Potencijalno konačno rješenje ukrajinskog rata
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 28 Travanj 2025 13:54
Dolazak Trumpove administracije početkom ove godine označio je kako SAD više neće financirati unedogled ukrajinske ratne napore. Zapad je uložio oko 400 milijardi dolara, ali Ukrajinci ne mogu napraviti svoju „Operaciju Oluju“ i osloboditi zemlju jer nemaju znanja, sposobnosti ni ideja za takav podvig.
Kada su građani Starog kontinenta tijekom vrućeg ljeta 2012. ispred televizijskih ekrana gledali utakmice Europskog nogometnog prvenstva u Ukrajini i Poljskoj, malo tko je od njih mogao pretpostaviti kako će se za samo dvije godine neke od lokacija pretvoriti u ratne zone. Ukrajina je tada s Poljskom, zahvaljujući velikom broju stanovnika, prirodnim resursima i strateškoj lokaciji, bila obećavajući gospodarski tigar europskog istoka. Međutim, takva percepcija bila je pogrešna. Ukrajina je ubrzo zakoračila putem nemira i rata, a ne prosperiteta. Gradovi u kojima su se 2012. igrale utakmice najveće europske nogometne smotre, Donjeck i Harkiv, već su tijekom 2014. postali poprište sukoba. Te godine u nekoliko navrata ondje se nasilno mijenjala vlast Kijeva i proruskih separatista u okviru rata u istočnoj Ukrajini.
Ignoriranje ukrajinskog rebusa
S vremenom, počevši od 2016., rat u Donbasu se smanjio u intenzitetu i broju žrtava, ali se i dalje nastavio, međutim nije bio zanimljiv svjetskim mainstream medijima. Narednih pretpandemijskih godina trajno rješenje ukrajinske krize nije traženo niti u Bruxellesu, Londonu ni u Washingtonu. Umjesto toga, intenzivirala se politika sankcija i pokušaja izolacije Moskve. Centri moći na Zapadu jednostavno nisu shvaćali ozbiljnost ukrajinskog problema. Ignoriranje problema ne znači i njegov nestanak. Dapače. Stanje se samo pogorša i to se vidjelo odlično na primjeru rata u Donbasu.
Ukrajinska kriza prijeti čovječanstvu
Ukrajina je postala svjetski problem broj jedan tek nakon posljedične ruske vojne invazije u veljači 2022. Ukrajinska kriza pretvorila se u najveću svjetsku krizu nakon Kubanske raketne krize 1962. Kriza na „rubu Europe“ je više od bilo koje druge krize zaprijetila izbijanjem Trećeg svjetskog rata, rata s mogućim nuklearnim karakterom. Zbog rizika od eskalacije u izravan sukob između Rusije i NATO-a, ukrajinski rat predstavlja prijetnju cijelom čovječanstvu, jer bi eventualni nuklearni rat mogao čovječanstvo gurnuti natrag u prapovijesno doba. Poznata je izreka Alberta Einsteina: „Ne znam s čim će se voditi Treći svjetski rat, ali znam da će se Četvrti voditi kamenjem i toljagama.“
Usprkos golemoj opasnosti za čovječanstvo, Zapad (SAD i Europska unija) i Istok (Rusija i Kina) i njihovi partneri nisu u tri godine rata uspjeli pronaći razborito, kompromisno, funkcionalno i održivo rješenje koje bi ugasilo goruću ukrajinsku krizu. To je najveći propust međunarodne zajednice u 21. stoljeću. Svaki malo bolji poznavatelj diplomacije, međunarodnih odnosa i povijesti već od početka ukrajinske krize 2014., a najkasnije od početka rata najjačeg intenziteta 2022., mogao je zaključiti kako je konačno rješenje Rusko-ukrajinskog rata jedino diplomatsko iliti političko.
Uzaludno stradavanje milijuna
Rat koji je dosad odnio stotine tisuća života (spominje se brojka od pola milijuna mrtvih), pretvorio više od 100 tisuća ljudi u invalide, raselio osam milijuna Ukrajinaca i nanio Ukrajini užasnu materijalnu štetu (od 500 do 750 milijardi dolara) nije ništa drugo, nego posljedica političkog nesporazuma Ukrajine i Rusije. Rat u Ukrajini je politički rat i on će se prije ili kasnije riješiti političkim, odnosno diplomatskim sredstvima. Kompromisno rješenje bit će i ukrajinsko rješenje. To neće biti naročita novost zato što je oko 40 posto ratova u povijesti završilo nekim oblikom kompromisnog dogovora. Specifičnost ukrajinskog slučaja bit će to da će treće strane imati svoje mjesto u dogovoru. Zbog loših odnosa Rusa i Ukrajinaca i obilate pomoći zapadnih država Ukrajini, u konačnom rješenju krize formalno nezaraćene države poput SAD-a, odigrat će važnu ulogu.
Zamrznuto bojište bez definitivnog pobjednika
Političko-vojno stanje u ukrajinskom ratu odavno je otišlo u smjeru diplomacije. Dobrim dijelom zato što niti jedna strana ne može pobijediti drugu stranu. Rusija je bez ispaljenog metka 2014. preuzela Krim, a u građanskom ratu proruskih separatista i ukrajinskih snaga, separatisti su zauzeli veći dio oblasti Donjecka i Luganska. Tijekom svoje invazije Rusija je uspjela stvoriti kopneni koridor od Krima preko jugoistočne Ukrajine do zapadne Rusije. Uglavnom su ruske trupe zauzele pokrajine Lugansk, Donjeck, Zaporižje i Herson. U rujnu 2022. Rusija je anektirala te četiri pokrajine i unijela ih u svoj ustav. Iako je u jesen te godine ukrajinska vojska zauzela dijelove oblasti Harkiv i Herson, ukrajinska velika ofenziva u ljeto 2023. je u potpunosti propala.
Otada do danas stanje na bojišnicama se uglavnom stabiliziralo s manjim ruskim dobicima. Rusija je zauzela oko 20 posto ukrajinskog teritorija. Usprkos intenzivnim borama niti jedna strana nije uspjela naći formulu kako efikasno slomiti obranu druge. Zašto? Ponajviše zbog dronova, naprednih sustava protuzračne obrane, rovovske taktike, stalnog nadzora bojišta te ograničenog manevarskog prostora, što čini zauzimanje teritorija izuzetno teškim.
Kraj iluzije o ukrajinskom trijumfu
Dolazak Trumpove administracije početkom ove godine označio je kako SAD više neće financirati unedogled ukrajinske ratne napore. Zapad je uložio oko 400 milijardi dolara, ali Ukrajinci ne mogu napraviti svoju „Operaciju Oluju“ i osloboditi zemlju jer nemaju znanja, sposobnosti ni ideja za takav podvig. Ukrajinske oružane snage iscrpljene su u pogledu ljudstva, logistički preopterećene i sve ovisnije o inozemnoj pomoći, što dodatno umanjuje njihovu sposobnost za bilo kakvu odlučujuću ofenzivu. Unatoč velikim riječima, europske zemlje članice NATO-a bez asistencije SAD-a dugoročno ne mogu pomagati ukrajinski ratni stroj. Europljani se nose s problemima ograničenih zaliha streljiva, nedovoljnim kapacitetima vojne industrije i ovisnosti o američkoj vojnoj, obavještajnoj i logističkoj podršci. S obzirom na takve okolnosti, rat se može riješiti jedino za diplomatskim stolom.
Komadi ruskih projektila prikupljeni kod Harkova, Foto: AP/Efrem Lukatsky
Zamrzavanje ratnih crta
Konačno rješenje ukrajinske krize, a ono bi moglo doći u narednim mjesecima i godinama, bit će kompromisno i nepretjerano inovativno. Pritom se ne treba slijepo držati rješenja koja su iscurila u medije zadnjih dana, a navodno ih je predložila Trumpova administracija. Ako se upotrijebi logika međunarodnih odnosa 21. stoljeća (posebice logika Putinove Rusije, ratom razorene Ukrajine i podijeljenog NATO-a) vrlo je lako doći do zaključaka. Prvo i osnovno, primijenit će se princip zamrzavanja bojišta i svakome njegovo uz neke manje ustupke. To je strateški način razmišljanja koji zagovaraju i ruska i američka administracija.
Zbog specifičnosti statusa poluotoka Krima, moguće je kako će SAD, neke zapadne države i mnoge neutralne države u dobrim odnosima s Rusijom de iure priznati rusku aneksiju Krima. Za razliku od Krima, teško je očekivati kako će SAD i međunarodna zajednica formalno priznati rusku kontrolu četiri formalno-pravno ukrajinske regije. Međutim, zamrzavanje bojišnica rezultirat će time da će Rusija de facto zadržati Donjeck, Lugansk, Zaporižje i Herson. Te su regije Putinovim dekretom ušle u ruski ustav i one moraju ostati pod ruskom kontrolom. To je stvar ruskog nacionalnog ponosa neovisno o tome tko je na vlasti.
Teritorijalni ustupci
Budući da ruske formacije ne kontroliraju 100 posto površine četiriju regija unutar njihovih administrativnih granica, izgledno je da će Ukrajina moći zadržati one manje dijelove koje kontrolira. Manja je vjerojatnost, ali ona postoji, kako će ukrajinske snage morati napustiti u potpunosti te oblasti u korist Rusije. Što se tiče malih komadića ruskog teritorija koje kontroliraju ukrajinske snage (džepovi unutar pokrajina Belgorod i Kursk) s tih područja će se Ukrajinci morati povući. To je međunarodno priznati ruski državni teritorij. Ukrajinci ne mogu očekivati da Zapad, o kojem ovisi njihova budućnost, poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine, ako Kijev ne poštuje integritet i suverenitet Rusije. Slično bi se moglo dogoditi i s manjim dijelovima ukrajinske regije Harkiv koje kontroliraju ruske postrojbe. One bi se mogle povući iz tih džepova.
Ukrajina postaje neutralna država
Vladimir Putin je naveo kao glavni razlog ruske invazije na Ukrajinu sprečavanje ulaska Kijeva u NATO savez. Ruska težnja da se spriječi ukrajinsko članstvo u NATO-u bila je pokretač Rusko-ukrajinskog rata i taj će uvjet morati biti zadovoljen kako bi Rusi obustavili ratna djelovanja. U konačnom dogovoru NATO-a (čitaj SAD-a) i Rusije morat će biti izričito navedeno kako ukrajinska država u bilo kojem obliku ne može postati članica NATO-a. Ukrajina će morati biti trajno neutralna, tj. nesvrstana država bez nuklearnog oružja. Nešto poput Austrije. Zauzvrat će moćne zapadne države poput SAD-a, Velike Britanije i Francuske dati novoj Ukrajini sigurnosna jamstva teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Radi se o razboritim uvjetima koji su bili na stolu tijekom rusko-ukrajinskih pregovora u Turskoj u ožujku 2022. Nažalost ti su pregovori propali ponajviše zbog umiješanosti Bidenove administracije koja je obećavala Kijevu veliku vojnu pomoć.
Promatrači BRICS-a
U pogledu Europske unije, Rusi nikada nisu iznosili zahtjeve. Stoga bi Kijev mogao nastaviti svoj put prema članstvu u toj organizaciji. Budući da je Rusija supersila, nema nikakve šanse da plave kacige UN-a budu raspoređene na Krimu ili u ukrajinskom regijama koje je zauzela Rusija. Na crtama razgraničenja u istočnoj Ukrajini eventualno bi mogli biti neborbeni promatrači iz neutralnih država, a zapravo članica BRICS-a poput Kine, Indije, Južne Afrike i Brazila. Takva misija bi se mogla odviti u okviru BRICS-a, ali nikako u okviru UN-a. Kako bi se osigurao mir morat će doći do demilitarizacije nekih područja i teško oružje će se morati povući na određenu distancu.
Zaštita ljudskih prava i manjina
Konačno rješenje će morati osigurati ljudska prava u njihovoj potpunosti kao i prava manjina. Prava ruske manjine na teritoriju pod kontrolom Ukrajine kao i prava ukrajinske manjine na teritoriju pod kontrolom Rusije morat će biti osigurana kao i prava Tatara, Rusina, Grka, Židova i drugih manjina. Svi oni će morati moći koristiti svoj jezik, prakticirati običaje i tradicije. Sve raseljene osobe će morati dobiti priliku vratiti se svojim domovima.
Ukidanje sankcija i povratak trgovine
U gospodarskom dijelu mirovnog sporazuma, Rusiji će morati biti ukinuti sankcije koje su nametnule uglavnom zapadne zemlje. Korporacije iz Europe i SAD-a ne mogu sebi dozvoliti ignoriranje ruskog tržišta zbog vrijednih prirodnih resursa, ogromnog potrošačkog bazena i geostrateške važnosti. Uz to, dodatni pritisak dolazi i od konkurencije iz Kine, Indije i drugih zemalja koje nisu uvele sankcije te popunjavaju praznine koje su zapadne kompanije ostavile. Uostalom neke zapadne kompanije već su se vratile u Rusiju poput McDonald’sa koji je postao rebrendirani Vkusno-i Tochka, a Starbucks se transformirao u Stars Coffee. Kako god to zvučalo, Rusija je daleko gospodarski vrjedniji partner SAD-u, ali i europskim državama od Ukrajine zbog nafte, plina i drugih sirovina, tržišta od preko 140 milijuna ljudi i strateške važnosti u globalnim opskrbnim lancima.
Crnim i Azovskim morem i ukrajinskim teritorijem (pogotovo rijekom Dnjepar) će se moći odvijati slobodan promet i trgovina između Rusije, Ukrajine i ostatka svijeta. To će zahtijevati čvrste sigurnosne garancije, međunarodni nadzor plovnih putova te infrastrukturnu obnovu razorenih crnomorskih luka i logističke mreže. Sve kako bi se ponovo uspostavila stabilna trgovačka ruta ključna za globalnu opskrbu žitaricama, energentima i sirovinama. Tu će biti važna uloga Turske kao važne sile na Crnom moru i partnera Kijeva i Moskve.
Obnova infrastrukture
Mirovni sporazum morat će uključivati specifične mjere za obnovu uništene infrastrukture s ukrajinske, a možda i ruske strane razgraničenja. To bi podrazumijevalo financijsku pomoć međunarodnih organizacija i privatnih korporacija. Obnova infrastrukture također će morati uključivati međunarodni nadzor i koordinaciju kako bi se osigurala pravedna raspodjela resursa i spriječila korupcija u procesu obnove.
Predložena rješenja ukrajinske krize nisu revolucionarna i to je najveća tragedija od svega. Problem je što se sve sve moglo ispregovarati bez rata, stradavanja, mrtvih, ranjenih i osakaćenih. Međutim, bolje ikad nego nikad.
