Jesu li potpomognuto samoubojstvo i/li eutanazija također ubojstvo?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 07 Prosinac 2024 08:42
Potpomognuto samoubojstvo neki nazivaju “dostojanstvena smrt” i taj pojam razlikuju od eutanazije. Meni su to istoznačnice. Za pomoć u samoubojstvu iznimno je teško pronaći pravna i etička opravdanja. To su kompleksna pitanja koja zadiru u različite aspekte života, a osobito su zabrinjavajuće činjenice da se ti postupci postupno, ali sustavno liberaliziraju u sve većem broju država.
Šire se pokreti za eutanazijom
Japan, Kanada, Nizozemska i Belgija prve su države na svijetu koje su legalizirale eutanaziju. Izvan Europe eutanazija ili potpomognuto samoubojstvo se prakticira u Kolumbiji, Ekvadoru, nekim državama SAD-a, Novom Zelandu i Australiji, a u Europi ona se provodi i u Luksemburgu, Španjolskoj i Portugalu. Prošle godine vlasti u Nizozemskoj su osigurale eutanaziju i djeci mlađoj od 12 godina. Dakle, sada se i djeci daje pravo na izbor smrti! Belgijski donositelji toga zakona argumentiraju da na taj način dijete lišavaju boli. Kako možemo znati da, primjerice, dijete od pet godina može shvatiti tu situaciju? Dijete koje gleda svoje roditelje kako nad njim plaču i ne mogu ga gledati u bolovima, možda razmišlja da odlaskom u smrt olakšava roditeljima.
Od 2020. u Belgiji je omogućena eutanazija i za pacijente s težim oblicima demencije. Tamo eutanazija čini 2,4 % svih smrtnih slučajeva – od kojih je sve veći broj onih koji nisu neizlječivo bolesni, a što kao uvjet propisuje belgijski zakon. Međutim, liječnici nerijetko zaobilaze zakon s dijagnozom komorbiditeta – višestruke kronične bolesti koje ima gotovo svaka starija osoba – a to je dovoljno za eutanaziju.
U Kanadi se medicinska pomoć pri umiranju prakticira od 2016. godine, isprva "samo za neizlječive", a kasnije i za one koji pate od teškog invaliditeta ili od nepodnošljive boli. Upućeni kažu da će za koju godinu pomoć pri umiranju postati dostupna i osobama s mentalnim bolestima.
Britanski parlament je krajem studenog ove godine izglasao novi zakon o legalizaciji "potpomognute eutanazije". Prema tom zakonu, "ubrojivim osobama" u Engleskoj i Walesu, za koje su liječnici procijenili da im je preostalo do šest mjeseci života, dopušta se pravo izbora okončanja vlastitog života uz medicinsku pomoć. Posljednjih godina zahtjevi sve više pristižu također od „oboljelih“ umornih od života.
Ima i onih koji traže odobravanje eutanazije djece s Down sindromom i poslije rođenja! Ako majka sazna da nosi dijete s tim sindromom nemoralno bi od nje bilo da ga NE abortira, sugerira Richard Dawkins, jedan od poznatih znanstvenika evolucionista.
Terminološke razlike ili sinonimi?
Potpomognuto samoubojstvo ili eutanaziju ne sagledavam kao čin iz milosrđa, tj. (kao) jedan aspekt poštovanja ljudskog dostojanstva. Ti su pojmovi istoznačnice, osobito ako ih sagledavamo s etičkog motrišta. Bila aktivna ili pasivna eutanazija je pomoć u samoubojstvu.
Kod eutanazije se naglašava veća odgovornost drugih, a kod potpomognutog samoubojstva autonomija pacijenta. Kod eutanazije je naglašen timski rad stručnjaka, najčešće liječnika. Oni koji podržavaju taj postupak tvrde da liječnici ne lijčnikubijaju pacijente, već im olakšavaju neizdrživu patnju i pri tome poštujući izričiti pacijentov zahtjev. S druge strane, eutanazija je primjer kršenja Hipokratove zakletve, s imperativom da liječnik neće dopustiti niti dati pacijentu smrtonosno sredstvo. Zato se pridružujem mišljenjima onih koji smatraju da liječnici činom eutanazije ili potpomognutog samoubojstva postaju sudionici oduzimanja života, neovisno o dobrim namjerama.
Oni koji podržavaju termin potpomognuto samoubojstvo navode postupak u kojemu u pravilu liječnik propisuje i daje pacijentu upute kako upotrijebiti smrtonosni "lijek" – najčešće tabletu, a pacijent odlučuje kada će i kako, uz pomoć liječnika, okončati svoj život. Premda kod potpomognutog samoubojstva liječnik ne izvršava završni čin, ipak on "pridržava ljestve", čitaj: daje sredstva koja osoba koristi za prekid života. Potpomognuto samoubojstvo je legalizirano u Švicarskoj, Austriji i nekim državama SAD-a (npr. Oregon, Washington). U Austriji se sredstva za umiranje moraju uzeti samostalno. Švicarska i Austrija ne dopuštaju eutanaziju, no tamo dozvoljavaju potpomognuto samoubojstvo. Te zemlje posjećuju brojni strani državljani pa to postaje svojevrsna turistička atrakcija! U porastu je takozvani "samoubilački turizam." Podupiratelji postupka ubrzanog skraćivanja života daju prednost pravu pacijenta na odluku o svojim životima, ali autonomija teško bolesne osobe je vrlo upitna i ne bi smjela biti ispred liječničke obveze očuvanja odnosno zaštite života. S etičkog aspekta nema opravdanja kada liječnik sudjeluje u ubojstvu pa i kada misli da nekome olakšava patnju.
Etičke dvojbe
Ovdje postoji više nego opravdana zabrinutost da bi potpomognuto samoubojstvo moglo biti dio strategije "kulture smrti" i povećati pritisak na ranjive skupine. Višegodišnje stanje kome govori u prilog tezi da se ne treba imati etički isključive sudove. Ako je bol neizdrživa i ako se nedvojbeno dokaže da pacijenta nije moguće spasiti usprkos svim naporima eutanzijabolničkog osoblja, ostaju dileme gdje nema zadovoljavajućeg odgovora. Kako će se diljem svijeta širiti liberalizirane odredbe za lišavanjem života, to će osobe s različitim invaliditetima i druge ranjive osobe postajati ugroženijima.
Smatram da nikada ne smijemo dopustiti dobrovoljno umiranje umornih od života, zbog razloga poput loše kvalitete života, depresije, usamljenosti..., a osobito ne djeci. U tim i brojnim drugim sličnim primjerima je neopravdano govoriti o ubojstvima iz milosrđa. Autonomija, sloboda i slobodna volja su često samo iluzije i /ili neoperativni pojmovi. Racio i vjera su nerijetko na suprotnim stranama. U tom kontekstu sagledavam dobrovoljni odlazak s ovog svijeta, koji nije samo pitanje slobode izbora i/ili pojednostavljene interpretacije dostojanstvene smrti.
Suvremena društva koja sve više podržavaju ovaj trend to rade zbog materijalne koristi i komoditeta pacijenata koji su živjeli na "visokoj nozi", kojima je (i) starost postala teret. To je sumrak ljudskosti. Smrt je dio života pa je gotovo nemoguće naći razloge da se ona namjerno izvodi. Zagovornici potpomognutog samoubojstva tvrde da se radi o skraćivanju muka terminalno bolesnih osoba i to radi njihove (navodne) dobrobiti. Pacijent najčešće zbog "sužene svijesti" izazvane patnjama moli za pomoć da bi mu prikratili muke.
Kao razlozi za asistiranu smrt navode se situacije kada pacijent nije u stanju sam oduzeti sebi život, onda kada je sam odlučio dobrovoljno umrijeti, ima neizdržive bolove i kada je malo vjerojatno da će pacijentu pomoći pronalazak novog lijeka za bolest od koje pati. Tko može prognozirati da se neće pronaći adekvatan lijek? Što smo više spremni čekati to ćemo dalje dogurati u kušnjama. Govorom ovo i iz osobnog iskustva jer sam u borbi s "uljezom" prošao od odstranjenja grkljana i glasnica, 49 zračenja, više ciklusa kemoterapija, na kojima sam i sada...
Najviše zahtjeva za prijevremenim odlaskom s ovog svijeta dolaze od pacijenata oboljelih od karcinoma te zbog eutanazijaneizdrživih boli, težih oblika demencije, gubitka osobnog dostojanstva ili kontrole nad tjelesnim funkcijama, straha da budu na teret dugima, financijskih razloga, straha od starosti....
Ne smijemo na patnju ili boli gledati isključivo s negativnom konotacijom. Borac za ljudska prava Nelson Mandela je za života rekao: "Sudi mi na osnovu toga koliko sam puta pao i ponovno ustao." Prema crkvenom nauku pravo milosrđe nikada ne znači dati podršku pravu na smrt, nego pružiti palijativnu njegu u posebnim ustanovama kao moralno prihvatljiv način ublažavanja patnje. Cilj je ublažavanje boli, a ne potpomognuta smrt.
Gubimo bitku sa životom već onda kada sebe uvjerimo da je sve izgubljeno. Ovome u prilog idu nebrojena čudesna ozdravljenja, koja brojni liječnici smatraju medicinski neobjašnjivim. „Bez čuda, čovjek u svojoj slabosti teško uspijeva vjerovati.“ (Renzo Alegri u knjizi Padre Pio Čudesni život.)
Osobe u terminalnoj fazi bolesti su rijetko sposobne postaviti izričit zahtjev za prijevremenu smrt, a osobito je etički dvojbeno smiju li o tome odlučiti i najbliži članovi njihovih obitelji (roditelji, djeca, bračni drugovi).
Etičke dileme aktualizirane su u filmu Život je more. Ramón je još kao mladi mornar uslijed teške ozljede kralježnice tridesetak godina ostao prikovan za krevet i ovisan o pomoći drugih. Iako je bio okružen nesebičnom pažnjom najbližih, odlučio je okončati svoj život. Sve godine nakon teške ozljede gorljivo se posvetio borbi za legalizaciju “ubojstva iz milosrđa”. Ova drama o životu paraplegičara otvorila je mnoga pitanja o životu, a između ostalog i pitanje: jesmo li samo mi gospodari svog života i smrti? Ramóna je od tog nauma odgovarao jedan svećenik, koji je također patio od iste bolesti, argumentirajući svoj stav da “sloboda koja ga lišava boli nije sloboda”. Ramon je na to odgovorio da "ni život koji je lišen slobode izbora nije život". Naravno, ovdje se otvara pitanje interpretacije i doživljaja slobode.
Teško je pronaći osobu koja nije u nečemu hendikepirana, koja nije patila od gubitka dostojanstva, usamljenosti, bespomoćnosti... Kada počnemo pomicati granice s pravima na potpomognutu smrt, onda smo na strani promotora u zag svjkulture smrti. Život je prolazan i po kršćanskim tumačenjima je "dolina suza", što nikako ne znači da ga treba odbaciti. Betty J. Eadie u knjizi U zagrljaju svjetlosti promišlja o vlastitoj smrti na ovaj način: "Moje će vrijeme doći onog časa kad ispunim svoje poslanje, spoznam svrhu i smisao života."
Hoćemo li umornima od života, koji imaju težak život i onemoćalim starijim ljudima uzeti kao opravdane razloge za prijevremenu smrt?
Prema rezultatima ankete Švicarske udruge odvjetnika u medicini (SMLA), u 12 europskih država više od tri četvrtine ispitanika odgovorilo je kako bi starijima trebalo omogućiti kada će i kako umrijeti (DW, liveactionnews.org).
Nekadašnji ministar financija Taro Aso u Japanu svojevremeno je rekao da su "stari ljudi prevelik teret za državne financije" pa bi im trebalo dopustiti "da se požure i umru", sve kako bi smanjili troškove za socijalnu i medicinsku skrb. Dodao je i kako bi se on "osjećao sve gore kada bi znao da Vlada plaća njegove zdravstvene troškove". Isti je ministar tada imao 73 godine, ali i iznimno visoka primanja pa je mogao plaćati sve troškove, dok je siromašne starce navodio na eutanaziju.
Proslavljeni glumac Alain Delon je u 87. godini života zbog moždanog udara intenzivirao svoju (raniju) odluku za okončanje života u Švicarskoj, jer Francuska ne dopušta eutanaziju. Pretpostavlja se da je Delon odlučio slijediti put svoje bivše supruge koja je borbu s rakom gušterače odlučila prekinuti život kako ne bi umirala u bolovima. On je izjavio da je starenje "užasno – gubite izgled, vid, boli vas i gležanj čim ustanete. To su strašne muke!" Poznato je da je isti glumac u mladosti bio ljepotan, kidao srca mnogih žena te da je bio deklarirani nevjernik.
Francuskinja Jacqueline Jencquel (76), kada je bila fizički zdrava, odlučila se na eutanaziju pa je jednoj televizijskoj kući otkrila kako ne želi osjetiti sve što sa sobom donosi starost: "Osoba u mojim godinama je stara, a ja to vidim po svojem seksualnom životu koji nije tako dobar koliko bih htjela. Uživala sam u životu i sada želim umrijeti prije nego osjetim sve terete starosti. Ne želim umjesto strasti osjećati sažaljenje." Za eutanaziju u Švicarskoj izdvojila je 10.000 franaka. Suprug je podupirao njenu odluku. Zašto je svoju intimu dala medijima i zašto je njen sin snimao njenu zadnju godinu života, to oni znaju, ali pretpostavljam da su za to dobili dobar honorar. Ako je točna ova pretpostavka onda je to primjer zloupotrebe eutanazije.
Zaključno
Razlozi za eutanazijom se sustavno množe i šire, od terminalno i/ili neizlječivo bolesnih, onih kojima se predviđa do crnopola godine života, težih oblika demencije, onih koji pate od teškog invaliditeta, Alzheimerove bolesti, malignih oboljenja, nepodnošljive boli, teške depresije, komorbiditeta – višestruke kronične bolesti, gubitka osobnog dostojanstva, usamljenosti, bespomoćnosti, straha da budu na teret dugima, loše kvalitete života ili financijskih razloga, straha od starosti. Legalizacija eutanaziju dopušta i teško bolesnoj djeci, ali i onima s Down sindromom i intelektualnim teškoćama. Kako vidimo, "lista" se širi nezaustavljivo. Zato je sasvim opravdano moj prijatelj Ante Periša u jednoj svojoj kolumni zaključio da je takva "civilizacija osuđena na samouništenje". Stalnim pomicanjem granice s pravima na potpomognutu smrt stojimo na strani promotora kulture smrti. Kriju li se iza toga i financijski interesi velikih korporacija ili kakvih moćnika, moglo bi se istraživati barem po tragu novca, odnosno koristi koju netko ima od tuđe smrti.
U tom kontekstu treba sagledavati pitanje dobrovoljnog odlaska s ovog svijeta, koje nije samo pitanje slobodne volje i/ili prava na dostojanstvenu smrt, osobito kad se sve više promovira u javnosti i medijima.
dr. sc. Zlatko Miliša, prof./hkv.hr
