Uskrsnuli Isus - jedinstvena istina vjere u povijesti čovječanstva
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 19 Travanj 2025 19:45
Istina o jednom čovjeku koja je jednom utvrđena, posvjedočena, priznata i spoznata ostaje istina za sva vremena. To načelo vrijedi i za Isusa iz Nazareta. Sama činjenica da se kronologija temelji na Isusovu rođenju pokazuje koliko je taj događaj bio i jest temeljni za čovječanstvo...
Također je jedinstveno koliko su povijesno dobro osigurani i time vjerodostojni izvještaji o Sinu Božjem Isusu iz Nazareta. Izvještaji su danas stari dvije tisuće godina. Oni su danas isti sadržajem kakvi su bili prije dvije tisuća godina.
Suprotno prigovorima skeptika, znamo više o Isusu nego o bilo kojoj drugoj antičkoj osobi. Ne postoji nitko u cijeloj povijesti čovječanstva kojega je tako temeljito proučio gotovo bezbrojan broj stručnjaka kao što je to slučaj kod „Isus iz Nazareta“. Spisi Novoga zavjeta preživjeli su s desecima tisuća primjeraka što se nije dogodilo ni jednom drevnom rukopisu u mnogo manjem broju.
Isus u svom vremenu
Isusa ne dokumentiraju samo spisi Evanđelja, već i razni izvanbiblijski izvori koji ne ostavljaju nikakvu sumnju u njegovo povijesno postojanje i štovanje kao „dugoočekivanog Mesiju“.
Autori Evanđelja, kao "službenici Riječi" i kao očevidci s apsolutnom predanošću istini, ne samo da su izvještavali o vlastitim iskustvima, već su provodili i teška istraživanja, ocjenjivali rane tekstove i ispitivali svjedoke, ne ublažavajući poruku iz straha od kontradikcija. Preživjeli detalji u skladu su s povijesnim stvarnostima daju i precizan opis židovsko-rimskog svijeta prije uništenja hrama 70. godine poslije Krista.
Evanđelja nisu bila zapisi iz sjećanja na nekadašnje događaje, već na aktualan događaj ubrzo nakon Muke Kristove. Vrlo je vjerojatno da su prvi zapisi o Isusovim riječima napisani tijekom Isusova života i služili su kao osnovni materijal autorima evanđelja. To znači: nijedna druga antička ličnost nije zabilježena tako rano kao Isus iz Nazareta kako bi potomstvo dobilo autentično svjedočanstvo o toj ličnosti. (Najraniji spisi o Aleksandru Velikom, na primjer, napisani su tek 400 godina nakon njegove smrti. Evanđelje po Luki je napisano oko 60. godine, po Marku još ranije).
Isus vjere je povijesni Isus
Isus vjere je također povijesni Isus, Isus koji je stvorio povijest. Ne postoji "formiranje" Isusove poruke u trećem ili uskrsčetvrtom naraštaju. "Kerygma" Isusova života, smrti i uskrsnuća izravno se približava datumu Isusove muke. Prema arheologu Johnu McRayu, arheologija "nikada nije otkrila ništa što je bilo u jasnoj suprotnosti s Biblijom". Možemo biti sigurni: Evanđelja nisu izmijenjena nakon što su napisana, već su predana s neusporedivom vjernošću tekstu.
Znanost nas uvjerava: "Evanđelja su napisana u obliku u kojem su nam dostupna." Svatko tko danas čita Novi zavjet čita ga točno onako kako je napisan prije 2000 godina. To znači: četvorica evanđelista su pouzdani svjedoci. Gledano na ovaj način, rezultat je i potvrda Drugog vatikanskog koncila. U dokumentu Dei Verbum, koji je usvojio Koncil, navodi se da je Crkva uvijek tvrdila i nastavlja se pridržavati "činjenice da četiri Evanđelja, čiju povijesnost potvrđuje bez oklijevanja, pouzdano prenose ono što je Isus, Sin Božji, doista činio i podučavao u svom životu među ljudima."
Formula uskrsnuća
Čak i najstariji izvještaj o uskrsnuću, koji je izrečen u prvoj poslanici apostola Pavla Korinćanima, sadrži specifične informacije o svjedocima. Prema većini istraživača on reproducira formulu uskrsnuća koja je morala nastati već od 32. do 38. godine poslije Krista, odnosno odmah nakon Isusove smrti. Stoga ga treba smatrati vrlo ranim i vjerodostojnim svjedočanstvom o događajima nakon muke: "Krist je umro za naše grijehe, prema Svetom pismu, i ukazao se Kefi a zatim Dvanaestorici. Nakon toga, ukazao se više od petsto braće odjednom; Većina ih je još živa, neki su umrli. Onda se ukazao Jakovu, a onda svim apostolima..."
Osim apostola, učenika i žena oko Isusa Evanđelja imenuju brojne ljude koji su se obratili kroz svjedočanstvo Isusove uskrsmuke i uskrsnuća. Najistaknutiji među njima su Nikodem i Josip iz Arimateje, istaknuti i poznati članovi Velikog vijeća. I obojica su nesumnjivo povijesne ličnosti.
O činjenici da se moralo dogoditi nešto izvanredno, nešto vrlo značajno, nešto što mijenja svijet, svjedoči ne samo potpuno promijenjen način života učenika i odstupanje od zakona Tore, koji su se ranije smatrali nemogućim u judaizmu. To znači da je nakon uskrsnuća Isus bio potpuno uzdignut do Božjeg statusa.
Mislim da je opravdano i uvjerljivo nakon ovog kratkog prikaza povijesti Isusa iz Nazareta i Isusa Krista naše vjere citirati misao velikog filozofa Blaisea Pascala: „Poznajemo Boga samo po Isusu Kristu, ali poznajemo i sebe samo po Isusu Kristu. Život i smrt poznajemo samo kroz Isusa Krista. Bez Isusa Krista ne znamo što je naš život, niti što je naša smrt, ni što je Bog, niti što smo mi sami. Dakle, ne znamo ništa bez Svetog pisma, koje ima za cilj samo Isusa Krista, a bez njih vidimo samo tamu i zbunjenost u Božjoj prirodi i u vlastitoj naravi“.
Živjeti u vjeri, ufanju i ljubavi početak vječnog života
Zbog toga čovjek nije u neizvjesnosti u odnosu niti na njegovu prošlost niti na njegovu sadašnjost niti budućnost. On znade po Božjoj objavi, po vjeri, odakle dolazi, i on znade po nadi kamo ide. Stoga čovjek vjernik živi vječni život početno po vjeri, ufanju i ljubavi već sada, već ovdje na zemlji. Tko vjeruje u Krista, ima život vječni, kaže Ivan (Iv 5,24). Početno ima već sada život vječni snagom nadanja. U punini će ga imati u vječnosti.
Blagdan Uskrsa je zaista centralni događaj u građanskoj godini. Svojim sadržajem obnavlja radosti naše vjere, sigurnost i smirenost života. Što god nas zadesilo u životu, ono bitno i najvažnije ne može nam spriječiti: nadu u vječni život. „Još danas bit ćeš sa mnom u raju“.
