Dan pobjede, Dan Europe i dan moralne zbunjenosti
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 11 Svibanj 2025 15:54
Amerika je svoj odgovor na krizu poslijeratnog moralno-političkog konsenzusa – kakav takav – pronašla u Trumpu. Europa svog Trumpa nema, niti ga može imati. Dvije najveće europske demokracije prelaze put od “velikih koalicija” do vlasti bez podrške naroda. Zato možda još možemo proslavljati vlastitu propast.
Obilježavanje osamdesete obljetnice kraja Drugog svjetskog rata u Europi povod je žustrim polemikama oko značaja tog datuma i njegovog obilježavanja uopće. Razlog takve usijane atmosfere je, naravno, aktualni rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine, što po mnogima oduzima Rusima moralno pravo da se predstavlja kao pobjednica nad fašizmom. Piše Borislav Ristić za Večernji list.
S druge strane ako znamo da je Drugi svjetski rat u Europi, gledano izvan velikih ideoloških prizmi, bio rat Hitlera i njegovih europskih saveznika protiv ruskog naroda u cilju njegove potpune eliminacije i pokoravanja, onda nitko Rusima, kao naciji koja je podnijela najveću žrtvu da se porazi Hitler, ne može osporiti pravo da prisvoje tu pobjedu sebi u zaslugu.
Dan Europe: Obilježavanje mentalne slike kojoj je rok trajanja istekao
Europa istoga dana obilježava Dan Europe. Netko bi mogao pomisliti kako se radi o obilježavanju istoga datuma i pobjede nad fašizmom, samo pod drugim imenom. Međutim, u Europi se toga dana obilježava jedan sasvim birokratski datum, donošenje tzv. Schumanove deklaracije 1950. godine, dokumenta koji je predstavljao začetak današnje Europske unije.
Ako Europi pridodamo SAD, mogli bismo reći kako Europa 9. svibnja obilježava rođenje kolektivnog Zapada. Zapad je rođen kao jedinstven ekonomsko-politički sustav u vrijeme Hladnog rata, nasuprot SSSR-u. Kako svijest ne slijedi uvijek realnost, mi i danas govorimo o Zapadu, iako je Hladni rat završio, a mnoge bivše komunističke zemlje su dio EU.
Tako, dok Rusi obilježavaju sjećanje jednog naroda na vlastitu kolektivnu žrtvu, Europa obilježava jednu mentalnu sliku kojoj je rok trajanja istekao. Slično tome, dok Rusi obilježavaju kraj jednog rata, Europljani obilježavaju okončanje moralnih sporenja oko najboljeg političkog uređenja. Zapad je rođen iz jednog moralnog konsenzusa o tome da nema sporenja oko glavnih političkih pitanja.
Zadani moralni okvir i politički status quo
Posljedica tog moralnog konsenzusa u Europi bilo je brisanje gotovo svih razlika između različitih političkih stranaka. Desnica i ljevica stapale su se u apstrakcijama liberalne demokracije i tržišnog kapitalizma, koje se nisu dovodile u pitanje. Sporiti se moglo samo oko sekundarnih političkih pitanja, poput ekologije, kulturnih politika i manjinskih prava.
Europski politički konsenzus je podrazumijevao, s jedne strane, bliske odnose sa SAD-om i, s druge, borbu protiv nacionalizma. Prvo je bilo odgovor na izazov komunizma, drugo na izazov fašizma. Bila je to vrlo komforna pozicija za političku elitu, jer se nije moralo lomiti glavu oko krupnih pitanja, već samo oko finog podešavanja mehanizma za koji se činilo kako savršeno funkcionira.
Taj konsenzus imao je i svoje demokratsko pokriće, jer je javno mnijenje podržavalo takvo stanje. Demokratsko pokriće je ispočetka rješavao strah od nuklearnog rata sa SSSR-om, a nakon pada Berlinskog zida bili su tu jeftini krediti. Nezadovoljnika je uvijek bilo, ali oni nisu imali snagu pokolebati sveopće povjerenje u zadani moralni okvir i politički status quo.
Europa svog Trumpa nema, niti ga može imati
Ta politička inercija i vjera u sustav potrajala je i nakon Hladnog rata, a političke razlike su se sve više topile i postajale simbolične, sa sve većom tendencijom ka jednostranaštvu. Povremena “ideološka iskakanja” i pokušaji da se artikuliraju nove politike mediji i politička elita lako su suzbijali i otpisivali kao politički avanturizam i “populizam”.
Takav politički model bez politike, naravno, može funkcionirati dok stvari idu dobro. Ali, kad nastupi kriza, onda odjednom shvatimo da nas je moralni konsenzus ostavio nasukane bez alternativnih političkih opcija. Nezadovoljstvo ljudi raste, a politika ne može ponuditi rješenja, jer je desetljećima živjela uljuljkana moralnim konsenzusom.
Amerika je svoj odgovor na krizu poslijeratnog moralno-političkog konsenzusa – kakav takav – pronašla u Trumpu. Europa svog Trumpa nema, niti ga može imati. Dvije najveće europske demokracije prelaze put od “velikih koalicija” do vlasti bez podrške naroda. Zato možda još možemo proslavljati vlastitu propast.
