Još čekamo Uskrs istinite, dokumentirane hrvatske povjesnice 20. stoljeća
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 23 Travanj 2025 12:15
Jugo u većem dijelu Velikoga tjedna, utjecaj juga na psihu snažan, kao kada je neki lik nedavno naknadno izmislio jugoslavensku književnost. Uvijek se nađe, a što ćete. Čak ni u olovno doba nisu se fakini usudili, pa hitrecse studij na zagrebačkom FF-u zvao jugoslavenske književnosti, u množini, što je bilo isto tako stupidno, ali valjda manje.
Da bi se ipak otprilike znalo tko kojoj književnosti pripada, pisalo se: zagrebački pisac taj i taj, beogradski pisac, sarajevski pisac, pa su tako gradovi zamjenjivali narodne i nacionalne odrednice. Ukratko, kao što nikada nije uspjelo ustanoviti jugoslavensku naciju, tako nije uspjelo instalirati ni jugoslavensku književnost, kao ni jugoslavenski jezik ili slične gluposti. A još prije svih jugoslavija, pokušao je Kallay nešto slično s Bosnom, smisliti bosansku naciju, i ništa od toga.
O književnosti pišem, da prostite, i zato što je 22. travnja Dan hrvatske knjige, koji smo ustanovili godinu poslije Oluje, u čast Marula Splićanina. A o Splitu u nastavku.
Početkom Velikoga tjedna, naime, nakanio je splitski podešt prošvercati malo jugoslavenštine pod naoko hrvatskom krinkom, pa priredio svečanost u čast obljetnice „federalne Vlade Hrvatske“, uz nazočnost ofucanih habulinaca. Ako me sjećanje i zapisi ne varaju prva je komunistička „hrvatska“ Vlada, nazvana Narodnom Vladom federalne Hrvatske, došla na svijet u Splitu 14. 4. 1945. Zanimljivo je da je živjela kratko, do srpnja 1945. kada se, otprilike u istom sastavu (ne posve) pretvorila u Vladu federalne Hrvatske. Kao što ste opazili, izostavljen je pridjev „narodna“. Ona prva iz travnja koristila je u zavnohovski intoniranom uvodu starinu Vladimira Nazora, tada još i dalje nesvjesnog ili napola svjesnog u kakvu je družbu dovraga upao, ali je i u tom stanju uspio spomenuti hrvatsku državu, rekavši, naime „suđeno je da Vlada bude ustrojena između Uskrsa i Gjurgjev dana u drevnom Splitu, u kolijevci hrvatske države“, što nazočnima sigurno nije dobro sjelo, a nije bilo ni točno, jer su kolijevke Nin, Bijaći, Klis, Knin i Solin, a Split u ranom srednjem vijeku ipak još poglavito romanski, latinski. No, neka, uspio je, velim, Nazor reći što je rekao, pa i Uskrs spomenuti, a onda ga stavili u drugi plan i riječ preuzeli razni bakarići, odmah puljakudarili po prosvjedu katoličkog episkopata i Stepincu, naravno, prosvjedu protiv ubojstava ne samo svećenika do početka travnja 1945. Ona najmasovnija ubojstva tek će slijediti, genocid nad hrvatskim narodom, o kojemu je Nazor bez sumnje dobivao informacije i lupao se po glavi, zgrožen i skršen uskoro umro.
Tako, znači, Puljak slavi. Otvoreno, bez zadrške, kao da se ništa nije dogodilo, vraća Split u komunističke vode, počeo sa štandaracom, nastavio s federalnom – prva iz travnja po načelu jedan Hrvat, jedan Srbin, jedan HSS-ovac, ha! Vjerojatno je zbog HSS-a već u srpnju ta Vlada krepala, otpao HSS.
Ne ide meni novija povijest, a vidim da sam među bijelim vranama, da je matici hrvatske povijesne znanosti i nadalje uglavnom u glavi jugoslavenska verzija događanja u Drugom ratu i inače. Ja barem imam izliku, bavim se u zadnje vrijeme srednjim vijekom, s osrednjim rezultatima, to jest literarnim. Pa me brinu paradoksi: ako splitski Puljak radi što radi, valjda zna da su njegovi crveni ljubimci bili protiv ostataka hrvatskoga plemstva, njima zazorne nenarodne klase, pa odakle onda ljubav prema grofovima i groficama, pitam se.
I tako, u najveća dva hrvatska grada na vlasti ideološki blizanci, u Splitu i Zagrebu, s tim da zagrebački blizanac još nije tako odvažan kao splitski, zakopan do vrata u smeću i komunalijama nije još stigao do njemu ključnih stvari, čak se nije usudio vratiti Tita na trg, ali će mu izgledni drugi mandat dati krila, što zagrebačkim biračima nikako nije jasno, sve dok im ne bude posve jasno. A onda će poludjeti, žaliti za izgubljenim godinama, i sami izgubljeni u krivim procjenama. Čini se da je već sada izgubljena i zamisao o velikoj koaliciji u Zagrebu, nalik onoj Vladi nacionalnoga spasa, u ovom putin trumpslučaju spasa grada Zagreba, što sam predlagao, ali me diletanti nisu slušali, pa neka im. Ja sam ionako u Zagrebačkoj županiji, u Zagreb dolazim nevoljko.
Splitski je slučaj također mučan, a umiješana je i tzv. kultura, odnosno umjetnosti točnije rečeno, među njima poglavito kazališna u koju se miješa politika, a zadnja iako ne i posljednja jest afera s Woyzeckom Georga Bűhnera, inače sjajnoga dramskog pisca. Dok ovo pišem, ni iz novina ni s portala ne mogu zaključiti što se doista zbilo i zašto je ukrajinsko veleposlanstvo tako burno reagiralo. Ono čega se mogu domisliti jest da barutna interpretacija originalnoga djela uistinu opako vrijeđa ukrajinski narod, Ukrajince i Ukrajinke, kao da su režirali Putin i Trump zajedno. Ne znam detalje, kažem, ali ako je tako, a čini se da jest, onda je i to u službi teatarskih gladomora, u službi ruske promidžbe o nacističkim Ukrajincima, koje treba slomiti, usporedo ih prikazivati u najgorem svjetlu. Na potezu je Ministarstvo kulture, u čijoj su ovlasti svi HNK, pa valjda i splitski. Ili splitski nije? To me vodi prema statusu i sudbini gradskih kazališta, u svezi s aktualnim Zakonom o kazalištima, koji treba mijenjati. Naime, taj zakon prepušta gradska kazališta (poglavito imenovanja ravnatelja) samovolji gradonačelnika raznih fela, pa ako se izravno i ne miješaju u repertoare, nepoćudnima rade probleme posve birokratske i naporne.
O umjetnostima još: podosta ružan slučaj Kekin izazvao je raspru o slobodnim umjetnicima i njihovim primanjima, u javnosti se stvorila fama o slobodnim parazitima na račun države i društva. Bijesna i umnogome siromašna javnost progutala je udicu, ne želi vidjeti drugu stranu, a ta je da većina slobodnih umjetnika teško preživljava, ako im se posreći pa okrenu neku lovu, lova traje neko vrijeme i potroši se, do sljedeće love prođe podosta vremena, a honorari sve mršaviji. Samo je porez stabilan. Vidim da je Hrvoje Kovačević, književnik i borac za samostalce, izračunao da samostalni umjetnici dvostruko više daju proračunu nego proračun njima. I to je činjenica. Ostalo su floskule. (U doba kune, slobodni su umjetnici imali mirovinu od oko 8oo kuna, tek toliko.)
Bože mili, kud sam zašo u ovo uskrsno doba, umjesto da pišem o pisanicama i penganju, rotkvicama, luku i šunkicama, kao da je Isus uskrsnuo, oprosti mi Bože, da bi ljudi mogli jesti i piti, trgovci mahnitati i gostioničari ubijati nevinu janjad. Na tren se narod ipak trgne, slušajući propovijedi poput one nadbiskupa zagrebačkog Kutleše, a onda opet za stol. Ipak, ne može se reći da ništa nismo učinili stvaranjem moderne hrvatske države: mlađima su mnoge usstvari posve prirodne, kao da je uvijek bilo kako jest, recimo da nacionalna televizija prenosi mise i uskrsne i „obične“, običaje vezane uz vjerske blagdane, i slično. Pa ako i suvremenici zaboravljaju kada je i kako sve počelo, neka pročitaju moju knjigu „Lijepa moja“, gdje je opisan takoreći ekumenski sastanak u zagrebačkoj Dežmanovoj ulici 1990., a sazvao ga i vodio potpisnik ovih redaka. Ma dosta mi je lažne skromnosti. I tako me na razne načine pohitavaju oni koji su se devedesete (ne samo nad tim) snebivali, a zatim lukavo uskočili u lađu mlade države, pa stali veslati starim svjetonazorima i doveslali do ćušpajza u kojemu živimo, ne samo medijskog.
Prava skromnost krasi američkoga predsjednika Trumpa, o kojemu ima toliko satiričnih materijala na društvenim mrežama da će ih teško tko drugi dostići. Malo-pomalo nepredvidljivi Trump na granici iracionalnoga postaje predmetom zabave i poruga, metom prosvjeda i u SAD. Nakon što je za rat u Ukrajini optužio Putina, Bidena i Zelenskoga, zaustavio se ipak više-manje samo na Zelenskom, „koji je počeo rat“. Glazba za uši Kaligule u Kremlju, malj za europske države, osobito one izložene, na prvoj crti, takoreći, baltičke zemlje, Poljsku. Ako njih Rusija napadne, a nije isključeno, Trump će reći da su one počele rat. I da to nije njegov rat. Kao Izetbegović 1991. Kaliguline skutonoše, slovački Fico i mađarski Orban (uz izvanunijskog srbijanskog Vučića) vrlo su zadovoljni, bit će pošteđeni, misle oni. Taj Fico je posebna priča, već su ga jednom Slovaci otjerali, pa zaboravili da su ga otjerali, te opet izabrali, a sada on podsjeća da je istok „oslobodio“ Slovačku, a ne zapad. Bit će u svibnju na velikoj antifašističkoj paradi u Moskvi, u trenutku kada Putinovi antifašisti razaraju Ukrajinu i ubijaju koga stignu. Začudo, Orban je oprezniji, zna što je bilo, znaju Mađari kako im je bilo pod sovjetskom čizmom, ne zaboravljaju 1956. Pa Orbana ne će biti na paradi. Fico ide, ima izliku: Rusi i njihovi kagebeovci nalik mladom Putinu terorizirali su Čehoslovačku, a ne Slovačku. Tako nekako, glupo.
Ostatak Europe pokazuje domišljatost. Mislili Europljani, mislili i smislili koga bi poslali u Washington, da malo snize carine. A budući da neki od njih imaju stanovitu naobrazbu, sjetili se biblijske Judite. Pošaljimo američkom Holofernu, bleibzzaključili su, šarmantnu talijansku Meloni i ona će ga očarati, razblažiti, carine ublažiti. Ne mora to završiti kao u „Juditi“, ne će nitko ostati bez glave, samo će carine biti odrezane. Malo. Što je postigla Meloni za Italiju, a možda i Europu u cjelini, još ćemo vidjeti. Simptomatično je da se odmah nakon njezina povratka u Italiju u tu zemlju uputio drčni Trumpov doglavnik, usput posjetio Vatikan i papu Franju, a je li se na stubama susreo s Plenkovićem, ne zna se.
Papa se pojavio na Trgu sv. Petra već napola na drugom svijetu, drugi umjesto njega pročitao Urbi et orbi, s vrlo zanimljivim nabrajanjem ratova u svijetu, sukoba i ludila, nestabilnosti s mogućim mučnim posljedicama (spomenut i zapadni Balkan) – u svemu strahovito mračna i brojna nizanka zla na gotovo svim kontinentima. Vapaji za mirom, ljubavi i svjetlom djeluju poput krikova djevojčice koju su zarobili kolumbijski trgovci ljudima.
Travanj ide prema izglednom svršetku. Bliži se svibanj, mjesec povijesne hrvatske patnje, Veliki petak hrvatskoga naroda. I nadalje zagubljen u bespućima jugoslavenske historiografije. Još čekamo Uskrs istinite, dokumentirane hrvatske povjesnice 20. stoljeća.
