeli s onim politikama i političarima koji ih krajnje rizičnim putom vode ne u svjetliju budućnost kako redovito obećavaju, već puno prije u propast.
Biden na zalazu životne „karijere“ gura svijet na rub ponora
Kada sam spomenuo kulminaciju ukrajinske krize i njenu terminalnu fazu, prije svega mislim na odluku američkog predsjednika Joea Bidena (tu odluku posve sigurno nije donio samostalno) da dozvoli Kijevu nanošenje udara po teritoriju Rusije američkim dalekometnim balističkim raketama ATACMS. U međuvremenu je Washington dao dozvolu i Londonu da i on može istu dozvolu dati Ukrajincima za korištenje svojih dalekometnih krstarećih raketa Storm Shadow (London ne može tu odluku donijeti samostalno, jer navedene rakete sadržavaju američke komponente, a slično je i s francuskim dalekometnim krstarećim raketama SCALP za koje je i Pariz Kijevu dao istu dozvolu ali ih ovaj iz nekog razloga još ne koristi za navedene udare).
Naravno, Bidenova odluka nije opasna sama po sebi (uporaba ograničenog broja tih raketa, kojih ni spomenute države-vlasnici nemaju u velikom broju, po ruskim pograničnim regijama ne može promijeniti sadašnji tijek rata a kamoli dovesti do ruskog vojnog poraza), već isključivo u kontekstu činjenice što je ruski predsjednik Vladimir Putin još u rujnu objavio kako će ona, ukoliko bude donesena, značiti neposredno uvlačenje SAD-a i NATO saveza u rat protiv Rusije i da će to automatski promijeniti sam karakter ukrajinskog rata i neizbježno dovesti do promjene ruskog pristupa tom ratu, što uključuje i vojne poteze prema zapadnim ciljevima koji će se određivati sukladno posljedicama eventualnih napada zapadnim raketama. Paralelno, Putin je tada javno obznanio i svoje prijedloge za promjenu deset godina stare ruske nuklearne doktrine koji su išli u smjeru drastičnog snižavanja praga za uporabu nuklearnog oružja. Doktrina je i službeno prihvaćena, nimalo slučajno, odmah nakon Bidenove riskantne odluke.
Rusija je napala Ukrajinu a ne NATO
U tom bih kontekstu, najprije, bez potrebe ulaženja u širu genezu ukrajinsko-ruskog sukoba koji je izuzetno kompleksan i iziskivao bi posebnu analizu, podsjetio kako je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, a ne na neku od država članica NATO saveza. Međutim, SAD, a ubrzo i NATO, iz geopolitičkih je razloga taj rat i po sebe, poput već ranije Rusije – proglasio gotovo pa egzistencijalnim iako to u svojoj biti nije. Jer i SAD i NATO bi definitivno nastavili egzistirati čak i u slučaju potpunog ukrajinskog vojnog sloma tj. poraza, ali bi potonje definitivno rezultiralo padom globalnog geopolitičkog ugleda a time i utjecaja u prvom redu Sjedinjenih Država.
Upravo smo sada zato tu gdje jesmo: na rubu Trećeg svjetskog rata (koji je možda već i počeo ali se o tome službeno ne govori), koji bi, ukoliko se stvari uskoro ne pomaknu s mrtve točke, mogao vrlo lako prijeći u nuklearni iako to definitivno niti jedna strana u sukobu ne želi. Ali mnogo puta u povijesti države i njihovi državnici puno toga nisu željeli pa se to dogodilo. Geopolitički „kamen zamašnjak“, kada se jednom nekontrolirano pokrene, vrlo se teško zaustavlja prije nego što iza sebe ostavi pustoš i nesreću.
Ukrajina se požurila s izvođenjem raketnih napada
Ukrajina je već oko 3 sata ujutro, dakle, svega nekoliko sati nakon što joj je Biden za to dao dozvolu (ponedjeljak, 18. studenog), izvršila napad s pet američkih balističkih raketa ATACMS – i to ne na rusku pograničnu regiju Kursk u kojoj su od početka kolovoza u tijeku snažne borbe između ruske i ukrajinske vojske pa bi tako nešto možda i moglo očekivati – već na susjednu regiju Brjansk u kojoj nikakvih borbi nema.
Već idućeg dana, 20. studenog, ukrajinska vojska izvršila je napad i na regiju Kursk i to sa spomenutim britanskim raketama Strom Shadow (s njih čak 12), navodno po ruskom podzemnom zapovjednom središtu.
Tragikomični argumenti za osjećaj sigurnosti
Dakle, Moskva je, kako je gore navedeno, sada i službeno usvojila dalekosežne promjene svoje nuklearne doktrine prema kojima sada može nuklearnim oružjem napasti bilo koju zemlju, ili vojni savez, iz koje se vrši masivni napad konvencionalnim oružjima (čak ne niti isključivo konvencionalnim raketama poput spomenutih ATACMS-a, Storm Shadow-sa ili Scalp-ova što bi također bila novost) po ruskom teritoriju.
Putin je očito čekao da Washington prvi donese odluku o davanju dozvole pa da on onda i službeno odobri najavljene izmjene doktrine iz rujna o.g. Očito želi odgovornost za eskalaciju stanja prebaciti na Washington, jer mu to onda u očima međunarodne zajednice daje legitimitet za odgovor.
Međutim, ni Washington nije „veslo sisao“, pa takvu odgovornost ne samo što ne želi prihvatiti, već tvrdi da je Rusija ona koja je prva eskalirala dovođenjem sjevernokorejskih vojnika na ukrajinske bojišnice – odnosno, da je njegova dozvola samo odgovor na taj ruski potez kojim se želi pomoći Ukrajini da se obrani. Ali slabašni je to argument za ovakvu vrstu eskalacije i nipošto nije ekvivalentan.
I dok se Moskva i Washington međusobno optužuju za eskalaciju, potpuno iracionalno zvuče izjave američkih i dužnosnika Europske unije (poput upravo ovih dana „umirovljenog“ visokog povjerenika za europsku diplomaciju i sigurnost Josepa Borrella, koji, ni manje ni više nego kaže kako je jedva dočekao ovu Bidenovu dozvolu, jer da je uvijek smatrao kako isporučeno oružje od zapada Ukrajina ima pravo koristiti kako hoće jer je vojno napadnuta zemlja) kao i mnogih zapadnih medija, o tome da Putin blefira s prijetnjama o nuklearnim udarima. Putin se već dugo „razbacuje“ takvim prijetnjama „kojih je već bilo 40-ak“ – navode oni, uvjereni da je Putinov cilj jedino zastrašiti zapad i Ukrajinu kako bi krenuo u pregovarački proces s povoljnijih pozicija od Kijeva.
Dakle, prema njima, svi bismo se mi i dalje trebali osjećati sigurnima. Ili barem svi osim Kijeva, s obzirom kako su odmah uslijedile i izjave zapadnih vlada i medija o mogućim ruskim nuklearnim napadima na Ukrajinu, prije svega njenu prijestolnicu iz koje su odmah počele pristizati i izjave o privremenom zatvaranju zapadnih diplomatskih predstavništava zbog straha od ruskih napada kao odgovor na spomenute ukrajinske.
Što je to Putin trebao učiniti?
Najprije ću se osvrnuti na ono prvo i odmah reći zašto smatram da je navedeni stav iracionalan? Pa što je Putin zapravo drugo trebao učiniti osim upućivanja upozorenja o mogućem ruskom nuklearnom odgovoru ako bude potreban s pozicije zaštite ruske nacionalne sigurnosti? Možda je umjesto upozorenja trebao odmah ispaliti jednu nuklearnu raketu kako bi uvjerio zapadne mudrace da misli ozbiljno, jer oni to ne žele vjerovati? Ali što ako „mudraci“ griješe? Tko će od njih za takvu kardinalnu pogrešku snositi odgovornost pred svojim narodima i da li će to tada više uopće biti važno?
Kako god bilo, očito je da i najnovije upozorenje s nedavnim službenim usvajanjem nove ruske nuklearne doktrine na zapadu opet „nije palo na plodno tlo“ tj. da se i ono doživljava (barem na razini političke i medijske retorike, a za duboku državu baš nisam siguran) isključivo kao ruska slabost.
Vrlo lako je moguće da su takve olakotne izjave o ruskom blefiranju i gotovo medijskom hvaljenju da zapad može bez straha od kazne u Ukrajini činiti sve što hoće, posljedica ne htjenja javnog priznavanja pogreške svoje strategije prema ukrajinskom ratu koja je ušla u slijepu ulicu. Jer pregovori s Moskvom i nesumnjivi bolni teritorijalni ustupci koje bi pri tom morala učiniti ukrajinska strana ne bi bili ništa drugo nego priznanje svoje pogrešne strategije koja je uvjeravala domaću i svjetsku javnost kako Ukrajina može pobijediti i da će se Rusiji nanijeti strateški poraz.
Međutim, na terenu i na globalnoj geopolitičkoj razini događa se nešto posve suprotno: ukrajinske snage ubrzano gube teritorij na jugu i istoku zemlje, što je trend koji traje od početka 2024. godine (od pada Avdiivke početkom veljače), dok se istovremeno u SAD-u približava rok potpuno neočekivanog i po demokrate bolnog dolaska na vlast Donalda Trumpa koji ne skriva želju za brzim završetkom ukrajinskog rata i za kojeg govori da se nikada ne bi niti dogodio da je on bio na vlasti umjesto Bidena. Na globalnoj razini ne samo što nije došlo do izolacije Rusije, nego je ona postala (uz Kinu i Indiju) i jedna od predvodnica zemalja tzv. Globalnog juga što je najbolje bilo vidljivo na prošlomjesečnom summitu BRICS-a u ruskom Kazanju.
Igre oko toga po kome će Rusi vojno odgovoriti nakon ukrajinskih napada
Podsjećam, Moskva je već ranije upozorila kako nuklearno oružje nikada neće upotrijebiti protiv Ukrajine (tlapnje o bratskim narodima – ruskom i ukrajinskom), već isključivo protiv onih koji „ukrajinski režim“ sponzoriraju i opskrbljuju svojim oružjem. Moskva postojano ponavlja kako iza navedenih ukrajinskih napada zapadnim dalekometnim raketama po ruskim pograničnim regijama stoje američki vojni instruktori i operateri, jer ukrajinski vojnici nisu u stanju opsluživati i koristiti tako suvremene vrste oružja. Govori također i da im SAD osigurava satelitsku navigaciju i određuje mete napada (to je u srijedu po prvi put izričito potvrdio i glasnogovornik State Departmenta Matthew Miller na medijskoj konferenciji 20. studenog). Ruski pak analitičari, bliski Kremlju, sve ovo što se sada dogodilo nazivaju prvim i potvrđenim američkim vojnim napadom na Rusiju, što će nužno izazvati odgovor Moskve.
Da su u pravu svjedoče i riječi direktora ruske Vanjske obavještajne službe Sergeja Nariškina od 20. studenog za medij Nacionalna obrana, kada je rekao slijedeće: „Naši neprijatelji primorani su priznati da odlučnost ruskog predsjednika u čvrstoj zaštiti temeljnih interesa države svim dostupnim sredstvima sužava manevarski prostor za Washington i Bruxelles. Želje pojedinih saveznika u NATO-u za sudjelovanjem u osiguranju mogućih dalekometnih udara u dubinu ruskog teritorija neće ostati nekažnjeni.“
Zanimljivo je ukazati i da se na zapadu politički i medijski potpuno ignoriraju ruska upozorenja o tome da njihov odgovor na, kako kažu američku eskalaciju uopće ne mora i da vjerojatno neće biti nuklearne prirode (osim u slučaju stvarne egzistencijalne ugroze), već „naprednim naoružanjem“ koje također može prouzročiti razorne štete i kojim Rusija raspolaže, a da pritom ne podliježe nikakvim doktrinarnim ograničenjima ili bilateralnim sporazumima poput hiperzvučnog i drugog oružja čiji se rad temelji na novim fizičkim načelima, i koja su, kako Moskva tvrdi – već potpuno spremna za primjenu.
Dakle, ako sve ovo navedeno nije dovoljno za zabrinutost, sigurno je još manje dovoljno za osjećaj lažne sigurnosti koji nam političari tako olako nude – kao da se baš ništa opasnog u Europi i svijetu ne događa.
Znakovita Trumpova šutnja
Sjedinjene Države očito idu na eskalaciju u nadi da će njome uspjeti primorati Rusiju da konačno krene u pregovore o završetku rata jer pritisak po Moskvu navodno postaje neizdrživ. Pojedini američki generali i mediji postojano navode kako je SAD spreman na uporabu svih svojih raspoloživih oružja (što, naravno, uključuje i nuklearno) za zaštitu američkih nacionalnih interesa na globalnoj razini. To bi trebalo, prema mišljenju Washingtona, biti dostatno da uvjeri Moskvu u nužnost završetka rata prema američkim uvjetima. Oni su, prema svemu sudeći pripremljeni za Donalda Trumpa, koji se, znakovito, još uvijek nije očitovao na Bidenovu odluku o dozvoli Kijevu za udare američkim raketama po Rusiji (to su učinili njegov sin Donald Trump Jr. i pojedini republikanski kongresmeni i televizijski komentatori).
Trumpovi prijedlozi navodno polaze od potrebe za zamrzavanjem rata na trenutačnim crtama razdvajanja i razmještaju međunarodnih mirovnih snaga u tampon zoni (zoni razgraničenja). Ukrajina se pritom ne bi de iure odrekla svojih okupiranih teritorija ali bi to de facto bilo upravo tako, dok bi se njen ulazak u NATO savez također zamrznuo na određeno vrijeme pri čemu se najčešće spominje rok od 20 godina.
Međutim, ovakav sporazum zapravo ne uvažava niti jedan ključni zahtjev koji postavlja Moskva za postizanje sporazuma. Putin je u lipnju, u svom govoru ruskim diplomatskim predstavnicima u tamošnjem MVP, podsjećam, kao minimum ruskih zahtjeva za zaustavljanje rata proglasio potpuno povlačenje ukrajinskih snaga iz svih četiriju anektiranih regija s početka listopada 2022.g., postizanje sigurnosnih jamstava između Rusije i NATO-a, vojnu neutralnost Ukrajine i td.
Stanje na bojišnicama
Ukrajinske snage, sada, od sveukupno oko 110 000 km2 od Rusije anektiranog teritorija (bez Krima koji je Rusiji pripojen još 2015.) drže još oko 26 000 kilometara, uglavnom na krajnjem jugu Donjecke regije gdje se borbe vode još samo za tri važnija grada – Kurahovo, Pokrovsk i Toreck, i na krajnjem sjeverozapadu iste regije s dva preostala velika grada Kramatorskom i Slavjanskom.
Osim toga ruska vojska paralelno pritišće i prema preostalih 20 posto teritorija Zaporoške regije koji je još pod nadzorom ukrajinskih snaga – prema Orehovu, nakon čijeg bi osvajanja vjerojatno bio otvoren i smjer za napredovanje prema samom regionalnom središtu – gradu Zaporižja (Zaporožje, rus.), veličine približno našeg Zagreba.
Nakon takvih potencijalnih vojnih pobjeda Moskva bi definitivno ostvarila svoje ciljeve koji se tiču njenih teritorijalnih aspiracija (navedenih u spomenutom Putinovom prijedlogu), dok je ostale teritorije spremna prihvatiti kao suverenu ukrajinsku državu koja bi imala i pristup Crnom moru preko Odese i Mikolaiva – pod uvjetom da bude vojno neutralna i „denacificirana“ u smislu da se ruskoj manjini osiguraju sva moguća ljudska i građanska prava (podsjećam, prije cca dvije godine u Ukrajini je službeno ukinut ruski jezik, ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije je također zabranjena, a njezine se bogomolje silom preotimaju i predaju u vlasništvo ukrajinske pravoslavne crkve uz česte sukobe vjernika i snaga sigurnosti koje provedbu te vladine odluke osiguravaju).
Intrigantna Orbanova uloga
Ali ako se već nije oglasio Donald Trump nekim važnijim i zvučnijim priopćenjem, to je umjesto njega učinio mađarski premijer Viktor Orban čija upornost u provedbi svoje nacionalne strategije i politike koja već godinama pliva protiv svih mainstreama Europske unije simpatizere zadivljuje, a protivnike baca u očaj.
Tako je Orban 21. studenog na Euroazijskom forumu u Budimpešti otvoreno izjavio slijedeće: „Razdoblje pet-stoljetne zapadne dominacije u svijetu je završilo. Liberalno i progresivno dominiranje u zapadnom svijetu je završilo. Propala je ideja da čitav svijet mora živjeti po zapadnom modelu. U novoj realnosti azijske su države postale jače i dokazale sposobnost rasta i opstanka, i osigurale su se kao neovisna središta ekonomske i političke moći te je rezultat toga postalo da se centar svjetske ekonomije prebacio na istok.“
Ukoliko znamo da je Orban veliki Trumpov simpatizer i gotovo osobni prijatelj (kao jedan od prvih mu je i čestitao na pobjedi na izborima i s njim se osobno sastajao čak i kada je Trump bio u naizgled potpuno bezizglednoj situaciji opterećen političkim i medijskim sotoniziranjem i brojnim pravosudnim procesima od kojih su mu neki prijetili i lišavanjem slobode i 70-godišnjom kaznom zatvora) – nije teško izvesti zaključak da je i sam Trump svjestan nove globalne geopolitičke realnosti i nezaustavljivosti procesa uspostave novog međunarodnog poretka temeljenog na multipolarnosti.
Pojedini analitičari smatraju kako će upravo Mađarska, a ne, primjerice, Poljska u kojoj je na vlasti liberalna eurocentrična vlada s Donaldom Tuskom na čelu – biti glavni oslonac Trumpove administracije za posredništvo s Moskvom odnosno Putinom. Naime, i Orban i mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijarto i brojni mađarski poslovni ljudi potpuno otvoreno dolaze u Moskvu i sastaju se s ruskim državnim vrhom kao da se baš ništa nije dogodilo na relaciji između Rusije i EU-a.
Trump će, prema mom mišljenju kojeg sam iznio i u prethodnim analizama, vrlo pažljivo sondirati stanje i nastojati osigurati najbolje moguće američke pozicije (definitivno i metodama diplomatskog i vojnog pritiska, ali i kompromisa kada zatreba) u budućem novom svjetskom poretku, u kojem je era američkog soliranja definitivno završila. S tim se dio američkog establišmenta još uvijek ne miri i u tome vidim i osnovni razlog za najnoviju eskalaciju stanja u Ukrajini.
Pretpostavljam da slično razmišlja i ruski državni vrh kojemu je bilo kakav dogovor s demokratskom Bidenovom administracijom bio i ostao nemoguć, tj. da smatra kako bi se s Trumpom ipak možda (naglašavam možda) mogla dogovoriti nova načela, ako već ne o obnovi američko-ruske suradnje što je gotovo nemoguće u srednjoročnoj ako ne i u dugoročnoj perspektivi – a ono barem u pokušaju smještaja njihovih odnosa u okvire snošljivosti odnosno uvažavanja ključnih nacionalnih interesa suprotne strane i uspostave mehanizama za osiguranje međusobne strateške sigurnosti. Ponavljam, to je iz sadašnje perspektive vrlo teško ostvarivo, ali čuda se ipak događaju – kao što je i navedeno na početku ove analize.
Uostalom, Washington će morati nešto brzo i radikalno promijeniti, jer svakodnevno gledamo ne samo pad američkog ugleda u svijetu, već i njihovog utjecaja. Evo i najnovijeg primjera.
SAD ostao usamljen u Vijeću sigurnosti
Na glasovanju o rezoluciji Vijeća sigurnosti, 20. studenog, o prekidu izraelskog rata u Gazi i hitnoj dostavi humanitarne pomoći tamošnjem palestinskom stanovništvu, ruku za njezino usvajanje podigle su sve zemlje – stalne i trenutačne nestalne članice VS-a (dakle, uključujući i Veliku Britaniju i Francusku) – osim SAD-a čiji je predstavnik glasovao protiv. I to neovisno o tome što Bidenova administracija postojano poziva Izrael na zaustavljanje rata (ali mu pritom i obilato isporučuje ubojito oružje) pa takvi pozivi sve više izgledaju neuvjerljivo i kod posljednjih simpatizera ratoborne politike premijera Benjamina Netanyahua što se upravo vidi i u raskolu unutar EU-a po tom pitanju.
A Netanyahuu se ne piše dobro, što se onda implicira i na one koje ga na međunarodnoj areni najviše štite i podržavaju. Najviše zbog činjenice što je Međunarodni kazneni sud (ICC) 21. studenog usprkos izraelskom i američkom opiranju podigao kaznenu prijavu protiv Netanjahua i bivšeg izraelskog ministra obrane Yoava Galanta, što je događaj bez presedana. Josep Borrell je izjavio kako se mora poštivati odluka ovog Međunarodnog suda tj. da spomenuti izraelski bivši i sadašnji dužnosnici moraju biti uhićeni čim stupe na tlo Europske unije, a njegovom stavu odmah su se priklonile Belgija, Francuska i Nizozemska.
Dogodilo se: ruski ubojiti napad novim oružjem
I vijest prispjela na samom završetku pisanja ovoga teksta: ruski predsjednik Putin izjavio je 21. studenog na ruskoj televiziji kako je Rusija izvela napad na Ukrajinu “balističkim projektilom s nenuklearnom hiperzvučnom bojevom glavom” srednjeg dometa „Orešnik“ i da se radilo o „uspješnom testiranju“.
“Kao odgovor na korištenje američkog i britanskog dalekometnog oružja, 21. studenog ove godine ruske oružane snage pokrenule su kombinirani napad na jedno od postrojenja ukrajinske obrambene industrije”, rekao je Putin u televizijskoj izjavi. “U borbenim uvjetima testiran je i jedan od najnovijih ruskih raketnih sustava srednjeg dometa”, rekao je Putin, govoreći o napadu na grad Dnjipro (Dnjepropetrovsk, rus.) u Ukrajini.
Tvrdi kako raketa leti brzinom od Macha 10, odnosno 3 kilometara u sekundi. Tvrdi da ni SAD, ni EU nemaju proturaketni sustav koji može presresti takvu raketu te ponovio kako “Amerika” svojim postupcima gura sukob do ove razine, a ne Rusija.
Hoće li i nakon ovoga skeptici na zapadu još uvijek biti uvjereni da Putin blefira, poglavito kada se uzme u obzir kako spomenuta raketa srednjeg dometa nije nuklearna (pa prema postojećim sporazumima ne predstavlja rusku nuklearnu eskalaciju), već se radi o gore spomenutom ruskom „naprednom oružju“? Još više ako se uzme u obzir da s obzirom na svoj domet (do 5000 kilometara) brzo može dostići sve ciljeve na tlu Europe a da odgovora postojećim proturaketnim sustavima za nju nema.
Nije li zato konačno došlo vrijeme za detant, slično kao i u Kubanskoj raketnoj krizi početkom 60-ih godina prošlog stoljeća nakon što je opasnost od nuklearnog rata između SAD-a i SSSR-a prethodno dostigla vrhunac, i kad je zapravo strah javnosti paralizirao mogućnosti i želje i najratobornijih generala?
