Je li se išta promijenilo do današnjih dana u Republici Hrvatskoj?
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 14 Svibanj 2025 15:19
Ovako sam ja pisao 2010. godine: Znanje je moć. Znanje je najskuplje. Znanje je resurs posebice menadžment znanja i unutar tvrtke se može skladištiti, importirati, eksportirati tj. raspodjeljivati slično nekim polsirovinama. Društvo znanja producira znanje kao najveću vrijednost suvremenog društva.
Znanje za dobrobit čovjeka, a društvo znanja za dobrobit čovječanstva. No, nijedno društvo o znanju ne artikulira se neafirmativno kao društvo znanja koje ne podržava obrazovanje ni istinu. Ako istinu apostrofiramo apsolutnom, težište joj onda može dobiti ideologizirani atribut. Međutim, istinu kao cilj je nemoguće napustiti. Obrazovati se može samo duh, a suvremena znanost pojam duha nastoji izbaciti iz svoga vidokruga.
Društvo znanja treba težiti dobru radi samog dobra i primjenjivati ga na čovjeka i njegov um. Pojam „nema izbora“ trebao bi biti stran društvu znanja, pogotovo zbog stava o ekonomskom kontroliranju istoga, onemogućava slobodno mišljenje i time doprinosi poluobrazovanosti. Tako težeći društvu znanja njegovo težište teži društvu kontrole. Čitam u dnevnom tisku izjavu glavnog ekonomista jedne hrvatske banke kako nas možda spasi Europska unija. Nas može spasiti samo naša pamet. I to da se skupe na jedno mjesto svi vlasnici tvrtki koji posluju s dobitkom u Republici Hrvatskoj, a imaju više od 10 stalno zaposlenih radnika. Oni bi kroz javno – privatno partnerstvo trebali pokrenuti investicije, zapošljavanje i proizvodnju što bi stvaralo novu vrijednost te onda reinvestiranjem iste pojačavati vrtnju investicijskog zamašnjaka. To trebaju pratiti državni poticaji, subvencije i porezne olakšice.
Kroz javno – privatno partnerstvo trebali bi pronaći formulu koja bi omogućila interes svima uključenim u taj lanac, jer svaki posao se bazira na interesima. Privatnicima profit, a javnom sektoru prirezi i porezi. Nitko nam ne će nešto dati na lijepe oči, a da zauzvrat ne dobije ništa. Tvrtke koje proizvode gubitke teško da mogu participirati u vidu javno – ekprivatnog pokretanja investicija i zapošljavanja. Te tvrtke moraju preorjentirati svoje poslovanje u branšu koja će donositi zaradu, jer po onoj narodnoj da treba smaknuti koku koja ne nosi dva jaja, treba težiti da radom i novim zapošljavanjem stvaramo zaradu i državi i privatnom sektoru. Samo treba izvršiti pravi odabir poslova koji će nam to omogućiti.
Čitam u dnevnom tisku kako Republika Hrvatska za znanost izdvaja vrlo malo novca. To danas iznosi samo 0,7 % BDP-a, pa čak i ispod toga prema nekim pokazateljima. Bili smo dosegli 1,2 posto BDP-a, a zadnje vrijeme ostvarujemo samo pad, umjesto rasta. Za usporedbu s drugima navodimo te iznose u postotcima BDP-a kako slijedi: Slovenija 1,7%; Finska 3,7 %; Izrael 5 %... Znanstvenici u Republici Hrvatskoj prema znanstvenicima u zapadnoj Europi i Americi su malo plaćeni. Najbolji primjer za to su fizičari, čak su oni bolje plaćeni u Indiji nego u Hrvatskoj. Je li to zbog toga što Republika Hrvatska i u toj branši spada u jeftiniju radnu snagu?
Republika Hrvatska po broju patenata i inovacija je na samom dnu europske ljestvice. No niz hrvatskih znanstvenika iz svijeta je poduži. To je zbog toga što znanstvenici ne gledaju na granice i oni će uvijek nekamo odlaziti. Bilo bi dobro kad bi se počeli vraćati u domovinu i promovirati njene potencijale u svijetu. Trenutni američki predsjednik kad je došao na vlast, prvi potez mu je bio da se udvostruči izdvajanje za znanost. Vjerojatno je savjetovan kako ulaganje u znanost nije trošak već investicija. Koliko Republika Hrvatska zbog jeftinije radne snage može privući strani kapital za angažiranje kapaciteta svojih znanstvenika? Je li to za nju može biti neki pozitivni predznak? To će pokazati vrijeme, naša odlučnost i naša pamet.
Čitam u dnevnom tisku kako je obnovu spomenika koji je otvoren u Lici 27. srpnja 2010. na državnom tlu Republike Hrvatske financirala izvršna vlast Republike Hrvatske i donatori iz susjedstva s kojima među inim graničimo i na Dunavu. Ako je točna ova informacija onda se pitam: koja je ekonomska računica toga poteza izvršne vlasti Republike Hrvatske? upitnikTeško je pronaći suvisao odgovor na to pitanje. Ako je i bilo donatora iz stranih zemalja u pogledu obnavljanja srušenih objekata na teritoriju Republike Hrvatske oni su bili samo na nivoima izvršne vlasti tih zemalja, a ne iz privatnih krugova.
Svaka ekonomska računica koja se može postavljati na ekonomskim osnovama, a to je za što manje novaca dobiti što više nečega, može rezultirati i negativnim konotacijama.
Prva negativna konotacija je prosvjed koji je pratio taj čin, on je političke prirode, ali je legitiman ako je zasnovan na demokratskim načelima. Druga negativna konotacija je ta što takvim potezima izvršna vlast Republik Hrvatske pridonosi da smo gosti u vlastitom domu, pa time ograničava ekonomsku neovisnost Republike Hrvatske. Ako je izvršna vlast Republike Hrvatske nešto i financirala onda ona to može uraditi vjerojatno samo novcem poreznih obveznika. Zbog toga bi izvršna vlast Republike Hrvatske morala voditi računa o dignitetu svih državljana Republike Hrvatske te se zauzimati za interese i prosperitet Republike Hrvatske u svakom pogledu, baziran na neovisnim i samostalnim prosudbama. U suprotnom ćemo teško biti gospodari u vlastitoj kući.
A ovako sam pisao 2011. godine: Najlakše je sve bagatelizirati, ponašati se bahato, komunicirati s povišenim tonom te istovremeno sam sebi postavljati pitanja koja ti pašu i odgovarati na njih. Je li to karakteristika samo onih koji misl kako su svemogući? Ili je to obilježje i onih koji svojim postupcima smatraju da mogu vedriti, oblačiti i kišu puštati? Međutim, treba cijeniti svačiji pošteni rad. Nije sramota raditi bilo koji posao. Svaka karika u lancu je bitna da bi lanac mogao normalno funkcionirati. Najgore je kad je netko bez posla, naročito je to frustrirajuće za mlade ljude. Imam osjećaj da mladi ljudi rade sve, samo da ne bi ništa radili, odnosno traže posao a mole Boga da ga ne nađu, naročito one poslove koji zahtijevaju trud i osmosatno radno vrijeme. Čast iznimkama, ali došlo je neko čudno vrijeme kad mladi ne mogu izdržati osam sati na poslu, možemo reći da je takvih koji to mogu, sve manje, većina mladih sklona je konobarenju, a u turističkim mjestima ima ih dosta koji ne žele ni srednju školu završiti imajući u planu kako će živjetiado od apartmana koje su im stvorili roditelji.
No, činjenica je da se zbog načina življenja mladi sve manje mogu skoncentrirati na određeni posao neko duže vrijeme. S druge pak strane za njih je normalno da mogu istovremeno raditi poslove s više aktivnosti, na primjer slušati glasnu glazbu i čitati neku knjigu. To je za većinu mladih normalno. Ušlo im je u naviku življenja kako se sve može srediti preko veze, od rada na benzinskim postajama, ljeti pranjem automobilskih stakala, pa do upisa na školovanje, polaganja ispita te u konačnici do glavnog njihovog zaposlenja. Je li to navika koju su im u psihu usadili roditelji, a koju su oni stekli u prošlim vremenima? Rekoše mnogo umniji kako plod ne pada daleko od stabla.
Jedna ugledna sveučilišna profesorica je među inim kazala kako psihologija ne može ništa pomoći nekome tko svojoj djeci ne može kupiti voće ili nove cipele zbog gubitka posla. onaj tko je u djetinjstvu osjetio neimaštinu više suosjeća s nekim kad ga pritisnu egzistencijalni problemi. Onome kome je dobro, uvijek mu je bilo dobro bez obzira na društveno uređenje, jer taj je osjetio što znači lagodno živjeti i to lako ne ispušta iz ruku. Čak želi za sebe uvijek više nego što ima pravo, a nije ne sklon kazati za nešto što je rekao, kako to on nije nikad kazao. Pogotovo je sklon pričati samo o sebi i o onome što samo njemu paše. Stara je izreka kako sit gladnome i zdrav bolesnome ne vjeruje. Još starija izreka je da nema smisla slijepom gestikulirati ili gluhome šaptati. No, kazahu da se srcem najbolje vidi to jest kako je interes svakog čovjeka za onim za čim mu srce čezne.
Kako ne će malog čovjeka guliti neki stranac kad mu to čini najrođeniji. I sve pod izrekom da mu nije cilj prevariti ga, a što će donijeti vrijeme da se ne zna. Ima ih u Republici Hrvatskoj koji žele sve sebi pa čak i ono što ih ne pripada, jer eudobili su svoje te povrh pogače traže još i kruha. U Republici Hrvatskoj prevladava konfuzno stanje skoro u svim segmentima funkcioniranja njenih institucija. Tom stanju doprinosi i jedini adut na koji igraju njene vlasti, a to je ulazak u Europsku uniju, kao da će se postizanjem toga cilja riješiti svi njeni problemi. Kakva je to europska demokracija koja se temelji na ucjenama, a ne na istini?
Ako je to europska demokracija kojoj mi stremimo, najbolje je da je odbacimo, a razvijamo našu putem koje ćemo dovesti Europu kod nas. Dakle, nama ne treba ići u Europu nego razviti takav demokratski sustav putem kojega ćemo dovesti Europu u Republiku Hrvatsku. A taj sustav bi trebao omogućiti toj Europi da vidi naše prirodne ljepote, da okusi našu hranu i da osjeti naše blagodati te će oni nakon svega poželjeti ponijeti kući sa sobom naše proizvode, temeljem kojih će se oni ponovno vratiti kod nas ili će od nas tražiti da im još pošaljemo tih proizvoda. Dakle, razvijajmo takav demokratski sustav koji će se temeljiti na svjetskim demokratskim načelima i istini, a koji će svojom sigurnošću i prije spomenutim odlikama, uvijek biti destinacija kojoj će težiti europska elita u svakom pogledu. Pa i u gospodarskom, jer smo sposobni da našim gospodarskim uslugama i proizvodima konkuriramo europskoj kvantiteti i kvaliteti, za što već ima primjera kako u najrazvijenijim europskim državama naši obrtnici sa svojim proizvodima potiskuju njihove na njihovom tržištu.
Je li se išta promijenilo do današnjih dana u Republici Hrvatskoj? Malo i ništa. Doduše Republika Hrvatska je u Europskoj Uniji i članica je Nato pakta. Međutim možda je još i gora situacija u današnjoj Republici Hrvatskoj negoli 2010. odnosno 2011. godine.
