Doba postsovjetske gluposti je prošlo. Je li Rusija zauvijek izgubljena?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 10 Veljača 2025 14:28
Prošlo je 20-ak dana od inauguracije američkog predsjednika Donalda Trumpa. Premalo za donošenje ozbiljnih zaključaka o njegovim ključnim potezima koji bi mogli obilježiti četverogodišnji mandat koji je pred njim, a s druge strane – dovoljno da se vidi s koje pozicije namjerava djelovati i koji su mu prioriteti.
Kao prvo, namjerava nastupati s pozicije odlučnog vođe najmoćnije zemlje svijeta prema vani, dok prema unutra gradi sliku ne samo snažnog nacionalnog lidera, već stvara i osobni kult. O tome svjedoči i vijest da je, ne slučajno, prošloga tjedna izvjesna republikanska zastupnica u Kongresu predložila da se Trumpu podigne spomenik na planini Rushmore (Mount Rushmore) u Južnoj Dakoti, čime bi se pridružio četvorici predsjednika velikana iz ne tako duge, ali vrlo burne povijesti Sjedinjenih Država. Povijesti – koja je presudno utjecala na oblikovanje suvremenog svijeta.
Nakon početne verbalne agresije prema Americi susjednim državama – Meksiku i prije svega Kanadi, kao i iskazivanja namjere o kupnji Grenlanda što je sve činio u tjednima prije inauguracije, Trump je svoju odlučnost konačno demonstrirao i u praksi, između ostalog i po pitanju borbe protiv ilegalne migracije. I to još kako demonstrirao!
Slomio Kolumbiju u rekordnom roku
Nakon što je od Kolumbije zatražio dozvolu za slijetanje dvaju američkih vojnih zrakoplova s ilegalnim migrantima koji su iz te zemlje prethodno stigli u SAD-e, odgovor službene Bogote bio je brz i – negativan. Dakle, odbila je dati mogućnost za njihovo slijetanje odnosno za prihvat svojih deportiranih državljana.
Međutim, otpor Kolumbije trajao je, prema pojedinim informacijama svega par sati. Toliko je, naime, trebalo da kolumbijski predsjednik izvijesti Trumpa kako Bogota mijenja svoju odluku i da će dozvoliti slijetanje američkim zrakoplovima, preuzeti skrb o vraćenim migrantima i pristati na sve američke zahtjeve. “Nastavit ćemo primati Kolumbijce i Kolumbijke koji se vraćaju kao deportirani, jamčeći im pristojne uvjete kao građanima koji imaju prava”, rekao je ministar vanjskih poslova te zemlje Luis Gilberto Murillo.
I nije se tu radilo o nekom neočekivanom prosvjetljenju kolumbijskog državnog vrha, o iznenadnom izrazu „majčinske“ brige za svoje građane koji su prethodno, trbuhom za kruhom, ili pak zbog neslaganja s politikom svoje zemlje otišli u SAD – već o jednoj jednostavnoj činjenici: Trump je nakon vijesti o odbijanju američkih zrakoplova Kolumbiji dao ultimatum – ili će prihvaćati ilegalne migrante ili joj slijede visoke carine i još poneke mjere „discipliniranja“ poput pooštrenog viznog režima za ulazak u SAD.
Kako je Kolumbija gospodarski potpuno ovisna o SAD-u, otpor Washingtonu bio je skršen u rekordnom vremenu. Po ugled zemlje i njenih vodećih političara sigurno bi bilo puno bolje da su se odmah pokorili i primili svoje sugrađane. Ovako su brzinom munje završili u svim svjetskim medijima, a u očima svoje i svjetske javnosti izgledali su (tragi)komično. Očito su razmišljali u kategorijama koje su u SAD-u vrijedile u vrijeme još donedavne administracije Joea Bidena, misleći kako Trump neće ići tako daleko u rješavanju migrantske problematike (koja, uzgred, predstavlja veliki problem za SAD, ali i oštro polarizira američko društvo) kada osjeti odlučan otpor s druge strane.
Ali gadno su se prevarili, a Trumpu samo dali povoda za novo „narastanje krila“ – jer je svojim simpatizerima dokazao kako je odlučan u provedbi predizbornih obećanja, a protivnicima unutar SAD-a pokazao kako se upravlja najsnažnijom državom svijeta i kako se štite njeni interesi. Jasno, ovo drugo bilo je usmjereno i američkim globalnim suparnicima.
Revolucija i kontrarevolucija
Trump i na vanjskom, ali prije svega unutarnjem planu vuče poteze koji imaju revolucionarna obilježja. Otvoreno svojata tuđe teritorije (Kanada, Grenland), preimenuje u svijetu važeće geografske pojmove odnosno imena (Meksički zaljev je za domaće potrebe preimenovao u Američki zaljev), u SAD-u izdaje izvršne uredbe kojima se ukidaju mnoge, zakonski odobrene privilegije iz sfere ideologije i manjinskih zajednica (gender i sličnog karaktera, prije svega prava transrodnih osoba i td., zabrane promjena spola maloljetnicima i pomaganja pri tome, i td.) koje su se počele aktivno promicati još od doba administracije Billa Clintona 90-ih godina prošloga stoljeća, preko dviju Obaminih administracija, da bi vrhunac ne samo svog promicanja, već i nametanja svima doživjele upravo u vrijeme Bidenove administracije.
Međutim, prerano je još reći da se ovdje radi o Trumpovoj revoluciji. Deportacija ilegalnih migranata iz SAD-a dvama vojnim zrakoplovima (korištenje vojnih zrakoplova u te svrhe jest presedan) je ipak samo simbolični čin s obzirom na njihov ukupni višemilijunski broj. Kako će se deportacija dalje odvijati i koliko bi vojnih transportnih zrakoplova trebalo da se ona dovrši, koliko bi to vremenski trajalo, i što je najvažnije – koliko bi to državu koštalo, još nitko ne zna.
Ondje gdje je Trump puno bliže stvarnoj revoluciji je definitivno željeni obračun sa spomenutom ideologijom, koju mnogi, ne samo u SAD-u smatraju nastranom i štetnom po čovjeka i društvo. Međutim, ako ovdje vjerojatno pokreće revoluciju s obzirom da tu ideološku „zaigranost“ demokratskih administracija Trump već dugo otvoreno naziva prijetnjom ne samo nacionalnoj sigurnosti, već i opstanku SAD-a – onda je isto tako jasno da će naići na snažan otpor ne samo unutar Demokratske stranke, već i diljem saveznih država gdje je ona na vlasti. U nekima od njih već su i pokrenute tužbe na neke od Trumpovih izvršnih uredbi, poput izvjesnog suda u Washingtonu – u distriktu Kolumbija.
Drugim riječima, Trumpova revolucija protiv navedene ideologije posve sigurno će izazvati kontrarevoluciju, jer se demokrati s njom ne namjeravaju miriti. Previše su novca i vremena uložili u tu ideološku strategiju, prema kojoj su namjeravali rekonstruirati Sjedinjene Države ali i svijet – da bi ju tako lako prepustili Trumpu i republikancima. Ako do kontrarevolucije dođe, a za to postoje pretpostavke, fokus Trumpove politike mogao bi biti prebačen s obračuna s Kinom na sređivanje ključnih američkih unutarnjih problema. Jer politički i društveno nestabilna i podijeljena Amerika sigurno nije ona država koja bi mogla uvjeriti „ostatak svijeta“ u nužnost američkog globalnog vodstva, a najmanje će u to uvjeriti veliku i moćnu Kinu. Takvu negativnu percepciju Amerike Trump sigurno ne želi, ali je pravo pitanje što može učiniti da to spriječi?
Senzacionalna vijest koja je uzdrmala SAD i svijet
Poglavito nakon prošlotjedne senzacionalne vijesti koja je poput razornog potresa uzdrmala ne samo američke financijske i poslovne krugove, već i one svjetske (a kada je to tako, onda sigurno i političke iako politika u Washingtonu o tome još uvijek uglavnom šuti).
Naime, u ponedjeljak je najveću američku i svjetski burzu, onu na Wall Streetu, do temelja potresla vijest da je aplikacija kineske startup tvrtke Deepseek, koja je uvrštena u ponudu u SAD-u tek 1. listopada, detronizirala s vrha burze najbolje američke i svjetske tvrtke iz sfere razvoja umjetne inteligencije. Američka i svjetska najvrjednija tvrtka Nvidia izgubila je tog dana skoro 600 milijardi dolara tržišne vrijednosti – što je najveći jednodnevni pad za bilo koju tvrtku u povijesti SAD-a. Cijena dionica pala je nevjerojatnih 17% tijekom dana.
Ovime je definitivno uzdrmano povjerenje u vodstvo SAD-a u razvoju umjetne inteligencije, jer nije stvar samo u tome što je kineska tvrtka zasjela na vrh ljestvice najbolje ocijenjenih besplatnih aplikacija – ispred svih razvikanih američkih konkurenata poput Nvidijinog ChatGPT, već je važnije nešto drugo. Kineska je tvrtka aplikaciju razvila za svega nešto više od 5 milijuna dolara, dok one od vodećih američkih kompanija koštaju od 100 pa do čak jedne milijarde dolara. Razlika u cijeni je golema, a u kvaliteti ne samo što je nema, već je ova kineska od korisnika proglašenja boljom i jednostavnijom.
Što je s Trumpovom vanjskom politikom?
Ona je i najveća nepoznanica kada je Trumpovo djelovanje u pitanju. Definitivno ju obilježava njegova politika „maksimalnog pritiska“ – snažna politička retorika, prijetnje pa i ultimatumi američkim suparnicima – ali, za sada, samo onim znatno slabijim, koje ne mogu pružiti značajniji otpor (iako ga, kada je riječ primjerice o Iranu ovaj itekako može pružiti), u što su uključeni i europski saveznici Amerike.
I ne samo Danska, kada je riječ o Trumpovim pretenzijama prema Grenlandu i gdje je on prošli tjedan vrlo oštro razgovarao s danskom premijerkom Mette Frederiksen u telefonskom razgovoru na njenu inicijativu, nakon čega je ista odmah krenula u turneju po ključnim EU prijestolnicama tražeći pomoć. Tako i u Pariz, gdje su joj uručeni izrazi potpore, pa čak i rečeno da je Francuska spremna na zajedničko slanje svojih vojnika s onim danskima na Grenland radi zaštite njegove autonomije pod danskim suverenitetom (potpuno mi suludo djeluju takve najave ne samo u kontekstu odnosa među vojnim saveznicima, već i u kontekstu činjenice da SAD na Grenlandu već odavno ima veliku vojnu bazu, ali i da, prema potrebi, u roku od 24 sata tamo može prebaciti svoje nove snage i gdje bi vjerojatno i jedan korpus marinaca vrlo brzo iluzornima pokazao sve borbene izjave odaslane iz Pariza i Kopenhagena, sve da im se pridruže i ostale ključne zemlje EU-a).
Trumpovim prijetnjama izložena je zapravo i čitava Europska unija kao subjekt. Od nje se traži povećanje uvoza američkog ukapljenog plina i nafte, smanjenje američkog trgovinskog deficita u odnosu s njom, ili će joj biti uvedene nove carine. Za vojne potrebe europskih zemalja u sklopu NATO saveza, Trump zahtjeva povećanje ulaganja od čak 5% BDP-a, što je gotovo nemoguća misija za veliku većinu država.
EU suočen s golemim problemima
Kao i da sve to nije dovoljno, Europska unija se sve brže suočava i s velikim ekonomskim problemima, pa tako ne iznenađuje ni vijest objavljena 30. siječnja objavljena od strane Eurostata, o ekonomskoj stagnaciji eurozone i gotovo recesiji u dvije gospodarski najsnažnije zemlje – Njemačkoj i Francuskoj, koje,uz to, potresa i sve dublja politička kriza. U Francuskoj popularnost predsjednika Emmanuela Macrona ubrzano teži jednoznamenkastom broju, dok zemlju vodi krajnje nestabilna vlada. Slično je i u Njemačkoj, u kojoj je Olaf Scholz još samo tehnički kancelar, dok se krajem veljače održavaju izvanredni izbori u koje se aktivno i destabilizirajući po političku elitu zemlje miješa i Trumpov bliski suradnik – multimilijarder Elon Musk izjavama poput one da još samo Alternativa za Njemačku (AfD) može spasiti tu zemlju od potpune katastrofe.
Trump se, dakle, osim obračuna s politikama prethodnih demokratskih administracija unutar SAD-a, za mnoge neočekivano obračunava i s onima u Zapadnoj hemisferi, tako i u Europi. Ali to je moglo iznenaditi samo one koji geopolitiku i njezine procese ne poznaju dovoljno ili ih prate površno.
Trump zna da je sadašnja vladajuća politička garnitura kako u strukturama samoga EU-a tako i većini država članica produkt i produžena ruka one iste politike koju su provodile američke administracije pod upravom Demokratske stranke i on svoju odbojnost prema njima nikada nije niti skrivao. Dovoljno je bilo percipirati podatak o kojemu se u Europi malo pričalo iako je zavrijedio upravo suprotno – da na svoju inauguraciju nije pozvao gotovo nijednog čelnika europskih država, uključujući i najveće saveznike poput Njemačke, Velike Britanije, Francuske ili pak Španjolske, dok su talijanska desničarska premijerka Georgia Meloni (potnja, usuđujem se reći, sada postaje najmoćnija političarka u EU-u, i ispred sve preplašenije predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen koja se otpočetka potpuno stavila u službu Joea Bidena, a predizbornoj kampanji glasno podržavala Kamalu Harris) ili pak mađarski premijer Viktor Orban bili itekako dobrodošli, kao i predstavnici brojnih desnih stranaka iz EU-a. Takvi se potezi sigurno ne događaju slučajno, već odašilju vrlo jasnu poruku koje su vodeći europski političari, tako i oni u Bruxellesu – i više nego svjesni.
Zaboravio ukrajinski rat, ili čeka dogovor s Putinom?
Zbog vrlo brzo započetog obračuna s protivnicima kod kuće, kao i onima u Zapadnoj hemisferi, ne čudi previše da je Trump vrlo brzo nakon preuzimanja vlasti prestao govoriti o rješavanju najvećeg i najopasnijeg globalnog geopolitičkog i sigurnosnog problema – ukrajinskog rata. Ne samo o njegovom brzom rješavanju u roku od 24 sata, već o tom ratu uopće, kao i o nužnim pregovorima za njegovo zaustavljanje. Trumpove poluslužbene izjave tipa onih preko njegove društvene mreže da će Rusiji uvesti još veće sankcije ako ne prihvati pregovore s Ukrajinom smatram nevrijednim pozornosti (zašto, više nešto kasnije u tekstu).
Nisam sljedbenik onih analitičara koji govore kako je Trump tek sada, kada je sjeo u Bijelu kuću, shvatio s kolikim problemom ima posla i da ga ne može riješiti na način koji je htio, i u vrijeme koje je on za to smatrao nužnim pa je zato odustao od dijaloga s Moskvom. Trump nije idiot. Itekako je dobro znao i pratio sve ono što se događa u Ukrajini, dok je njegova oštra kritika Bidenovih poteza prema tom ratu bila i jedno od ključnih uporišta Trumpovog protivljenja Bidenovoj politici općenito.
Trump, osim toga, sigurno dobro zna kako ruski vođa Vladimir Putin nije državnik kalibra Mette Federiksen, ili pak Olafa Scholza i Emmanuela Macrona, i da njega neće moći žednog prevesti preko vode prijetnjama i ucjenama tipa onih prema kolumbijskom državnom vrhu s početka ove analize.
Pretpostavljam da Trump svojim snažnim potezima na unutarnjoj sceni, poput čišćenja državnog aparata i vojske od transgendera i pripadnika drugih manjinskih zajednica kada je riječ o seksualnim sklonostima, ili obračuna s ilegalnom migracijom uz gradnju neprobojne državne granice, kao i zanimljive priče oko Grenlanda koja po njega nipošto ne izgleda kao gubitnička, već naprotiv – itekako pobjednička ukoliko Grenlanđani u travnju na referendumu izaberu nezavisnost (o tome sam više pisao u prethodnoj analizi) – uistinu gradi vlastiti kult. Ako u tome uspije – kao i svaki „veliki vođa“ kojeg karakterizira kult ličnosti – ima puno više manevarskog prostora čak i za snažnije promjene stavova i pozicija – bez straha po svoju političku egzistenciju.
Naravno, ne mogu to tvrditi, ali ne bi me iznenadilo da Trump s Putinom na kraju postigne sporazum o završetku Ukrajinskog rata koji ne samo što se ne bi sviđao Kijevu ili Bruxellesu, već bi bio i krajnje negativno primljen od oporbe u Sjedinjenim Državama. Ali ukoliko stvori svoj kult – Trump bi to lako mogao predstaviti i kao američku pobjedu u čemu mu Putin može pomoći barem riječima zahvale pa makar sam Trump za to nebio i nimalo zaslužan.
Jer Trumpu, u suprotnom, uistinu prijeti ono na što ga je nedavno, u intervjuu za Politico upozorio njegov bivši suradnik s kojim se u međuvremenu razišao – Steve Bannon, koji sada živi u Rimu. Podsjećam, rekao je kako Trumpu prijeti „vijetnamska zamka“ – opasnost da upadne u još dublji rat s Putinom u Ukrajini ukoliko brzo ne postignu sporazum. Trump će tada, kazao je dalje, iako ovaj rat nije ni pokrenuo niti ga je želio (upravo suprotno), izgledati poput Richarda Nixona koji je zauvijek ostao percipiran kao veliki gubitnik i krivac za katastrofu u Vijetnamskom ratu iako ga nije ni počeo ni želio. Štoviše! Oštro mu se protivio.
Suluda politika EU-a ide dalje
Istodobno politika Europske unije i dalje inzistira na jačanju vojne i financijske pomoći Ukrajini kako bi s Rusijom mogla početi pregovore s pozicije sile. To je, barem gledano iz sadašnje perspektive – potpuno nemoguća misija ne samo zbog po Kijev vrlo nezavidnog stanja na bojišnicama i pada morala u ukrajinskom društvu općenito, već i zato što je, poznajući Putina – nemoguće očekivati da bi on pristao s bilo kime razgovarat s pozicije sile prema Rusiji, a najmanje s „ocvalim“ europskim vođama ili pak Volodimirom Zelenskim. Takvu „ekskluzivu“ Putin sigurno ne bi dao ni Trumpu od kojeg sada „drhti čitav svijet“.
Živi bili pa vidjeli! Do kompromisa će svakako jednom morati doći, jer oni su temelj bilo kakvih pregovora. Bez kompromisa su oni nemogući ali i nepotrebni, jer tada jedna od strana očito smatra kako svoje interese može ostvariti vlastitim snagama.
Osim toga, Trump zna kako je nemoguć bilo kakav konačni američki obračun s Kinom kao najvećim suparnikom SAD-a u 21. stoljeću (oko čega postoji konsenzus između Demokratske i Republikanske stranke iako su metode borbe nešto različite što se tiče metoda), dok joj u sigurnosnom smislu „leđa čuva“ Rusija, koju opet ukrajinski rat tjera, sve da to i neće, u čvrsti zagrljaj s Pekingom. Ukoliko Washington ne zatvori ukrajinski rat i zauvijek ne skine lebdeću prijetnju njegove eskalacije, nemoguće je i prebacivanje ukupnih američkih resursa u Indopacifičku regiju i zonu Južnog kineskog mora. Jer ukoliko bi do eskalacije došlo i ako bi se rat proširio i na Europu, SAD taj rat ne bi mogao izbjeći. A to bi značilo katastrofu za svih.
Nažalost, u Europi i dalje Ima najviše onih koji smatraju kako bi nastavak ovakve vrste rata u Ukrajini, kakva je sada, bio prihvatljiv i za Trumpa, jer američka industrija oružja u tom slučaju ima zajamčen nastavak ekstra-dobiti, a Europske unija u tom slučaju i dalje mora biti poslušna Washingtonu jer se sama nesposobna oduprijeti Putinu. Osim što bi to de facto značilo nastavak one iste Bidenove politike po ovom pitanju protiv koje se Trumpm oštro borio, ovo je i vrlo kratkovidno razmišljanje, s mogućim krajnje opasnim posljedicama.
Naime, nije nikakva tajna da se Putin posljednjih mjesec-dva vidljivo suzdržava od oštrih vojnih poteza na ukrajinskom terenu koji bi mogli prijeći u eskalaciju, usprkos sve snažnijim i agresivnijim potezima ukrajinske vojske nakon dozvole Joea Bidena da koristi američke dalekometne rakete za napade u dubinu Rusije što ona u posljednje vrijeme sve češće čini. Nakon demonstracije moći hiperzvučne rakete srednjeg dometa Orešnik nedugo nakon spomenute Bidenove odluke i gotovo istodobnog ukrajinskog prvog napada zapadnim raketama dalekog dometa po dubini ruskog teritorija, vidljivo je da Putin više nije poduzimao takve napade.
Prema mom mišljenju, on time ne želi zatvoriti mogućnost za pružanje šanse Trumpu da pokaže što zna i što može napraviti. Jer u slučaju eskalacije rata prije njegove inauguracije ili pak u vrijeme dok još de facto organizira svoj tim za vođenje zemlje i dok još nije pravo ni raspakirao kofere u Bijeloj kući – uvlačenje u duboki rat s Putinom Trump u tom slučaju ne bi mogao izbjeći. Štoviše, siguran sam da se već sada (iako se to s obje strane službeno nigdje ne kaže) daleko iza svjetala pozornice odvijaju određeni kontakti između Putinovih i Trumpovih predstavnika gdje se traži način za pronalazak dodirnih točaka koje bi onda bile temelj za njihov prvi telefonski razgovor i dogovor oko prvog američko-ruskog summita na vrhu (uživo a ne virtualno) još od lipnja 2021. godine u Ženevi.
Dakle, željeti nastavak ukrajinskog rata do poboljšanja pozicije Kijeva na bojnom polju ili pak do nanošenja Rusiji strateškog poraza (i dalje se povremeno čuju potonje izjave, iako sada znatno rjeđe), uz osjećaj upravljivosti tim sukobom od strane EU mudraca – krajnje je rizičan i neodgovoran pristup pronalasku rješenja ovog velikog problema. Prije svega po samu Europu. Testirati njegovu valjanost u praksi vjerojatno nitko normalan ne bi želio.
Ključ svega su američko-ruski odnosi! Je li Rusija trajno izgubljena?
Bez obzira na Kinu, Bliski istok, Ukrajinu i druge globalne krize i probleme – ključ svega što se događa u svijetu od druge polovice prošloga stoljeća pa do danas bili su i ostali američko-ruski (ranije sovjetski) odnosi. Oni su sada na nuli, a svijet s njima na rubu kataklizme.
U tom kontekstu, i možda ne slučajno, 28. siječnja The New York Times objavljuje zanimljivi tekst o „tajnoj depeši, kao tragu od kojeg su američko-ruski odnosi krenuli prema dnu. Iz njega izdvajam prema mom mišljenju najvažnije dijelove.
Bio je ožujak 1994. godine. Nešto više od dvije godine nakon raspada Sovjetskog Saveza, u američkom veleposlanstvu u Moskvi vodila se žestoka rasprava. Diplomati iz ekonomskog odjela, potpomognuti američkim ministarstvom financija, pjenili su se da su radikalne tržišne reforme jedini put naprijed za postsovjetsku Rusiju, a demokracija će se nedvojbeno pojaviti nešto kasnije. Politički savjetnici nisu bili ništa manje strastveni oko toga kako bi “šok terapija” samo pogoršala patnje od kojih su Rusi patili od raspada SSSR-a. Upozorili su da će ruski narod na kraju okriviti Ameriku i samu demokraciju za svoje probleme – piše NYT.
U žaru rasprave, glavni politički analitičar veleposlanstva i jedan od najotvorenijih kritičara šok terapije, Wayne Merry, detaljno je iznio svoj argument protiv nje u dugom brzojavu (depeši).
Merry, sada viši suradnik u Američkom vijeću za vanjsku politiku, rekao je za NYT: „ … Washington su zanimale samo ekonomske teorije koje su dolazile s Harvarda i ništa drugo.” Bio je toliko uzrujan da je odlučio da je njegova dužnost kao šefa političkog i unutarnjeg odjela veleposlanstva reći Washingtonu što se događa.
Dalje se navodi kako se State Department bojao objaviti ove primjedbe te ih je pohranio u tajne arhive. Napokon, u prosincu, uspjeli su to javno objaviti. Cijeli tekst brzojava, kao i njegovu nevjerojatnu pozadinu, možete pročitati na web stranici Arhiva nacionalne sigurnosti.
Tih godina velike ekonomske i društvene krize Rusija je još uvijek bila otvorena prema Zapadu, a Amerikanci su hrlili u zemlju kao turisti, studenti, poduzetnici i svakakvi konzultanti s dobrim namjerama. Vladimir Putin je u to vrijeme bio nepoznati bivši agent KGB-a i radio je u uredu gradonačelnika St. Peterburga i imao još vrlo dug put do vlasti.
Novinar NYT piše dalje kako je u tim turbulentnim vremenima radio kao šef dopisništva tog medija i „gledao kako vojska privatnih i državnih savjetnika uporno pokušava presaditi sjeme zapadne liberalne demokracije na kostur Sovjetskog Saveza“. „Malo njih je imalo pojma o povijesti i društvu Rusije. Ali mnogi su se u tom kaosu brzo obogatili.“
Merryjev telegram bio je vapaj iz srca protiv ovakvog pristupa. Čak su i oni najprogresivniji i najsimpatičniji ruskom vodstvu izgubili strpljenje s beskonačnom povorkom “turističkih savjetnika” koji se niti ne trude pitati svoje domaćine koje su potrebe Rusije”.
Brzojav završava proročanskim upozorenjem: “Ako Zapad, među kojima su Sjedinjene Države na prvom mjestu, radije bude ekonomski misionar nego pravi partner, tada ćemo pomoći ruskim ekstremistima da potkopaju tek nastalu demokraciju u zemlji i ožive rusko neprijateljstvo prema vanjskom svijetu.”
Na kraju teksta autor navodi kako su rasprave o tome “tko je izgubio Rusiju” sada potpuno beskorisne. Ne znamo, i nikada nećemo znati, kojim je drugim tijekom povijest mogla ići. U igri je bio ogroman broj sila. Kontroverzna odluka o proširenju NATO-a iz 1994. vjerojatno je odigrala značajniju ulogu u okretanju Rusa protiv Zapada nego pogrešni savjeti savjetnika. Moj je osjećaj u to vrijeme bio da je nezadovoljstvo Rusa Zapadom i liberalnom demokracijom uglavnom posljedica njihovih velikih očekivanja i pretjerano romantiziranih ideja o Americi, koje su ustupile mjesto razočaranju.
Ja bih sa svoje strane samo dodao kako će Trumpu biti vrlo, vrlo teško Americi vratiti „izgubljenu Rusiju“. Bit će veliki uspjeh i ako njihove odnose podigne na razinu koja više neće prijetiti međusobnim sukobom dviju mega-država.
O nekoj velikoj suradnji i dubokom povjerenju više ne može biti riječi. Vrijeme romantike i idealiziranja nekoga i nečega u svijetu hladne geopolitike nepovratno je prošlo. Ako je ikada i postojalo, osim u spomenutom – kratkom razdoblju ruske postsovjetske gluposti.
